Bivši premijer Federacije BiH Fadil Novalić uskoro će u zatvor, gdje bi trebalo da provede četiri godine, na koliko ga je presudio Sud BiH u aferi „Respiratori“, zbog zloupotrebe položaja u vrijeme pandemije korona virusa. Iza rešetaka će i Novalićevi saučesnici u ovoj aferi, Fahrudin Solak, bivši šef Civilne zaštite FBiH, te Fikret Hodžić, vlasnik poljoprivredne firme “Srebrena malina”, koja je nabavila 100 neupotrebljivih kineskih respiratora za 10,5 miliona konvertibilnih maraka.
Osuđujuća presuda za Novalića, Solaka i Hadžića je kakva – takva satisfakcija za građane Federacije BiH, koje su pojedinci iz vlasti pljačkali, koristeći se pandemijom COVID 19 kao paravanom za otimačinu i bogaćenje. Nažalost, mnogo je onih koji su tokom pandemije izgubili živote, a još nema odgovora da li je i ovih 100 neispravnih respiratora doprinijelo da neki od pacijenata, liječenih od COVID 19, ne prežive.
ZABORAVLJENI TEŠKI „SLUČAJEVI“
Nakon presude Novaliću, Solaku i Hadžiću logično se nameće pitanje – šta je sa aferama o „korona nabavkama“ u Republici Srpskoj, otkrivenim u posljednje četiri godine, od kojih je samo jedna do sada završena osuđujućom presudom, a bilo ih je mnogo više nego u Federaciji BiH.
Presuđen je jedino Mladen Gajić, direktor bolnice „Sveti apostol Luka“ u Doboju. On je dobio deset mjeseci zatvora za nesavjestan rad u službi, nakon što je prethodno sa Republičkim tužilaštvom RS sklopio sporazum o priznanju krivice. Gajić je pregovaračkim postupkom, bez objave obavještenja, od turističke agencije “Travel for fun” Saše Markovića, za 136.890 KM, kupio zaštitnu medicinsku opremu. Marković mu je isporučio nemedicinska odijela i maske za varenje, ali se Gajić nije pobunio. Mnogo teže slučajeve „korona nabavki“, pravosuđe u RS je, očigledno, proglasilo zaboravljenim.
Proglašenje vanredne situacije u RS, zbog pandemije korona virusa, ispostavilo se, bila je izvanredna situacija da pojedinci iz entitetskih institucija, izbjegavajući tendere i sklapajući direktne pogodbe, nabavljaju medicinsku opremu, maske, PCR i serološke testove, kiseonik, pa i čuvenu „poljsku bolnicu“ po enormno visokim cijenama. U vrijeme pandemije putem „korona nabavki“ iz budžeta su izvučene stotine miliona maraka, od kojih se dobar dio slio na račune raznoraznih mešetara i njihovih saradnika iz vlasti.
KRIVIČNE PRIJAVE BEZ OPTUŽNICA
Zbog spornih „korona nabavki“ u RS su podnesene desetine krivičnih prijava, koje će, kako stvari stoje, nastaviti da skupljaju prašinu u ladicama. Jedini proces koji se trenutno vodi je onaj protiv bivšeg direktora Instituta za javno zdravstvo RS (IJZ) Branislava Zeljkovića (US) i još četvorice optuženih za zloupotrebu položaja u slučaju poznatom kao “Korona ugovori“. Republičko javno tužilaštvo podiglo je u septembru 2022. godine optužnicu protiv Zeljkovića, potom direktora banjalučke firme “Procontrol“ Slavka Bojića, direktora firme “Promeding“ Dragana Dubravca, vlasnika “Sineks laboratorije“ Sanija Crljića i direktora turističke agencije “Travel for fun“ Saše Markovića. Oni su optuženi da su u postupcima javnih nabavki za vrijeme trajanja pandemije korona virusa oštetili budžet RS za 1,3 miliona KM. Suđenje je počelo u februaru prošle godine, a onda je naprasno prekinuto u oktobru zbog, kako je obrazloženo, zdravstvenog stanja drugooptuženog Slavka Bojića.
Intezivna sudska ročišta do oktobra prošle godine, a onda nagli prekid procesa, ukazuju na opravdanju sumnju da je i u ovom predmetu politika presudila. Republičko javno tužilaštvo je u prethodnom periodu, zbog neznanja i nesposobnosti tužilaca ili radi svjesne namjere i naloga „iz vrha“, izgubilo dva bitna procesa. Prvi, protiv bivše direktorke agencije za bankarstvo RS Slavice Injac za zloupotrebu položaja u slučaju propasti „Bobar banke“. Drugi, protiv bivšeg premijera RS Aleksandra Džombića, koji je u potpunosti amnestiran za gubitak 19,4 miliona maraka kredita IRB RS odobrenog zvorničkoj „Energoliniji“, mada je kao premijer i član Kreditnog odbora IRB-a, znao da ta kompanija neće moći vratiti novac.
Uostalom, naprasni prekid suđenja Zeljkoviću i ostalima uslijedio je nakon što je Saša Marković, vlasnik turističke agencije „Travel for fun“, priznao tužilaštvu da je po osnovu nabavke medicinskih odijela Zeljkoviću u prostorijama stranke Ujedinjena Srpska isplatio 250.000 maraka. Već tada se spekulisalo da bi se zbog primopredaje novca u stranačkim prostorijama, na meti Republičkog javnog tužilaštva mogla naći i „Ujedinjena Srpska“ i njen lider Nenad Stevandić. Odnosno, da bi mogla da se pokrene istraga o transakcijama i češljanju računa US, zbog sumnje da je novac koji je Zeljković uzimao od Markovića, ali i od Bojića i Dubravca, završio na stranačkom računu. Nastavak suđenja Zejkoviću zakazan je za 5. februar i vrlo brzo će se pokazati da li tužioci imaju namjeru da dokažu milionsku pljačku, koja se zaista desila, ili će biti sudionici još jedne pravosudne farse, koja će biti okončana oslobađajućim presudama, bez obzira na težinu počinjenih krivičnih djela.
Kako je ranije Žurnal pisao, nije ovo jedini slučaj Zeljkovićevih nečasnih radnji tokom pandemije. On je obarao i „korona-rekorde“. Za samo dan dodijelio je 50 ugovora, ukupne vrijednosti 200.000 KM, da bi novcem građana RS kupovao nepoznatu robu. Spisak firmi sa kojima je Zeljković „sarađivao“ tokom pandemije je dugačak.
UZALUDNO POTROŠENI MILIONI
U ostalim spornim „korona nabavkama“ u RS na snazi je zakon tišine. Vladi RS ne pada na pamet da objavi potpunu i tačnu informaciju o javnim nabavkama u vrijeme trajanje vanrednog stanja povodom COVID 19, što je u više navrata tražila opozicija. Bez ikakvog zvaničnog odgovora do dana današnjeg je ostalo pitanje – zašto je i kako Fond zdravstvenog osiguranja RS potrošio oko 50 miliona maraka za nabavku respiratora, tri puta skupljih od nabavne cijene, te pride na zaštitne maske, rukavice i višekratna odijela od firme “Medietik”, u vlasništvu Željka Babića, supruga Ane Trišić Babić, funkcionerke vladajućeg SNSD-a i savjetnice Milorada Dodika.
Kako je Žurnal ranije objavio, FZO RS je, mimo Zakona o javnim nabavkama, u vrijeme pandemije korona virusa i sa “Krajinagroup” potpisao ugovor o nabavci “troslojnih jednokratnih zaštitnih maski i višekratnih zaštitnih odjela” za 2.550.000 maraka, a firma “Milšped” je od FZO RS naplatila 1.090.000 evra za “organizovanje avio transporta robe”. Firma „Eurosan“ je FZO RS naplatila 17.500 KM za “nabavku dezinfekcionih sredstava“.
Sve je zataškano i u slučaju skalamerije od šatora, koji je na početku pandemije bio postavljen na jednoj njivi u blizini Banjaluke i predstavljen kao najsavremenija „mobilna bolnica“. Šator se, zbog pritiska javnosti, na njivi nije zadržao duže vrijeme, ali je ostala činjenica da je na zahtjev Vlade RS direktor IJZ RS Branislav Zeljković 26. marta, dva dana prije uvođenja vanrednog stanja u RS, potpisao hitan ugovor sa Slavenom Ristićem, vlasnikom bijeljinske firme „Balkan Global“ o nabaci tzv. „poljske bolnice“, težak 4.287.878 KM sa uračunatim PDV-om.
Republičko javno tužilaštvo “formiralo je predmet” u vezi sa ovom nabavkom i na tome se sve završilo. Iz Vlade RS su kasnije tvrdili da je Ristićeva firma vratila novac u budžet RS, ali za to nikada nije objavljen dokaz.
„Novac je vraćen u budžet, budžet nije oštećen. Postoje istražioci koji ispituju sve navode oko toga. Svakako očekujem od tužilaštava da obavljaju svoj posao. Onaj ko je učinio nešto što nije u skladu sa zakonom, svakako treba da odgovara“, rekao je svojevremeno ministar zdravlja RS Alen Šeranić, jedan od funkcionera RS koji je završio na američkoj „crnoj listi“.
KISEONIK JE „ISPARIO“
Posebna priča je afera „Kiseonik“. Bolnice u Republici Srpskoj su u vrijeme pandemije COVID 19 za liječenje teško oboljelih koristile tehnički kiseonik, umjesto medicinskog, čime su životi pacijenata dodatno bili izloženi riziku. O ovome postoje jasne potvrde nadležnih institucija, kao i samih zdravstvenih ustanova, ali su pravosudne institucije u RS aferu „Kiseonik“ stavile ad acta i tako amnestirale sve koji su se kockali ljudskim životima.
Ovaj slučaj zapečatilo je Republičko javno tužilaštvo RS, koje je u aprilu 2022. godine saoptišlo da ne postoje dokazi da su ministar zdravlja RS Alen Šeranić, direktor Univezitetsko-kliničkog centra RS Vlado Đajić i Stanislav Čađo, direktor firme „TGT-Tehnogas“ i bivši ministar unutrašnjih poslova RS, djelovali kao organizovana kriminalna grupa. Tužilaštvo uopšte nije razmatralo odgovornost premijera Radovana Viškovića, koji je objavio dokument o navodnoj čistoći kiseonika koji je korišten u UKC, preko noći pribavljen iz firma „Linde Gas“ Srbija, mada je za kontrolu lijekova koji se koriste i prometuju u BiH jedina nadležna državna Agencija za lijekove.
Drugi dio prijave, podnesen protiv ovog trojca (krivična djela protiv zdravlja ljudi, saobraćaja, privrede i platnog prometa) Republičko tužilaštvo ustupilo je banjalučkom Okružnom tužilaštvu, koje je u junu prošle godine obustavilo istragu i time za sva vremena ovu aferu stavilo ad acta.
UKC RS je Čađinoj firmi isplatio 1,3 miliona KM za isporuku kiseonika, za koji se ispostavilo da je nemedicinski, odnosno da se radi o tehničkom kiseoniku. Prema nalazima Agencije za lijekove BiH firma „TGT-Tehnogas“ iz Laktaša nije bila registrovana kao veleprometnik za prodaju lijekova, a medicinski kiseonik jeste lijek. Iz toga proizilazi da Čađina firma UKC-u nije ni mogla da isporuči lijek, medicinski kiseonik, već tehnički kiseonik.
Da je postupajući tužilac imao namjeru da se ozbiljno bavi svojim poslom, sigurno bi, po službenoj dužnosti, istragu proširio i na ostale osobe i firme koje su bolnicama u Republici Srpskoj, ali i Federaciji BiH i Brčko distriktu isporučivale tehnički, umjesto medicinskog kiseonika. Bilo je dovoljno da krenu od nalaza glavne inspektorke Agencije za lijekove BiH, primarijus Indire Fazlagić, od 2. septembra 2021. godine, koja je decidno navela da je Bolnica u Trebinju koristila tehnički kiseonik u medicinske svrhe, čime se ugrožava zdravlje stanovništva.
Tehnički kiseonik, umjesto medicinskog, nabavljali su i direktori bolnica “Sveti apostol Luka” Doboj, “Sveti Vračevi”, kao i bolnice u Prijedoru. Radili su to čak i bez raspisanog javnog tendera.
Osim firme „TGT“, i firme „Kras“ iz Laktaša, „Milojević kompanija-Gilje Gas“, te „Tehnogas – Kakmuž“ iz Petrova su bolnicama i Doboju, Bijeljini, Brčkom i Trebinju, kao i nekim bolnicama u FBiH, poput bolnice u Sanskom Mostu, isporučivale tehnički kiseonik, koji je štetan po zdravlje ljudi, što je samo po sebi teško krivično djelo.
Afera „Kiseonik“ je zataškana, a odgovorni za to što su pacijenti u vrijeme pandemije dobijali tehnički kiseonik, umjesto lijeka – medicinskog kiseonika, nisu kažnjeni.
