I ove godine je, u BiH, tek par sindikata i nekoliko desetina njihovih članova, štitilo čast radničke klase, obilježavajući 1. maj kakvim takvim protestima.
Uzroka je mnogo, ali nijedan nije prihvatljiv izgovor za takvu neodgovornost koju građani ove zemlje ispoljavaju prema sebi, svom životu i svojoj budućnosti.
U zemlji bijede i siromaštva, nepoštovanja radničkih prava, mizernih plata i penzija, iz koje mlado radno sposobno stanovništvo bježi glavom bez obzira, njeni građani ne osjećaju potrebu za socijalnim protestima i izražavanjem nezadovoljstva korumpiranom, bahatom, socijalno neosjetljivom, pohlepnom, skorojevićevskom vlašću, nego se i dalje odazivaju jedino na “proteste” na koje ih, u cilju zaštite ličnih interesa, poziva ta i takva vlast, trujući ih nacional-šovinizmom, govorom mržnje i netrpeljivošću prema drugom i drugačijem???
Više strasti i energije, i u stvarnom i u virtuelnom prostoru, se troši na anticivilizacijske napade na manjine, koje nikom nikakvu štetu ne čine i čiji je jedini krimen to što postoje, nego na borbu za svoja(!) ljudska (i radnička) prava i dostojanstven život.
Odnos prema 1. maju i protestima, zapravo, samo je još jedna manifestacija ovdašnjeg kolektivnog beznađa.
S druge strane, protesti u svijetu pokazuju da radnička klasa nije “otišla u raj”, da ideološka svijest o sebi postoji i da se borba za radnička prava nastavlja voditi. I to na zgražavanje ovdašnjih ljubitelja “mirnih i dostojanstvenih protesta”, povremeno i nasilno. Kad se osjeti potreba da se vlasti pošalje poruka da njeni građani odbijaju biti nijemi podanici i manekeni lažne demokratije, koji će samo da „ćute i trpe“. Kako se ćuti i trpi u Bosni i Hercegovini. Nakon februara 2014.
