Netom okončani, petnaesti po redu ukupno a osmi lokani izbori u BiH od kraja rata nisu donijeli bitnu prekretnicu, odnosno još uvijek kao društvo nismo uspjeli da prekoračimo civilizacijski prag koji se podrazumijeva pod sintagmom – fer i pošteni izbori. Da li je bilo onda barem minimalnih pomaka u tom pravcu? Pa iako jeste teško ih je bilo uočiti, ali ako je za utjehu barem nije bilo pogoršanja.
Opšte poznata je stvar da već godinama vladajuće političke partije nisu bile spremne da učine i najmanji korak na unaprjeđenju zakonskog okvira a samim tim i praksi koje bi vodile unaprijeđenu izbornog integriteta.
Takvo stanje dovelo je do toga da je Visoki predstavnik, za koga, usput budi rečeno, više nikom nije jasno šta radi, u martu 2024. godine nametne izmjene Izbornog zakona BiH čiji je cilj bio unaprijediti gotovo nepostojeći izborni integritet. Nametnute izmjene su uključivale širok spektar odredbi kojim se obuhvata adresiranje nekih od ključnih izazova vezanih za provođenje izbora, uključujući propisivanje imenovanja nestranačkih predsjednika i potpredsjednika biračkih odbora, propisivanja i sankcionisanje funkcionerske i preuranjene kampanje itd.
E sad, kako to često biva, put do pakla zna biti popločan dobrim namjerama. Tako se nekako desilo i ovog puta. Prvi i osnovni problem predstavlja činjenica da i poslije trideset godina neizabrani autoritet nameće zakone, i to izmjene izbornih pravila tokom izborne godine.
Ali hajde da vidimo kad je već nametnuo, da li je bilo ikakvih pozitivnih efekata i zašto nije.
Očekivano, ovakve izmjene i to nametnute, zapravo nisu ni mogle imati nikakve pozitivne efekte; naprotiv, imale su čini se i poprilično neželjene efekte.
Prvo, nikakve pozitivne promjene se nisu desile nametnutim izmjenama koje su išle u pravcu propisivanja imenovanja nestranačkih predsjednika i potpredsjednika biračkih odbora. Obzirom da su izmjene nametnute u izbornoj godini, to naprosto nije realno bilo moguće uraditi u tako kratkom roku. Tako da je na stotine ili hiljade stranačkih predstavnika rukovodilo radom biračkih odbora za ove izbore.
I ovaj put se pokazalo da je mogućnost da izazivači ostvare pobjede nad vladajućim ostala gotovo na nivou incidenta, to ilustrativno pokazuju i rezultati izbora gdje se u tek nešto oko 10 % slučajeva odnosno jedinica lokane samouprave to i desilo. Bez obzira kakve rezultate ostvarivali, i kakva (ne)djela činili, gotovo je nedostižna prednost na strani vladajućih. Tako je npr. aktuelni načelnik Trnova iz pritvora osvojio novi mandat, a recimo gradonačelnik Banja Luke, koji je bukvalno od Banje Luke napravio svoje igralište, pri tom kršeći zakone na dnevnoj bazi, takođe osvojio novi mandat.
To zapravo znači da je i dalje dominantni model mobilizacije birača klijentalizam i kronizam. Ono što je u teorijskim razmatranjima poznato kao kompetitivni autoritarizam – u ovom slučaju na mikro nivou, jedinici lokalne samouprave – dakle formalno na izborima postoji konkurencija, ali je u praksi pozicija vladajućih povlaštena do te mjere da izbori zapravo nisu ni najmanje ravnopravni. Jer vladajući raspoređuju i distribuiraju radna mjesta, subvencije, javne nabavke i druge blagodeti budžeta.
Nametnute izmjene izbornog zakona upravo su doprinijele sužavanju mogućnosti za stvarnu kompetitivnost izbora. Premda je funkcionerska kampanja i njeno sankcionisanje propisano zakonom, odnosno zloupotreba resursa od strane vladjućih je zabranjena, nedovoljno precizan način na koji su te odredbe formulisane ostavilo je CIK-u dovoljno prostora da iza njih sakrije svoje odsustvo volje i spremnosti da se zaista obračuna sa ovim fenomenom, tako da u praksi gotovo da i nije bilo sankcionisanja ove vrste zloupotreba.
Pokazuju to jako dobro podaci monitoringa TI BiH koji su konstatovali da su vlasti u predizbornom periodu podijelile oko 59 miliona KM kroz jednokratne pomoći penzionerima i drugim kategorijama, što je takođe zakonom zabranjeno ali naravno nije sankcionisano.
TI BiH je zabilježio 769 primjera predizbornih radova vrijednih 599 miliona KM, te 350 događaja u organizaciji javnih institucija na kojima su prisustvovali izborni kandidati, što svakako predstavlja manifestaciju funkcionerske kampanje.
Kako je nesrećni CIK odbio sankcionisati ovakva ponašanja, TI BiH je tražio od OHR autentično tumačenje nametnutih odredbi Izbornog zakona, što je OHR naravno odbio, navodeći da je to u nadležnosti CIK-a.
Sa druge strane, slučajevi preuranjene kampanje koji su oštro sankcionisani po proširenom zakonskom osnovu nametnutim izmjenama, izazivačima su zapravo bitno ograničili mogućnost kampanje, što su vladajući vješto iskoristili te kroz praktično nesankcionisanu funkcionersku kampanju izbornu utakmicu učinili dodatno neravnopravnom.
Dakako, nije ni bilo za očekivati da će jedan akt samovolje dezorijentisanog njemačkog diplomate sa, po svemu sudeći mesijanskim sindromom, riješiti naše duboko ukorijenjene strukturne probleme.
Te će probleme morati rješavati oni koji su i odgovorni za njihov nastanak: mi sami.
