Završi se i četvrti dan javnih saslušanja Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju Parlamenta FBiH, koja su održana od 23. do 26. septembra. Slijedi pauza od 10 dana pa onda još dva dana saslušanja.
Saslušanja su, inače, obilježena serijom skandala. Koji samo zahvaljujući činjenici da smo mi zemlja sa masovnom produkcijom istih i dramatičnom inflacijom u tom sektoru, prolaze potpuno nezapaženo.
Počnimo s činjenicom da je Komisija formirana tek nakon dvadeset mjeseci nerada, uzrokovanog blokadama zbog HDZ-ovog insistiranja na nastavku biranja podobnih a ne sposobnih u Ustavni sud BiH. Da bi stvar bila gora ovo je samo ponavljanje korištenja opstrukcija i blokada iz prethodnog mandata kada ova komisija nije radila više od 30 mjeseci.
O kakvom problemu se radi govori podatak da se u međuvremenu “pred zatvorenim vratima” Komisije nagomilalo preko 250 izvještaja iz finansijske revizije za 2021., finansijske revizije za 2022. i finansijske revizije za 2023, te revizija učinka iz 2021., 2022., 2023. i 2024. Jer je Ured za reviziju institucija u FBiH – dok se Parlament bavio samim sobom, a Komisija nije radila – radio i to postižući izvanredne rezultate. (Podsjetimo, naime, za samo 5 godina, pod novim rukovodstvom, Ured je udvostručio broj finansijskih revizija koje realizuje u toku godine, a svojom kritičnošću, insistiranjem na poštovanju profesionalnih standarda i neizbjegavanjem polemike i verbalnih sukoba, postao izuzetno značajan faktor u javnom prostoru, ali i meta žestokih napada iz vlasti, koji su pored uvreda i optužbi – čak za državni udar i uništavanje privrede – sadržavali i zahtjeve za uvođenje cenzure i stavljanje ove institucije čija je nezavisnost garantovana i domaćim zakonima i međunarodnim standardima, pod kontrolu izvršne vlasti).
Na žalost, i kada je Komisija konačno konstituisana i održala svoju prvu sjednicu, 25.06.2024. (podsjećamo, opšti izbori su bili 02.10.2022.), nije se odlučila za intenzivan rad, nego za nastavak nerada. Pa su prva saslušanja institucija koje nisu dobile pozitivno mišljenje revizora za obje komponente finansijske revizije, umjesto odmah u julu, održana tek – tri(!) mjeseca kasnije. Od 23. do 26. septembra. A onda je i taj planirani prvi blok saslušanja od 6 dana, razbijen, pa umjesto da bude održan u kontinuitetu, nakon četiri dana saslušanja slijedi pauza od 10 dana (prenaporan tempo za Federalne parlamentarce, pa da se malo odmore?), pa tek onda još dva dana saslušanja. U oktobru.
Pritom su se sama saslušanja pretvorila u farsu. Dijelom zbog neprisustva predstavnika Ureda, dijelom zbog kombinacije neznanja, nezainteresovnosti i snishodljivosti članova Komisije.
Komisija je, kao prvo, odlučila da ignoriše Ured za reviziju. Prekršivši čak i vlastiti zaključak sa konstitutivne sjednice u kome eksplicitno piše da za narednu sjednicu treba uputiti poziv predstavnicima Ureda za reviziju.
No, poziv nikada nije došao. A iz dokumenata koji se objavljuju na web stranici Palamenta, Ured je mogao da vidi da Komisija (za reviziju!) ne da održava sjednice o kojim Ured (za reviziju!) ništa ne zna, nego se i da na tim sjednicama diskutovalo (i to pod “skrivenom” tačkom “Tekuća pitanja”???) “o revizorskim standardima na koje se Ured za reviziju poziva prilikom sačinjavanja svojih izvještaja”. I da imaju neke svoje prijedloge, primjedbe i sugestije, o kojim ni javnost ni Ured nisu obavješteni.
Pokušali smo, ali nismo uspjeli probiti zid netrasparentnosti, da dođemo do podataka o čemu se tačno razgovaralo. Ali, u načelu, se radi o tome da se o radu Ureda moglo razgovarati (a i to, elementarna pristojnost i logika podrazumijevaju – uz prisustvo predstavnika Ureda) ali “o revizorskim standardima” svakako nije. Jer se radi o međunarodnim standardima, koji nisu podložni političkim uticajima i mišljenjima i jer je nezavisnost Ureda, kako već rekosmo, garantovana Zakonom.
A stvar je tim apsurdnija što parlamentarna tijela zadužena za reviziju u svijetu (a tako je u nekim periodima bilo i kod nas) tijesno sarađuju sa vrhovnim revizorskim institucijama u svojim zemljama (jer, zaboga, ta tijela su za svoj (nezavisan i profesionalan) rad odgovorna parlamentu i njihov zadatak i jeste da parlamentu dostavlja objektivne i nepristrasne informacije o radu javnih institucija i preduzeća, da bi Parlament imao mogućnost da svojim zahtjevima ili sankcijama utiče na rad tih subjekata ili Vladin odnos prema njima. A sve u cilju kontrole trošenja javnog novca, poboljšanja efikasnosti i kvaliteta usluga javnih ustanova i preduzeća, te, u konačnici – poboljšanja kvaliteta života građana.
I osim što elementarna logika i još elementarnija pristojnost nalažu da Komisija, nakon što se (konačno) konstituisala, pozove predstavnike Ureda za reviziju, da se upoznaju i razmijene mišljenja o budućem radu i saradnji, postoji još jedna praktična stvar – većina članova, pogotovo oni bez ranijeg iskustva rada u Komisiji za reviziju i bez obrazovanja u tom kontekstu, nemaju ni osnovna znanja, neophodna za rad u ovakvoj komisiji, te se, uobičajeno, od strane revizora, poslanicima, članovima Komisije, održi kratki kurs, kako bi stekli osnovni uvid u temu revizije i revizorskih izvještaja.
No, sve to postoji, ukoliko postoji namjera da se ozbiljno baviš svojim poslom i da ga radiš u javnom interesu. Međutim, u partokratskom sistemu, u kome poslanici u Parlamentu nisu predstavnici građana, nego svojih partija, ili čak tek marionete lidera tih partija, stvari stoje sasvim drugačije. Stranački ili lični interes dominira nad javnim. A partijska disciplina nekadašnje oštre kritičare pretvara u snishodljive podanike ili opstruktore (podsjetimo se Odbora za reviziju NSRS koji je u prethodnom mandatu ugušen opstrukciom kadrova vladajuće koalicije, koji su u njega instalirani ne da rade u javnom interesu, nego da vrše opstrukciju bilo kakvog rada koji neće biti u interesu vlasti).
A nezavisni kontrolni mehanizmi države (u koje spadaju i uredi za reviziju), umjesto kao saradnici na izgradnji sistema i poboljšanja uslova u državi, od političara koji su sami sebe sveli na “vojnike partije” bivaju tretirani kao neprijatelji.
Kao što je i Ured za reviziju bio tretiran u prethodnom mandatu. Kada su, predstavnici vlasti, njegov rad opstruirali, javno ga vrijeđali, atakovali na njegovu nezavisnost i optuživali da pokušava preuzeti ingerencije Vlade (dakle za državni udar) i uništavanje privrede.
No, svo licemjerje politike, pokazalo se s (djelimičnom) promjenom vlasti, kada su dojučerašnji opozicionari, koji su s oduševljenjem dočekivali revizorsku kritiku rada vlasti i institucija i preduzeća pod njenom kontrolom, shvatili da Ured za reviziju institucija u FBiH, nema namjeru da mijenja svoj kritički profesionalan stav i da sad kad su oni vlast i postavljaju svoje ljude na čelo institucija čiji rad Ured kontroliše ima drugačiji odnos.
Pokušaj vršenja uticaja, na ovu nezavisnu instituciju, registrovan je već na samom početku rada nove Vlade (što je Ured glatko i javno odbio), ali je prelomna tačka u odnosu prema Uredu vjerovatno bio izvještaj o finansijskoj reviziji Izvještaja o izvršenju budžeta FBiH za 2023. godinu, u kome je konstatovano da je nova vlada, za samo godinu dana, suficit od 200 miliona KM pretvorila u deficit od 500 miliona.
U nastavku se desila besmislena sapunica u kojoj je Ured za reviziju, kako je objasnio u svom saopštenju za javnost, zbog izostanka bilo kakvog kontakta Komisije s njim i njenog prekidanja dosadašnje uobičajene prakse konsultacija pred javna saslušanja i u konačnici nedobijanja poziva za sjednicu na kojoj su planirana ta saslušanja, shvatio da se radi o novoj praksi rada koji uvodi Komisija, u kojoj je njegovo prisustvo nepotrebno i nepoželjno, pa je odlučio da tu novu stvarnost jednostavno prihvati. Ali kad je do sjednica došlo, i kad je na vidjelo izašlo svo neznanje, nepripremljenost i neodgovornost članova Komisije, i kad se javno saslušanje pretvorilo u javnu sramotu, članovi Komisije su počeli po nekoliko puta u toku saslušanja (s izuzetkom trećeg dana, kad je opozicioni(!) predsjedavajući saslušanja tog dana pokušao da smiri situaciju) ponavljati da na sjednici nema predstavnika Ureda za reviziju, prebacujući na njega svu odgovornost za kvalitet tih saslušanja. Ne libeći se da staju na stranu subjekata revizije koji su izražavali nezadovoljstvo nekim revizorskim ocjenama i da saslušanje subjekata revizije pretvaraju u kritiku Ureda. A kulminiralo je optužbom da je “Rukovodstvo u tehničkom mandatu kidnapovalo revizore, pa oni danas nisu na saslušanju”.
Pri tome, problem neprisustva revizora saslušanjima, ni jednog trenutka iz Komisije nisu pokušali riješiti, iako je trebalo samo da – pošalju poziv. A Ured bi, kako nam je saopšteno, prešao preko svega drugog i zanemarujući činjenicu da su saslušanja poslanici (bezobrazni, kakvi jesu) tempirali prema sebi – ignorišući njegove obaveze i godišnji plan, ne vodeći računa da se radi o vremenu kad Ured najintenzivnije radi, pokušavajući do kraja septembra kada mu je određeni rok, završiti realizaciju svih planiranih finansijskih revizija – došao na saslušanja. (A kad smo kod bezobrazluka, za još jednu ilustraciju – predsjedavajući drugim danom saslušanja je naložio da mu direktora Elektroprivrede pozovu da umjesto u ranije, planom utvrđeno vrijeme, pozovu da dođe odmah, dva sata ranije, jer se pojavila praznina, a on nije voljan da toliko čeka. I nije – otkazao je saslušanje, kad je direktor odbio da dotrči!!!)
No, očigledno je da članovi komisije (čast izuzecima), i pored stalnog prozivanja Ureda zbog neprisustva saslušanjima, to nisu ni željeli. Jer bi Ured i njegov čelni čovjek (koji je u prethodnom mandatu pokazao da je spreman ulaziti u polemike sa svakim i čak javno neke predstavnike institucija optužiti da lažu) onemogućio pretvaranje saslušanja u ispovjedaonicu. Kao i tu “prijateljsku” atmosferu i intimiziranje poslanika sa predstavnicima revidiranih subjekata i za gledanje i slušanje neprijatno povlađivanje i relativiziranje revizorske kritike i ocjena i pohvale novim (“našim”) rukovodstvima. (Koje razrješavamo svih grijeha.)
A o “prosvjetljenju” nekadašnjih opozicionara, poznatih (i od medija hvaljenih) kao oštrih kritičara na javnim saslušanjima Komisije odgovorne za reviziju, koji sada, s pozicije vlasti, saslušanja vide kao “pomoć subjektima revizije” a dovode u pitanje profesionalni kredibilitet i nezavisnost Ureda za reviziju, da ne govorimo.
Uzgred, još je jedan značajan razlog zašto je banalan problem oko poziva (da li je upućen ili ne) iskorišten za stvaranja i napuhavanje skandala i obračun sa institucijom čiji rad u proteklom periodu zaslužuje zapravo komplimente – u toku je lutkarska predstava “Izbor novog generalnog revizora”. Koji će – uz uobičajeno ismijavanje zakona i pravne države – biti “naš”!
