Andrej Plenković uskoro će sjednice Vlade početi voditi ogrnut hrvatskom zastavom. Slično će se vrlo vjerojatno kostimirati i njegovi ministri. I kad putuje po Hrvatskoj premijera će neizostavno pratiti bataljun državnih stjegova. Još važnije, po Bruxellesu i drugim političkim zborilištima po svijetu također će ubuduće nastupati omotan hrvatskom trobojnicom. Principijelan kakav već jest, ne može valjda dozvoliti da drugima prebrojava zastave dok sam državnim barjacima nije adekvatno okićen. Tridesetak godina nakon osamostaljenja Hrvatske mahanje crveno-bijelo-plavim simbolom državnosti opet postaje politička legitimacija. Sredstvo razvrstavanja ljudi. Instrument podjele na ispravne i falične Hrvate.
Pokušavajući javno ogaditi i diskvalificirati nedavni veliki prosvjed lijevo-liberalne opozicije, koji je unio dosta nemira u HDZ-ove redove, vladajući se hvataju desničarske retorike. Onako kako su devedesetih prebrojavali krvna zrnca, sada zbrajaju zastave. Po njima, na Markovu se trgu, na skupu sazvanom u znak otpora pokvarenoj vlasti, našlo previše crvenih transparenata i stisnutih pesnica, a premalo hrvatskih trobojnica. U HDZ-u ne razumiju, ili ne žele razumjeti, da se protestni miting nije bavio nacionalnim, nego građanskim slobodama. Formiranjem hrvatske države pitanje je nacionalnih sloboda apsolvirano. Ali pravna se država danas slama, demokracija je u Hrvatskoj ugrožena. Na organizatore crveno obojenog prosvjeda premijer Plenković i njegova sljedba odapinju optužbe o radikalnoj, čak ekstremnoj i totalitarnoj ljevici. Premda na rečenom skupu ništa nije bilo radikalno. Čak ni najcrvenija na stageu, radnička frontovka Kata Pejović nije bila nešto posebno oštra. Ali HDZ-ova se pozicija radikalizira. Svaki oporbeni stav vladajući brzopotezno denunciraju kao neprijateljski prema državi. Svaku lijevu političku platformu pokušavaju učiniti sumnjivom. Zato prosvjed protiv HDZ-ova kriminalnog uzurpiranja države proglašavaju proruskim i projugoslavenskim, što djeluje potpuno poremećeno i paranoično. Zato hrvatsku ljevicu optužuju da je anacionalna ili čak protuhrvatska.
Andrej Plenković svejedno tvrdi da kormilo svoje stranke čvrsto drži na pozicijama desnog centra, da nije napravio oštar zaokret udesno. Možda, ako vlastiti pupak smatra centrom svijeta. Ali retorika u koju su premijer i njegova stranka zaplovili pripada tvrdoj, nacionalističkoj desnici. Činjenica da – za razliku od devedesetih – ovoga puta nema protusrpskih izjava ništa bitno ne mijenja. Nema ih jer mu Srbi drže većinu u Saboru. Promjena nije rezultat demokratskog karaktera njegove vlasti, nego trgovačke prirode njegove koalicije s manjinama. Ali uloga dežurnih neprijatelja, gotovo obvezatan punjač i energizator svake protudemokratske vlasti, nije ostala nepopunjena. Samo je danas ne čine pripadnici druge etnije, nego druge političke opcije. Sva opozicija. Sve koji se s njima nisu uvezali HDZ tretira kao nacionalno nepouzdane. Nedomoljube.
Svoju poziciju Andrej Plenković pokušava armirati arsenalom tipičnih desničarskih argumenata. Miksom pozivanja na kardinala Stepinca i netom doneseni zakon o hrvatskom jeziku. Kaptolski blaženik u ovom slučaju funkcionira kao ideološka batina. Zauzetost za hrvatski jezik također. Ako je zakon o jeziku tako važan, kako to da ga je nacionalno navodno osviješteni premijer donio tek u osmoj godini svoga mandata, nekoliko mjeseci pred izbore? Ugledna povjesničarka Snježana Koren upozorava na neprihvatljivost njegovih izjava o dvije Hrvatske, kao i njegova „propitivanja hrvatstva onih koji ga kritiziraju“.
Politička transformacija
Politička je transformacija legitimna. Pretvaranje nekad umjerenog Plenkovića u furioznog desničara ne osporavamo. Ali bizarno je kad se čovjek iz lijevog legla, što bi rekao predsjednik Milanović, nađe na ljutoj desnici. Kad se nekadašnji laudator čelnika komunističke vlasti odjednom pokušava profilirati kao zborovođa nacionalnih budnica. Istine radi, mora se priznati da nije prvi koji je promijenio stranu. Premijer kao da ponavlja putanju koju je Zdravko Tomac svojedobno već prošao. Wikipedija će nekad izrazito crvenog Tomca bilježiti kao najspektakularniji primjer političkog i ideološkog preobraćenja u hrvatskoj povijesti. Svakako je najpoznatiji hrvatski ljevičar, svojedobno bliski suradnik rigidnih, dogmatski profiliranih komunističkih prvaka, koji se prekopicnuo na crnu desnicu, odakle će godinama funkcionirati kao jedan od najistaknutijih jurišnika nacije i križa. Zapamćen po nacionalističkom i vjerskom fanatizmu, s kojim je sve kritičare HDZ-ove vlasti napadao kao komunizmom navodno zadojene protivnike hrvatske države. Hoće li se Andrej Plenković slično redizajnirati?
Jednako je bizarno kad se stranka koja je zastavama i rukom na srcu za intoniranja državne himne sakrivala svoje kriminogene poslove pokušava postaviti kao arbitar ljubavi prema državi. Kao mjera domoljublja i hrvatstva. Nitko Hrvatsku nije pokrao toliko kao oni koji su se umatali u nacionalne barjake. Hrvatska povijest potvrđuje točnost one često spominjane tvrdnje engleskog leksikografa Samuela Johnsona da je domoljublje posljednje utočište svih hulja. Treba li navoditi dokaze? HDZ je zbog korupcije sankcioniran kao zločinačka organizacija, ali – umjesto isprike cijeloj Hrvatskoj – šefovi stranke bijesno se ostrvljuju na sve koji se njihova krimena usude sjetiti. Pretendiraju na status moralnih vertikala, premda funkcioniraju kao čuvari razbojničke jazbine. Notorni će Kordić, osuđen za teške ratne zločine, po povratku iz haškog zatvora na zagrebačkom aerodromu razviti hrvatsku zastavu. Nitko da bi mu rekao neka ne vrijeđa hrvatsku državu. Upravo suprotno, biskupi ga grle i ljube ruku, kao da je svetac. Pokojni zagrebački gradonačelnik Bandić državnim je zastavama tapecirao ulice Zagreba, što mu u zagrljaju s hobotnicom nije smetalo. Plenković nije uspio primijetiti da množinom barjaka kamuflira banditski karakter svoje vlasti, u kojem je HDZ sveudilj participirao.
HDZ je domoljublje pretvorio u profesiju. Nacionalne romantike zamijenili su profesionalni Hrvati koji svoj navodni patriotizam koriste kao dozvolu da rade što god im se hoće. Vladajuća stranka zapravo se bavi etnobiznisom. Premda se praksa pretvaranja nacionalne pripadnosti u posao redovito pripisuje manjinama, nema većeg etnobiznisa nego u HDZ-u
Prebrojavanje trobojnica na Markovu trgu također služi proizvođenju kvazipatriotskih magluština. Nepodnošljiv višak svojih korupcijskih afera HDZ-ovi vrhovnici pokušavaju relativizirati navodnim manjkom hrvatskih zastava na oporbenoj strani. Činjenicu da svojim instaliranjem jednog jako kompromitiranog suca na čelo Državnog odvjetništva podlokavaju i u karikaturu pretvaraju pravnu državu iznivelirali bi potpuno proizvoljnom optužbom da je ljevica u Hrvatskoj proruski i projugoslavenski orijentirana. Što je manevar da se bilo kakvoj kritici unaprijed začepe usta. Skandaloznom otkriću da premijerov odabranik za glavnog državnog odvjetnika njeguje bliske odnose s krim podzemljem parirali bi isticanjem njegovih zasluga za sudsku rehabilitaciju kardinala Stepinca. Indicije da su Hrvatsku uvaljali u nikad veću korupciju htjeli bi bagatelizirati i poništiti isticanjem svojih zasluga za donošenje zakona o jeziku. Fingiranim domoljubljem protiv fakata koji HDZ-ovu vlast strašno sramote.
Sukob s Bruxellesom
Hrvatski je premijer u čuvanju leđa kriminalnim strukturama toliko zahirio da se sada pokazuje spremnim dovesti u pitanje i ono do čega mu je, navodno, najviše stalo – vlastitu proeuropsku poziciju. Štiteći svoju ministricu kulture, kojoj europski istražitelji sve više pušu za vratom, ušao je u sukob s briselskim pravosudnim institucijama. Zbog Dragana Čovića odlučio je kontrirati i Americi. Premda je američki državni tajnik Blinken tražio da Hrvatska na Čovića izvrši pritisak kako bi ovaj odustao od blokade izgradnje plinovoda kojim bi se LNG terminal na otoku Krku trebao povezati sa središnjim dijelom Bosne i Hercegovine. SAD tvrdi da je razlog opstrukcije evidentna korupcija i samopogodovanje. Ali umjesto pritiska, službeni ga je Zagreb u njegovim mutnim poslima odlučio poduprijeti. Nakon sastanka Plenkovića i Čovića krajem prošlog tjedna, hrvatska vlada objavljuje podršku njegovu stavu o „potrebi uvažavanja interesa hrvatskog naroda u BiH“. Ono što Amerika naziva Čovićevim osobnim interesom, hrvatski će premijer na braniku jednog dokazano grabežnog tipa i njegovih poslovnih ambicija proglasiti interesom hrvatskog naroda. Je li glava Andreja Plenkovića možda hakirana?
Prisjećajući se tragične sudbine Matije Gupca, lucidni je Krleža prije skoro stotinjak godina govorio da nema hrvatstva koje je u stanju pomiriti hrvatskog kmeta s hrvatskim grofom. Nema nacionalnih insignija koje će izbrisati razliku između lopova i pokradenih. Nema zastave pod kojom će se kriminal i poštenje bešavno spojiti. HDZ je domoljublje pretvorio u profesiju. Nacionalne romantike zamijenili su profesionalni Hrvati koji svoj navodni patriotizam koriste kao dozvolu da po Hrvatskoj rade štogod im se hoće. Vladajuća se stranka zapravo bavi etnobiznisom. Premda se praksa pretvaranja nacionalne pripadnosti u posao redovito pripisuje manjinama, nema većeg etnobiznisa nego u HDZ-u. Hrvatstvo su prvo prisvojili, sve druge tretirajući kao suspektne ili nedovoljno dobre Hrvate, a onda iskoristili kao sredstvo porobljavanja i cuclanja države. Andrej Plenković namjerio se vratiti na HDZ-ove početne, ratne postavke. Ali vremena su se ipak promijenila. Na status oca nacije ne može računati. Defile barjaka kadrovsku debilanu njegove vlasti ne zastire, još manje da bi ga mogao kompenzirati. Prebrojavanje zastava i denunciranje nehadezeovske Hrvatske kao nedomoljubne, nacionalno navodno sumnjive i problematične, dodatno pojačavaju revolt i otpor. Zemlja ulazi u vrlo turbulentno razdoblje.
