U Bijeljini su danas predstavljeni nalazi Analize regulative, politika i praksi u vađenju materijala iz vodotoka u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. Analizom postojećih zakonskih i podzakonskih odredbi, kao i strateških i planskih dokumenta u oblasti uređenja korita i eksploatacije riječnog materijala, zaključeno je da postojeći sistem nije dovoljno zakonski uređen i da je prisutan veliki broj problema i potencijalnih rizika.
Identifikovano je više kritičnih tema čije bi rješavanje unaprijedilo stanje u ovoj oblasti, te obezbijedilo zaštićenost vodotoka i potisnulo privatno-koruptivni u korist javnog interesa, kao što su nepostojanje katastra javnog vodnog dobra, neprovođenje istraživanja kod utvrđivanja količina šljunka, pijeska i ostalog materijala za vađenje iz vodotoka, neuključenost lokalne zajednice i ostalih zainteresovanih u proces donošenja odluka, netransparentan postupak oglašavanja, nadmetanja i izbora izvođača radova, nepostojanje monitoringe i kontrola izvađenih količina šljunka i načina deponovanja.
Naime, u Republici Srpskoj se vade najveće količine šljunka i pijeska u odnosu na zemlje u okruženju, tačnije prosječna godišnja količina izvađenog šljunka i pijeska je za preko tri puta veća nego u Hrvatskoj. Pored toga, netransparentnost u izboru izvođača radova je zabrinjavajuća, jer je evidentirano da neki od izvođača redovno dobijaju poslove, a protiv nekih se čak vodi i krivični postupak zbog višemilionske štete učinjene budžetu Republike Srpske.
Kroz analizu su predložene i konkretne preporuke za poboljšanje stanja koje se oslanjaju na iniciranje izmjene legislative i konkretno definisanje zakonskog okvira po kom se daju koncesije za eksploataciju šljunka, kao i uspostavljanje monitoringa uz praćenje trendova zemalja u okruženju.
„Upravljači vodotoka, nakon dugoročnog planiranja, trebaju da sami uklanjaju nanose, bez šljunkarskih firmi, ili da, eventualno, raspisuju javne pozive za izvođače koji bi očistili korita i dislocirali šljunak na određenoj lokaciji i naplatili odrađeni posao, prilikom čega bi deponovani šljunak i ostali materijal bio vlasništvo države, a ne šljunkarske firme, te bi ga po tržišnoj cijeni država prodavala kupcima. Na taj način bi se smanjio koruptivni uticaj između šljunkara i institucija“, jedna je od preporuka autora Analize, Momira Dejanovića.
