Šta je starije – koka ili jaje? Da li je netransparentnost rada sudova (odnosno, nedostatak javne kontrole) razlog lošeg stanja u sudstvu BiH ili je loše stanje u sudstvu (i uticaj političkih centara moći na njegov rad) razlog njegove netransparentnosti? Zašto bi neko ko svoj posao radi profesionalno, nezavisno od političkih uticaja, bilo šta krio? A s druge strane, ko bi se uopšte bavio (ne)transparentnošću sudova u BiH da su nam zatvori puni korumpiranih i zaštiti kriminala posvećenih političara, da se i najjednostavniji sudski procesi ne pretvaraju u “beskonačno” mučenje žrtava i javnosti, sa nerijetko skandaloznim presudama na kraju, da su sudovi koncentrisani na suštinu, a ne na formu, na provođenje zakona što bliže pravdi, umjesto na birokratizirani igrokaz koji je, često, sam sebi svrha.
A da netransparentnost, zapravo, nema nikakve veze sa suđenjima i presudama, odnosno “zaštitom digniteta sudskih procesa i profesije”, kako se iz sudova ponekad navodi, govori podatak da sudovi najdosljednije sakrivaju svoje finansije. Dakle nešto o čijoj transparentnosti uopšte ne bi smjelo da postoje ikakve nedoumice.
No, prema podacima iznesenim na konferenciji “Transparentnost pravosuđa u BiH” čak 73 od 74 suda nema objavljen godišnji budžet, dok onaj jedan preostali ima, ali nije ažuriran.
Teško je shvatljivo i da polovina sudova ne objavljuje godišnje izvještaje o radu na svojim web stranicama. Što valjda implicira da su svjesni skromnosti svojih rezultata. Ali to ne znači da imaju pravo da ih sakrivaju od javnosti.
“Otvorenost pravosudnih institucija višestruko je važna zbog jačanja povjerenja građana u javne institucije, ali i radi osiguranja pretpostavki za učešće građana u procesu donošenja odluka, kao i u cilju uspostavljanja funkcionalnih mehanizama odgovornosti”, poruka je pomenute konferencije, na kojoj je predstavljena Analiza o nivou transparentnosti pravosudnih institucija, a koja sadrži prve rezultate mjerenja Indeksa transparentnosti sudova i tužilaštava na osnovu metodologije koja je razvijena u projektu „Unapređenje odgovornosti kroz jačanje mreža civilnog društva – SANCUS“.
Tokom predstavljanja Analize istaknuto je da sudovi i tužilaštva u Bosni i Hercegovini nisu odgovorili u roku na gotovo polovinu zahtjeva za pristup informacijama i da drugačije odgovaraju na zahtjeve organizacija civilnog društva i građana, kao i da je vidno da manje odgovaraju na upite medija. Analiza kao posebno zabrinjavajuću praksu ističe različito postupanje pravosudnih institucija u odnosu na profil podnosioca zahtjeva. Dok je na zahtjeve koje je poslao Transparency International samo u jednom slučaju zabilježeno „ćutanje administracije“, u isto vrijeme su zahtjevi građana ignorisani u više od 30 posto zahtjeva.
“Prilikom analize dobijenih rezultata utvrđeno je da postoje različite prakse reakcija sudova i tužilaštava na medijske zahtjeve za informacijama. Skoro 40% sudova je dostavilo tražene presude, dok skoro 45% sudova se uopće nije niti očitovalo o medijskim zahtjevima. Preko 55% sudova se uopće nije očitovalo na zahtjev medija za dostavljanjem informacija koje se tiču određivanja pritvora, a samo 12% je dostavilo rješenje. Samo pet sudova je dostavilo tražene snimke ročišta, dok 69 sudova nije dostavilo ovu informaciju. Iz priloženih rezultata vidljive su različite prakse sudova po istim zahtjevima, odnosno različita praksa prilikom traženja iste vrste informacija.”, navode iz Transparency Internationala.
„Ovi rezultati ukazuju da imamo problem transparentnosti u pravosuđu, a taj problem se ogleda u dvije važne stvari za medije. Jedan je problem u izvještavanju i informisanju javnosti, a drugi je smanjen nivo kontrole rada pravosuđa kroz posmatranje njihovog rada od strane medija“, istakao je Semir Mujkić, urednik BIRN BiH.
No, dodajmo na kraju – netransparentnost jeste ozbiljan, ali ne i najveći problem ovdašnjeg pravosuđa. I nas sa njim.
