Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini nedavno je objavila izvještaj koji sadrži analizu 433 odluke sudova u BiH u predmetima diskriminacije, donesene između sredine 2018. i sredine 2021. godine. Cilj ovog izvještaja je predstaviti zaključke zasnovane na analizi sudske prakse u predmetima diskriminacije u BiH. I on predstavlja nastavak aktivnosti Misije u okviru praćenja rada pravosuđa u oblasti jednakosti i nediskriminacije od usvajanja Zakona o zabrani diskriminacije 2009. godine.
Ovaj se zakon, od njegovog usvajanja, 2009. godine, pokazao kao najvažniji instrument u pravnom okviru BiH za prevenciju i borbu protiv diskriminacije. On propisuje obaveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, kao i pravnih lica i pojedinaca koji vrše javna ovlaštenja da osiguraju, štite i stvaraju uslove za jednako postupanje.
Zakon je izmijenjen i dopunjen 2016. godine kako bi se riješilo nekoliko prepoznatih nedostataka. Produženi su rokovi za pokretanje sudskih postupaka u slučajevima diskriminacije, a viktimizacija je definisana kao oblik diskriminacije. Pored toga, eksplicitna lista osnova za diskriminaciju je proširena na starosnu dob, invaliditet, seksualnu orijentaciju, rodni identitet i spolne karakteristike, a uključeno je i jasno pozivanje na diskriminaciju po povezanosti. Uključivanje ovih osnova osigurava zaštitu ne samo lica koja imaju ili se pretpostavlja da imaju gore navedene karakteristike već i zaštitu onih koji su s njima povezani. Osim toga, izmjene i dopune iz 2016. godine eksplicitno su prepoznale situaciono testiranje kao sredstvo za dokazivanje diskriminacije.
Sistematska analiza sudske prakse u predmetima diskriminacije od strane nadležnih organa ključna je za procjenu efikasnosti Zakona o zabrani diskriminacije, šireg antidiskriminacijskog pravnog okvira i kreiranja relevantnih politika u ovoj oblasti.
Jedan od problema u ovoj oblasti, koje su uočili u OSCE-u, je nepostojanje jedinstvenog sistema prikupljanja podataka o slučajevima diskriminacije između Institucije ombudsmena, pravosuđa i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Uz slabo izvještavanje i slabo statističko prikupljanje slučajeva diskriminacije, nedostaje istraživanje javnih potreba kao i konzistentnost kako u primjeni Zakona, tako i u konsultacijama između gore navedenih institucija.
Posebno je apostrofirana neadekvatna saradnja pomenutih institucija sa organizacijama civilnog društva.
Rezultati istraživanje percepcije javnosti su zabrinjavajući. I dalje je evidentan nizak nivo svijesti i razumijevanja antidiskriminacijskog pravnog okvira. Kao i nedostatak povjerenja u institucije koje su zadužene za postupanje u predmetima diskriminacije.
Prema istom istraživanju, većina onih koji dožive diskriminaciju, to ne prijave. Brojna strukturalna pitanja potencijalno umanjuju povjerenje građana u ovo pravno sredstvo. Naprimjer, pojedinci mogu odustati od sudskog postupka u vezi sa diskriminacijom zbog dugotrajnosti procesuiranja predmeta i, shodno tome, zbog historijski niskog procenta presuda u korist tužioca. Postoji i opće nedovoljno korištenje privremenih mjera osiguranja ili postupaka za zaštitu od viktimizacije.
Ipak, Misija je u izvještajnom periodu zabilježila porast broja predmeta diskriminacije (posebno onih koji su pokrenuti protiv organa i tijela vlasti) i to po broju podnesenih tužbi i donesenih presuda. Nadalje, podaci iz Sistema za automatsko upravljanje predmetima u sudovima (CMS) Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH ukazuju da je u periodu od 2009. do 2021. godine doneseno više od hiljadu meritornih odluka primjenjujući odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, uključujući najmanje 973 presude, sa evidentnim porastom tokom godina.
Prema istraživanju, teritorijalno područje u kojem se u najviše slučajeva poziva na Zakon o zabrani diskriminacije ostaje entitet Federacija BiH. Tačnije, Općinski sud u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu procesuiraju veliku većinu predmeta diskriminacije.
Praksa sudova je i dalje neujednačena, naročito u predmetima mobinga, kao i prilikom donošenja odluke o naknadi nematerijalne štete. Osim toga, i dalje je prisutan problem nedosljednog pristupa pitanju tereta dokazivanja.
Određeni trendovi u antidiskriminacijskoj praksi su ustaljeni, kao što je dominantan broj slučajeva diskriminacije u vezi sa zapošljavanjem, ili veća učestalost muškaraca na strani tužioca u odnosu na žene.
Ograničeno pozivanje, u obrazloženju sudova, na bogatu i obavezujuću praksu Evropskog suda za ljudska prava ili mjerodavnu praksu Suda pravde Evropske unije, naglašava potrebu za daljom edukacijom sudija. Slično, rijetko pozivanje na mehanizme Institucije ombudsmena u sudskim postupcima može ukazivati na pad povjerenja u ovu instituciju, o čemu svjedoče navedeni empirijski podaci.
Pozitivni rezultati u nekoliko kolektivnih tužbi visokog profila ukazuju na veliki potencijal instrumenta kolektivne tužbe, ali i na njegovo kontinuirano nekorištenje. Ovo je posebno evidentno u vezi sa stotinama skoro identičnih slučajeva pokrenutih u vezi sa strukturalnim problemom diskriminacije lica sa invaliditetom koji su potencijalno mogli biti riješeni kolektivnim tužbama.
OSCE, na kraju svoje analize zaključuje da diskriminacija ostaje izazov u bh. društvu. I da uprkos institucionalnom i zakonodavnom napretku u antidiskriminacijskom okviru, ostaje još mnogo toga da se uradi.
„Analiza je ukazala na manjkavosti i nedosljednost sudske prakse, te pokazala ukupan učinak rada sudova u ovim predmetima“, izjavio je ambasador Brian Aggeler, šef Misije OSCE-a u BiH, na njenom predstavljanju. „Nadamo se da će ova analiza pomoći sudijama u BiH u ispravnoj i dosljednoj primjeni i tumačenju propisa o zabrani diskriminacije“, dodao je ambasador Aggeler.
Dodajmo da je s ciljem procjene postignutog napretka, kao i trenutnih trendova i izazova u primjeni Zakona, Misija već objavila dva izvještaja na ovu temu, i to: Analiza odgovora pravosuđa na izazove diskriminacije, 2018. godine i Procjena rada institucija BiH u borbi protiv diskriminacije, 2019. godine. Osim toga, Misija je 2020. godine objavila izvještaj: Diskriminacija u Bosni i Hercegovini: Percepcije, stavovi i iskustva javnosti, s fokusom na stvarna iskustva diskriminacije među stanovništvom BiH.
