U Mostaru je juče, 27.02., u sjeni još jednog sastanka lidera stranaka vladajuće koalicije, koji nije donio ništa (osim još jednog provociranja lidera EU i građana BiH), završen dvodnevni skup Transparency Internationala BH, pod nazivom “Korupcija kao fundamentalna prijetnja miru i stabilnosti“.
Događaj je okupio vodeće stručnjake, predstavnike medija, civilnog društva, kao i mlade novinare i studente u diskusiji o ključnim izazovima i strategijama u borbi protiv korupcije u Bosni i Hercegovini.
O “liderima” se, bar u zvaničnom dijelu programa i bar ne s direktnim imenovanjem sinonima za “fundamentalne prijetnje miru i stabilnosti” i korupciju, nije govorilo.
Prvog dana, u uvodnom izlaganju, Srđan Blagovčanin, predsjedavajući upravnog odbora TI BiH, predstavio je analizu “Zarobljena država i zarobljeno društvo”, koja analizira kako nasljeđe konflikta i sistematična korupcija oblikuju društveno i političko uređenje BiH te istražuje uzročno-posljedične veze između korupcije, konflikta i slabih državnih kapaciteta te uticaj na društvenu nejednakost i isključenost.
Nakon prezentacije je uslijedio panel o ulozi medija i civilnog društva u otkrivanju i suočavanju s korupcijom. Ulozi koju je vladajuća stranka u RS davno prepoznala i stoga krenula u otvoren obračun s njima. Što govorom mržnje, što zakonima.
Drugi dan ovog skupa bio je posvećen radionicama koje su zamišljene kao alat da mladim novinarima i studentima pružile praktična znanja i iskustva za borbu protiv korupcije, uključujući korištenje podataka kao novinarskog alata i promovisanje integriteta.
“TI BiH ovom inicijativom naglašava značaj zajedničkog rada i partnerstva između različitih sektora u društvu kako bi se suprotstavili korupciji, koja predstavlja ozbiljnu prijetnju demokratskim procesima i ekonomskom razvoju u BiH.”, naveli su iz ove organizacije.
I tako je, uz ignorisanje medija, u Mostaru, završen skup potencijalnih budućih boraca protiv korupcije. A puna pažnja, potpuno nezasluženo i potpuno nepotrebno, posvećena je generatorima korupcije i nestabilnosti u BiH, koji se u zarobljenoj državi i zarobljenom društvu igraju sa sudbinama u njima zarobljenih građana. I pritom, onako usput, što otvoreno, što prikriveno (u zavisnosti od karaktera i kulture) rugaju Evropi. I poručuju da očekuju da ona otvori pregovore sa njima iako nisu učinili gotovo ništa. Jer oni su se, zaboga, potrudili i dali maksimum od sebe.
Ali to što je njihov maksimum – ništa, ne treba da prepozna i nagradi Evropa, nego treba da prepoznaju i “nagrade” glasači na izborima.