Nakon što velike korupcijske i kriminalne afere u Bosni i Hercegovini jedna za drugom prolaze nekažnjene, a često i neistražene odestrane pravne države, postalo je uvriježeno mišljenje da je pravosuđe postalo najveći karcinom našeg društva i države BiH
Da je iz godine u godinu situacija sve gora svjedoče i naša pozicija na skali korupcije (Corruption percepction index) koju je u januaru ove godine objavio Transparency international BiH, a po kojima je BiH u 2023. postala druga najgora zemlja u Evropi poslije Rusije (koja je trenutno u ratnom stanju).
U ovom izvještaju poseban akcenat je stavljen na nesposobnost pravosuđa da pravovremeno procesuira i kažnjava one koji su odgovorni za kriminal i korupciju. Kada se tome pridoda i enormno trajanje sudskih procesa, postavlja se pitanje ima li građanin ikakvu pravnu zaštitu u ovoj zemlji, odnosno je li moguće dostići pravdu?
NIJEDAN GLAVNI DRŽAVNI TUŽILAC NIJE DOČEKAO KRAJ MANDATA
Podsjećamo i na sage sa smijenjenim državnim tužiocima; otkako je 2003. formirano Državno tužilaštvo niti jedan tužilac nije na regularan način završio mandat.
Prvi imenovani tužilac Marinko Jurčević je nakon otvorenog bolovanja podnio ostavku na ovu funkciju 2008. Na njegovo mjesto je došao Milorad Barašin, koji je kasnije smijenjen zbog kontakata sa trgovcima oružjem. I njegov nasljednik Goran Salihović je također smijenjen zbog afere Transkript, u koju je bio umiješan i sam Milorad Dodik.
Nakon Salihovića za glavnu državnu tužiteljicu imenovana je Gordana Tadić, za koju se vezuju brojne afere, od zanemarivanja dužnosti do obustave istraga protiv Milorada Dodika, Rajka Vasića, kao i slučaj Pavlović banke. I Tadić je smijenjena u oktobru 2021., a na njeno mjesto je došao Milanko Kajganić, koji se također nikako ne može pohvaliti dobrim radom i efikasnosti u radu.
Usto, vrijedi podsjetiti i na slučaj hapšenja pa suspenzije sada već bivšeg predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca zbog njegovih veza sa bivšim također hapšenim drektorom OSA BiH Osmanom Mehmedagićem Osmicom, odnosno zbog korupcije i zloupotrebe službene funkcije.
Ne postoji sudska instanca u BiH koju ne muče problemi neefikasnosti i sistemske korupcije. O gtome svjedoči još jedan izvještaj Transparency internationala sa fokusom na 2021. godinu, u kojoj je doneseno 147 presuda za krivično djelo korupcije – a od toga se samo četiri odnose na djela visoke korupcije.
Političari su uglavnom imuni na osuđujuće presude o korupciji. Postavlja se, naravno, pitanje u šta su otišli silni novci međunarodne zajednice i do koje su mjere predstavnici pravosuđa obesmislilimnogobrojne treninge i seminare koji su trebali da sudsku vlast učine imunom na političke uticaje? Iako sudije zakonski ne smiju biti članovi niti jedne političke partije, mnogi su godinama direktno ili indirektno povezani s vladajućim strukturama, ili su pod uticajem politike i političkih moćnika.
Korupcija unazad godinama umnogome otežava djelovanje pravosuđa, pa se sve odrazilo i na povjerenje građana u sudije i tužioce; danas gotovo 70% građana BiH nema povjerenje u pravosudne institucije. Dodatni problem je i što u bh. sudovima u ladicama stoji ogroman broj nerješenih predmeta, prema procjenama njih oko 290.000.
U nekim sudovima je, istina, zabilježeno i određeno poboljšanje u efikasnosti rjesavanja predmeta, kao npr. na Višem privrednom sudu u Banjaluci, koji je uspio smanjiti taj broj sa 481 na 166. Sličan je trend i u nekim kantonalnim sudovima, gdje je tokom 2022. broj neriješenih predmeta pao sa 33.144 na 30.196, ili za 8,9 %. Na globalnom nivou, u toku prvih devet mjeseci 2023. godine, prema podacima s portala pravosudje.ba, riješeno je 135.095 najstarijih predmeta, od predviđenih 172.254.
KORUPCIJA I TRGOVINA UTICAJEM
Javnosti su takođe nepoznati svi slučajevi zastrašivanja sudija i tužilaca u slučajevima organizovanog kriminala, iako ih ima daleko manje nego prije 15 ili 20 godina, još uvijek ih ima i potkopavaju vladavinu prava.
Još jedna specifičnost sudstva u BiH su strane sudije, koje su predviđene ustavom BiH i služe kao svojevrsna protuteža političkim uticajima ali i na sami Ustavni sud, tako da po zakonu od ukupuno devet sudija četiri bira Parlament FBiH, dva skupština RS, a preostala tri predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, u konsultaciji sa vlastima na nivou oba entiteta u BiH.
Upravo su strane sudije Ustavnog suda BiH kost u grlu retrogradnim politikama u BiH i često na meti kritika i napada prvog čovjeka RS Milorada Dodika, koji ih optužuje za sve i svašta, od pokušaja ukidanja RS do – potpuno bizarno – ometanja evropskog puta BiH.
Godinama se vode rasprave o tome da li je razlog ovakvom kompleksnom i neefikasnom upravljanju sudovima njihova rasjepkanost na više nadležnosti i više nivoa na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou, što je možda i glavna prepreka u normalnom funkcionisanju pravnog sistema u čitavoj državi, a što opet stvara plodno tlo za korupciju i trgovinu uticajem.
Dio odgovornosti za ovakvo stanje nesumnjivo snosi i međunarodna zajednica koja je s prilično blagim reakcijama svih ovih godina promatrala rastakanje pravosudnih institucija u BiH.
Uz sve navedeno teško je biti optimista dok ovi institucionalni problemi bukvalno prijete da unište ono malo funkcionalnih institucija koje BiH čine iole državom. Bosna i Hercegovina danas je u nekoj vrsti političke kome, u koju su je dovele generacije neodgovornih političara, a izlaz iz začaranog kruga je moguć jedino uz efikasno i reformirano pravosuđe.
No, pravo pitanje je kako nakon toliko izgubljenih i protračenih godina doći do njega?
