Profesionalni i moralni pad policijsko-pravosudnog aparata u BiH svoj ako ne vrhunac (je, ko zna šta sve postoji o čemu javnost ništa ne zna) a ono najpotresnije izdanje imao je u slučajevima Dragičević i Memić.
Ubistva dva mlada čovjeka, na različitim dijelovima države (u Sarajevu i Banjaluci), u različito vrijeme (Memić je ubijen u februaru 2016., Dragičević u martu 2018.), na različite načine i vjerovatno iz različitih motiva, povezuje sumnja u odgovornost ljudi iz policije i tužilaštva i u sama ubistva a i njihova prikrivanja u nastavku (u složenom procesu falsifikovanja dokaza, nestajanja dokaznog materijala, skretanja istrage u krivom pravcu, pokušaja manipulacije javnošću, neutemeljenih optužbi žrtve i ignorisanja dokaza i svjedoka). Povezuje ih i senzibiliziranost javnosti za dramu kroz koju prolaze porodice žrtava i masovni protesti sa zahtjevima za pravdom i funkcionisanjem pravne države. A, nažalost, povezuje ih i činjenica da su do dana današnjeg oba slučaja zvanično nerazjašnjena. I da se u oba slučaja i dalje očekuje da se pred Sudom nađu i ubice i eventualni nalogodavci ali i suci, tužioci i vještaci koji su sve zataškavali
O tome zašto je to tako govorio je ovih dana, povodom 30 godina od rođenja Dženana Memića, advokat koji je bio povezan sa oba slučaja, Ifet Feraget,
Na pitanje novinara N1, da li su pravda i porodica Memić zadovoljeni, činjenicom da je, nakon 8 godina pravne borbe, prije nekoliko mjeseci izrečena pravosnažna presuda Alisi Mutap Ramić na dvije i po godine zatvora, dok su ostali osumnjičeni oslobođeni, Ifet Feraget je odgovorio:
“Apsolutno nije, ovdje pravda nikad i ne može biti zadovoljena jer se radi o sistemskom zataškavnaju očiglednog ubistva. Iako sam podnio krivičnu prijavu protiv tadašnje glavne kantonalne tužiteljice Dalide Burzić i još osam tužitelja, protiv tadašnjeg glavnog federalnog tužitelja Zlatka Kneževića, njegovog zamjenika, to već ukazuje na jako ozbiljnu situaciju koja treba da zabrine svakog normalnog čovjeka. Ne gajim ilzuzije da će svi odgovorni koji su na bilo koji način umiješani biti presuđeni, ali pravda će u najvećoj mjeri biti zadovoljena kada neposredni izvršioci i oni koji su imali glavnu komandujuću ulogu u zataškavanju ubistva, a to su službena lica – tužitelji, sudski vještaci, budu privedeni licu pravde.”
Feraget tvrdi da je istraga blizu aktera, ali da je problem stvaranje odgovarajućih zakonitih dokaza.
“To što znamo ono što smo čuli od nekog šta se desilo i što neko može i da potvrdi to, još uvijek nije dovoljno, jer morate uzeti u obzir uništavanje dokaza i opstrukciju istrage.”
Za Ferageta, ova će dva slučaja ostati crna mrlja na radu bh. pravosuđa.
“Ovo se nikad neće ispraviti.”, tvrdi. A onda još oštrije upozorava:
“Ova dva slučaja su krunski dokaz da u pravosuđu postoji mafija. To nije floskula, nego evidentirano i dokazano.”,
A to, konstatujmo na kraju, objašnjava i inertnost i neefikasnost ovdašnjeg pravosuđa u borbi protiv političke mafije, odnosno kriminala i korupcije u vrhovima vlasti.