Korupcija je globalni problem, koje rastače društva, uništava države, ugrožava društveni i privredni razvoj, potkopava demokratske institucije i vladavinu prava, izaziva sukobe i koči mirovne procese,…, do te mjere ozbiljan da se njime bave i Ujedinjene nacije, čija je Generalna skupština prije 20 godine usvojila Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv korupcije (UNCAC) i na čiju inicijativu se, od tada, 9.12. svake godine obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv korupcije.
Među 190 potpisnica ove konvencije je, od 2005. godine, i Bosna i Hercegovina. No, upravo njen primjer, na simboličkoj ravni, svjedoči o težini problema koji su pred sebe postavile UN. Jer na jednoj strani imate deklarativnu podršku vlasti borbi protiv korupcije, a na drugoj njeno opstruiranje svega što bi tu borbu uopšte moglo činiti ozbiljnom i nastavak ponašanja koji dalje stimuliše i širi korupciju i pljačku javnih resursa i prirodnih bogatstava.
U partokratskom društvu, s jakim autokratskim tendencijama, u kome je moć odavno isisana iz demokratskih institucija, koje su pretvorene u marionetska pozorišta, i u kome se pravna država sistematski opstruira i ismijava, partijskom okupacijom i kontrolom njenih poluga i reketaškim prijetnjama ratom – borbe protiv korupcije nema. Bar ne sistemske.
Postoji samo njena imitacija, kojoj je svrha ostavljanje utiska da se „nešto ipak radi“. Kao npr. usvajanje zakona tobože zbog ispunjavanja predpristupnih obaveza na putu ka EU, koji, međutim, ne da nisu usaglašeni sa zakonodavstvom i vrijednostima EU nego su često u suprotnosti sa njima i stvaraju dodatnu zaštitu za vlast ogrezlu u zloupotrebu položaja, sukob interesa, korupciju i tendersku, koncesionu i privatizacijsku pljačku.
Rezultat je konstantno propadanje, o kome svjedoče i izvještaji OSCE-a i GRECO-a (Grupe država u borbi protiv korupcije, pri Vijeću Evrope) i podaci iz istraživanja Indeksa percepcije korupcije Transparency Internationala, po kojima BiH zauzima ubjedljivo najniže mjesto u regionu – u Evropi su od nje gori samo Rusija i Ukrajina, a posljednji ju je izvještaj stavio u red zemalja u svijetu u kojima se stanje korupcije najviše pogoršava. Dok brojne zemlje regiona idu naprijed, BiH je od 2012. godine nazadovala čak 11 indeksnih poena i zajedno sa Turskom u globalnom izvještaju za 2022. izdvojena je kao primjer najvećeg pada u odnosu na 2012. godinu u regionu Istočne Evrope i Centralne Azije.
A pad će se, bez sumnje nastaviti. Svjedoči tome i agresivni frontalni obračun vlasti (zasad pretežno u RS) sa medijima, nevladinim organizacijama i kritičarima vlasti uopšte. Kao i nastavak gušenja pravne države, destrukcije institucija i širenja opšte nestabilnosti, govorom mržnje i otvorenim prijetnjama u javnom prostoru.
“Nada zadnja umire”. Ali koketiranje “stranaca” sa ključnim generatorima problema u BiH (koje sve možemo povezati sa korupcijom) i njihovo nepridržavanje vlastitih vrijednosnih postulata u zahtjevima prema ovdašnjim političarima ili, naprosto neshvatljivo, trpljenje verbalnog nasilja i balkanskog primitivizma i prostačenja ovdašnjeg političko-kriminalnog nadzemlja, bez adekvatne reakcije, daje više razloga za zabrinutost (a mlađima za pakovanje kofera), nego išta drugo.
Klijentilizam i korumpiranje širokih slojeva stanovništva novcem otetim budućim generacijama, s jedne i Stokholmski sindom, koji pod terorom vlasti proživljavaju građani ove zemlje, s druge strane, angažman kritičkih novinara, koji nisu dio stranačke propagande, i dijela civilnog društva posvećenog borbi protiv korupcije i drugih oblika kriminogene zloupotrebe položaja, čini neproduktivnim. U smislu da umjesto zatvore, kriminogeni, korumpirani kadrovi nastavljaju da pune institucije. I da iz njih “ispadaju” ne snagom demokratske volje birača ili pravne države, nego gotovo isključivo u unutarstranačkim obračunima ili zbog nedovoljno usavršene vještine rektalnog alpinizma.
Čitav sistem je, u suštini, nelegitiman, vlast kreirana na izbornim prevarama, političkoj korupciji i ustavu koji lokalno legalizira kršenje ljudskih prava, a pljačka javnog novca i prirodnih bogatstava je manje više otvorena i zbog nepostojanja pravne države (za njih) nekažnjiva.
U takvoj konstelaciji snaga, ovdašnje, malobrojne, prema (svakoj) vlasti kritičke novinare, antikorupcijske aktiviste i nezaštićene “zviždače” možemo (zašto ne?) tretirati kao heroje otpora, čija borba možda neće imati svoj filmski Happy End (nemojmo bit naivni), ali je nužna. Što bi rekli “kao opravdanje svijetu za njegovo postojanje”.
Jer mu je sa svim, što lokalnim što globalnim, zlom koje vrišti sa tv ekrana i sa svim tim Johnny-jevim sinovima, kojima ne možemo ništa ali oni nama mogu sve, opravdanje prijeko potrebno.