“Drage sugrađanke i sugrađani,
u mojoj kao i u vašim obiteljima, sigurna sam, ima nepremostivih razlika. Neki su lijevo, neki su desno, neki ne razgovaraju jedni s drugima. Neki idu u crkvu, neki idu na prajd, neki idu i u crkvu i na prajd, neki se žele baviti politikom, neki ne žele ni u ludilu, a opet u što god da vjerujemo i smatramo dijelom našeg identiteta postaje nebitno ispred jedne pojave koja briše sve razlike.
Ako vas neki objesni vozač pregazi na zebri ili ne daj bože vaše dijete, a zbog toga nikada ne ode u zatvor i nastavi ubijati ljude – budite sigurni to je zbog korupcije. Ako dobijete neku zloćudnu bolest ili netko koga volite, a ne možete doći do liječenja, ili se ugušite dok čekate hitnu, jer ne poznajete prave ljude, to je zbog korupcije. Ako uložite cijeli svoj odrasli život, svu ljubav, trud, strahove, godine brige u odgoj svog djeteta učeći ga da bude pošteno i da se trudi, a ono jednoga dana, kao takvo, ode jer za njega ili nju u ovom društvu nema posla ili psihički oboli zbog nepravde i osjećaja promašenog života – to je zbog korupcije. Ako se ne možete rastati ili zaštiti od nasilnika, jer je sustav produžena ruka zlostavljača – to je zbog korupcije. Ovdje naše razlike prestaju, a osim što korupcija doslovno ubija ljude ona iz svakog društva isisava solidarnost, suosjećajnost, svijest o drugima jer vas tjera samo na golo preživljavanje, sebičnost postaje jedina vrlina.
Tako se urušava pojedinac, tako se urušava društvo.
A vi, ako se ne želite baviti politikom javno, ne morate, bavite se njome u svom haustoru, na poslu, među prijateljima, ali preuzmite odgovornost za vrijeme i mjesto u kojem živite.
Ja danas i ovdje govorim u svoje ime, ali duboko sam svjesna jednoga: prije petnaest ili dvadeset godina, dok smo bili jako mladi i puni ideala, za ono loše u društvu krivili smo ljude na vlasti, krivili smo devedeste, one odrasle, one starije koji su donosili odluke.
Međutim, tako to bude, mi smo sada ti ljudi.
Mi smo ti odrasli, ti stariji u koje naša djeca gledaju i vjerojatno, kao i mi nekad, s gnušanjem čekaju da se maknemo kako bi mogli normalno živjeti. Nema više nikoga koga bismo smjeli ili mogli kriviti, mi smo ti, mi smo odgovorni.
Da, možemo i otići, mnogi moji prijatelji i poznanici imaju vještina i sposobnosti da se snađu bilo gdje u svijetu, ali ja na to gledam drugačije. Moja obitelj, kao i vjerojatno mnoge od vaših, prošli smo u ovoj zemlji njezine najgore i najljepše trenutke, ostali bez svega, i sada smo ovdje. I baš zato ne želimo otići, baš zato jer iskreno volimo Hrvatsku.
Svaka važna, dobra i progresivna promjena u bilo kojem društvu započela je od male skupine ljudi koji su imali ideju, koji su imali integritet, poštenje i osjećali odgovornost ne samo za sebe nego i za druge oko sebe.
Danas i ovdje, kada možemo jasno vidjeti da je budućnost pred nama puna takvih izazova s kojima se ljudi nisu do sada nosili, mi smo ti koji odlučujemo kojim ćemo putem krenuti. I ne treba se zavaravati, ne postoji taj netko koji će se pojaviti i povesti nas u bolju budućnost. Izvjestan je samo ovaj dan pred nama i trenutak u kojem ćemo odlučiti da skrenemo pogled, popustimo pred sebičnošću, vratimo se u svoju ucijenjenu i vrlo nesigurnu stvarnost, ili zaista preuzmemo odgovornost.
