Postaje već pravilo da „mi“ svaku stvar osmišljenu kao rješenje problema pretvorimo u novi problem, kojim se zamišljeno rješenje izvrće ruglu.
Da li su rupe u zakonima toliko velike ili su naši ljudi toliko „mali“ da će se provući ili progurati nekog kroz svaku od njih bez problema, obesmišljavajući zakon i njegovu intenciju? Ili (što je najvjerovatnije) i jedno i drugo?
Ključni problem su, naravno, političari, koji i kreiraju zakone prema sebi i svojim „potrebama“ (a govorimo o potrebama egoistične, pohlepne, socijalno neosjetljive, amoralne, korupciji i pljačci javnog novca i uništavanju prirodnog bogatstva sklone kaste).
Pa imamo Zakon o javnim nabavkama za koji u nevladinom sektoru procjenjuju da omogućava da se čak 90% javnih nabavki odvija pod uticajem korupcije i drugih zloupotreba, te da se najmanje milijada KM godišnje potroši netransparentno i koruptivno, kroz dogovaranje poslova sa kompanijama bliskim vlastima, namještanje tendera, favorizaciju ponuđača.
Pri čemu ni dugogodišnji pritisci civilnog društva i “međunarodne zajednice” nisu uspjeli natjerati vlast na donošenje rješenja kojim bi se unaprijedili mehanizmi sankcionisanja prekršilaca zakona, proširile mogućnosti zaštite javnog interesa, niti su otklonjeni politički uticaji na imenovanja i rad članova Ureda za razmatranje žalbi – zaključio je svojevremeno Transparency International.
Posljedice su ozbiljne. Osim u količini od građana ove zemlje otetog novca (što je uzrok sve većeg siromaštva i masovnog bijega iz zemlje) i nefunkcionisanju pravne države (što političarima i omogućava masovnu pljačku, iza dimne zavjese nacionalizma, govora mržnje, destabilizacije i prijetnji novim ratom), ponekad pohlepa prelazi u najbrutalniju bešćutnost i legalizovani zločin – kao u slučaju nabavke uređaja za radioterapiju za tuzlansku onkologiju.
Podsjećamo, (zakašnjela) nabavka nedostajućih uređaja trajala je gotovo čitavu 2023. godinu, pri čemu je raspisani tender obaran, a stotine najtežih bolesnika su čekale da se ovaj problem riješi a u međuvremenu su im kao rješenje ponudili da putuju i po više od 200 kilometara u druge gradove (Sarajevo, Zenicu, Mostar) kako bi dobili svoju terapiju.
No, pored ovakvih stravičnih stvari (zbog kojih bi neko morao biti i krivično gonjen, da ne budemo potpuno naivni i pozivamo na moralu odgovornost i ostavke) postoje i slučajevi u kojim se institucije zadužene za ispravno provođenje zakonskih obaveza ponašaju kao da se radi o miksu rubrike “Vjerovali ili ne”, “Skrivene kamere” i remakea neke srpske crne komedije (u konkretnom slučaju, recimo “Ko to tamo peva” – pri čemu su naslov i refren čuvene pjesme prigodno promjenjeni u “Za Mostar (firmom Križić)”).
Ured za razmatranje žalbi BiH (podružnica Mostar) je, tako, ovih dana, poništio tender Ureda za reviziju institucija u Federaciji BiH, nakon žalbe mostarske Poliklinike Vitalis, sa obrazloženjem koje je u najmanju ruku (ne tražeći u njemu dublju pozadinu) – smiješno.
Ured za reviziju je, naime, raspisao tender za nabavku zdravstvenih usluga godišnjeg sistematskog ljekarskog pregleda svojih zaposlenika u 4 podružnice – u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i Bihaću.
Na što se Poliklinika Vitalis iz Mostara žalila Uredu za žalbe BiH u Mostaru, zbog – “teritorijalne diskriminacije”. Koju je Ured za reviziju, po njima, počinio (pazite sad) – očekujući da mu zaposleni budu pregledani u mjestu u kome rade???
“Podnositelj (žalbe) smatra kako ne postoji niti jedan argument zbog kojeg bi bilo nužno tražiti da se usluge predmet ovog postupka pružaju isključivo na području navedenih gradova.”, stoji u Rješenju Ureda za žalbe, koji se s ovim… složio.(???)
Dakle, podnosilac žalbe Vitalis (iz Mostara) i Ured za žalbe BiH (u Mostaru), smatraju da ne postoji “niti jedan argument” da se 80 ljudi voza autobusom i po 9 sati, uz različite druge neugodnosti, da bi se pregledali u privatnoj zdravstvenoj ustanovi (iz Mostara) koja zbog “teritorijalnih ograničenja svojih kapaciteta” preglede može vršit samo na jednom mjestu (u Mostaru).
Pri čemu, da dodamo, je Ured za reviziju podijelio javnu nabavku na lotove, po mjestima i ne traži zajedničku ponudu za sve, ali Vitalis nije zadovoljan samo pacijentima iz Mostara, nego želi da mu na pregled dođu i zaposleni Ureda za reviziju iz Tuzle, Sarajeva i Bihaća.
Na stranu što se i Vitalis i Ured za žalbe ponašaju kao da se radi o vrećama krompira ili cementa, koje će se razvoziti tamo-amo po zemlji, pa 9 sati vozanja autobusom ne tretiraju kao argument za potrebu da se pregled izvrši bliže, da se ljude ne mrcvari nepotrebno, ne oduzima im se radno ili slobodno vrijeme (zaboga, da je ovo tender za veterinarski pregled životinja u EU, reagovali bi iz udruženja za zaštitu životinja). Ovaj mikro-skandal (ne možemo ga za 9. januar i u konkurenciji sa ljubiteljima revizionizma i ponavljanja istorije rangirati više) bi mogao imati i zanimljive posljedice.
Ostane li ovo odluka zvaničnih državnih organa (ne koriguje li se Ured za žalbe sam ili nakon što mu neko sugeriše da je pretjerao), nema razloga da se Vitalis sam ili udružen sa još nekim zdravstvenim ustanovama iz HNK pojavi kao nosilac zanimljivog prijedloga za reformu zdravstva u BiH, po kome se zdravstvene usluge više ne bi pružale na teritorijalnom principu, nego bi ukinuli sve seoske i ambulante u malim gradovima, a ljudi, kad se razbole, nek idu da se liječe u ustanovu koja je dala najjeftiniju ponudu na tenderu za pregled stanovništa određene opštine. Pri čemu će se paziti da ne bude teritorijalne diskriminacije! Pa nek bolesni iz Podzvizda u Velikoj Kladuši idu da se liječe u terenskoj ambulanti Husino Doma zdravlja Tuzla. Ili oni iz Međugorja u Dom zdravlja Živinice. Ili svi u Vitalis?
Mislim, Mostar je lijep grad, i ako bi Vitalis za cifru za koju se u matičnim gradovima zaposlenih može izvršiti sistematski pregled bio voljan ponuditi vikend aranžman s punim pansionom u lokalnom hotelu i sa uračunatim posjetama izletištima, muzejima i pozorištima, pretpostavljam da niko ne bi imao ništa protiv.
Ali da se – na tragu primjedbe Transparency Internationala, o političkom uticaju na imenovanja i rad članova Ureda za razmatranje žalbi – zapitamo: Da li bi Ured za razmatranje žalbi, iz Mostara, poništio i tender za sistematski pregled 2300 radnika Elektroprivrede Herceg-Bosne i poslao ih da se kolektivno pregledaju u “obližnjem” Cazinu ili Gradačcu? Ili bi neko (u toj, naravno, utopijskoj situaciji, koja se nikad ne bi mogla desiti) reagovao i poslao njih, iz Ureda, na sistematski pregled – u najbližu(!) ustanovu.
I, na kraju, spomenimo i to: Dok prolaze javne nabavke na kojim se u sefove partijskih firmi i džepove korumpiranih moćnika slijevaju desetine i stotine miliona (sve do one procjenjene milijarde godišnje), čitav ovaj cirkus oko tendera Ureda za reviziju stvoren je zbog – 13.500 KM. (Za sistematski pregled 80 ljudi).
Ali,… kao jedna od rijetkih stranački (zasad još) “nepoklopljenih” institucija, koja se prethodnih godina nije libila da, iz profesionalnog ugla, kritikuje vlast i institucije na čijem su čelu odani (a često kompromitovani) stranački kadrovi i da se odlučno brani od ataka te vlasti na svoju zakonom garantovanu nezavisnost i od pokušaja da im se nametne cenzura i kontrola nad radom, Ured za reviziju je idealan za “tretiranje strogoće”. I javno šprdanje sa državom, njenim zakonima i institucijama.
Treba imati u vidu da ovakve stvari, upravo zbog svoje besmislenosti, urušavaju institucije, podjednako koliko i njihov nerad i sljepilo u situacijama kad im se pred očima odvija ozbiljna pljačka javnih sredstava.
I u krajnjoj liniji – možda je stvaranje javnog utiska kako smo “svi isti” (pa “Ko si ti da nama i našima govoriš da kršimo Zakon”), zapravo, glavni cilj ovog igrokaza. Zbog čega je Ured za reviziju prisiljen ovu stvar istjerati na čistac. Pa je, s jedne strane, obavijestio Transparency International o čitavom slučaju, a s druge podnio tužbu protiv Ureda za žalbe i njegovog rješenja u upravnom sporu pred Sudom Bosne i Hercegovine.
No, definitivno, maltretiranje Ureda za reviziju, ovim tužbama i rješenjima, i njegovih zaposlenih, eventualnim putovanjima na sistematski pregled u Mostar, je zanemarivo spram maltretiranja ozbiljno bolesnih ljudi koji su, zbog neblagovremenog raspisivanja tendera i njihovog obaranja, prinuđeni na višesatna putovanja da bi primili terapiju zračenjem.
I odgovorni za to nasilje (ko god da je to – rukovodstvo UKC Tuzla, Ured za žalbe, Kantonalna i Federalna Vlada ili državni parlament, koji su za ovakve stvari morali imati vanredna rješenja i koji su dosad trebali začepiti sve rupe u Zakonu) – moraju odgovarati.
A zakon se, konačno, mora “zakrpiti”.
