“Pristupačnost je preduvjet da osobe s invaliditetom mogu neovisno živjeti te potpuno i ravnopravno sudjelovati u društvu. Bez pristupa svojem fizičkom okruženju, prijevozu, informacijama i komunikaciji, kao i informacijskim i komunikacijskim tehnologijama i sustavima, te ostalim prostorima i uslugama koji su otvoreni ili koji se pružaju javnosti, osobe s invaliditetom ne bi imale jednake mogućnosti za sudjelovanje u svojim društvima. Nije slučajno da je pristupačnost jedan od načela na kojima se zasniva Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (čl. 3. točka (f)). Kroz povijest je argument pokreta osoba s invaliditetom bio da je pristup fizičkom okruženju i javnom prijevozu za osobe s invaliditetom preduvjet slobodi kretanja, u skladu s člankom 13. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člankom 12. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Slično tome, pristup informacijama i komunikacija smatra se preduvjetom slobodi mišljenja i izražavanja, u skladu s člankom 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člankom 19. stavkom 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.”, navodi se u dokumentima Ujedinjenih nacija
Bosna i Hercegovina je prije 15 godina, odnosno 2009. godine, potpisala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Zahvaljujući toj Konvenciji, usvojeni su odgovarajući zakoni i zakonski akti i sve je to trebalo poslužiti da se osiguraju bolji uslovi za život osobama s invaliditetom.
No, kako to često biva u našoj zemlji, zakoni su ostali tek „mrtvo slovo na papiru“, odnosno, malo šta je, u ovom kontekstu, u proteklih 15 godina, promijenjeno nabolje. I osobe s invaliditetom u našoj zemlji, i dalje, trpe sistemsku diskriminaciju na dnevnoj osnovi.
Problem proizilazi i iz krajnje decentralizirane strukture BiH, koju političari koncentrisani na uskostranačke i lične a ne na javne interese, i na sukobe a ne na rješavanje problema građana, čine nefunkcionalnom. Pa tako zakoni u različitim dijelovima zemlje nisu usklađeni, niti svaka jedinica lokalne samouprave ili kanton izdvajaju jednak iznos sredstava za rješavanje problema s kojima se osobe s invaliditetom susreću svakodnevno.
Dodatno, kao da se međusobno takmiče ne ko će za svoje građane učiniti više, nego ko će učiniti manje.
Zbog toga su osobe s invaliditetom i organizacije koje predstavljaju tu marginaliziranu skupinu, osuđene na svakodnevnu borbu za svoja prava.
„Osobe s invaliditetom, odnosno udruženja, moraju neprestano vršiti pritisak na institucije koje su zadužene za provođenje zakona – da ih provode, ali i da ih redovno ažuriraju u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Mi ne tražimo puno. Tražimo samo jedinstvena pravila i da budemo svi jednaki u našoj državi i da imamo jednak pristup svemu onome što znači normalan život“, objašnjava Harun Aliefendić, predsjednik Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica.
A da je napredak moguć, vidljivo je upravo na primjeru Zenice.
Grad Zenica će u svom proračunu već od sljedeće godine imati osigurano financiranje reprezentativnih organizacija osoba s invaliditetom, čime će taj grad postati prvi u našoj zemlji koji će osigurati nesmetan rad organizacija osoba s invaliditetom. Jamstvo tomu je dao i gradonačelnik Fuad Kasumović koji je i službeno podržao tu Inicijativu.
Na taj bi način lokalnoj vlasti organizacije osoba s invaliditetom bile ravnopravni partneri s kojima bi se u budućnosti vodili redoviti razgovori i pregovori o svim pitanjima koja tište i koja se tiču osoba s invaliditetom.
Takav sistemski pristup upravo je ono čemu teži Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica, a što bi, ukoliko zaživi na pravi način, trebao biti primjer i drugim gradovima u našoj zemlji. Sada, nažalost, to nije slučaj.
„Sistemska finansiranja ne postoje. Nisu nikad ni postojala. Međutim, donošenjem Zakona 2022. godine o organizacijama osoba s invaliditetom i reprezentativnim organizacijama, otvorila se mogućnost da one organizacije koje steknu status organizacije osoba s invaliditetom i reprezentativnost, budu uvrštene u budžetska finansiranja. Kad kažem ‘budžetska finansiranja’, podrazumjevam da se putem javnog poziva finansiraju njihovi programi rada. Moram istaknuti da se Udruženje paraplegičara, koje je član naše Koalicije, nakon jedne kampanje u Zenici uspjelo na osnovu tog Zakona napokon uvrstiti i u budžet te organizacije. Taj Zakon možda i nije toliko dobar za organizacije osoba sa invaliditetom, ali s druge strane i jeste jer uvodi red i dozvoljava nam da se mi kao osobe s invaliditetom jako dobro organizujemo i na osnovu toga i promovišemo naša prava i tražimo ono što nas po Zakonu sleduje“, obrazložio je Aliefendić.
Za sada je lokalna uprava u Zenici pokazala senzibilitet i spremnost u regulaciji prava osoba s invaliditetom. No, kao i sa zakonima, treba biti oprezan i sačekati konkretne rezultate. Još uvijek, naime, nije poznato ni koliki će iznos Grad Zenica izdvojiti za organizacije osoba s invaliditetom. A naravno ni kako će to sve funkcionisati i u kojoj mjeri poboljšati kvalitet života građana sa invaliditetom. Čeka se Nacrt budžeta za 2025. godinu koji je u izradi i u kojemu će biti preciziran iznos za ovu marginaliziranu skupinu.
Inače, do sada su svake godine prilikom raspisivanja Javnog poziva, novci bili planirani i namijenjeni za kulturu, sport, socijalnu zaštitu i mlade. Novina je da će od sljedeće godine tomu biti dodane i reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom i civilnih žrtava rata.
Statuti i ciljevi koje imaju sve organizacije osoba s invaliditetom i civilnih žrtava rata, omogućavaju im da rade na inkluziji osoba s invaliditetom, okupljanju, informiranju, rješavanju njihovih problema. Uvrštavanjem u budžet, bit će omogućen nesmetan rad udruženjima te se neće dovesti u situaciju da se udruženja ugase i obustavi njihov rad koji je vrlo značajan za osobe sa invaliditetom.
„Sama udruženja su često utočište i prvi korak za izlazak osoba s invaliditetom u društveni život nakon svjesnosti o invaliditetu jer bi bez takvih udruženja osobe s invaliditetom ostale uskraćene za veliki broj stvari“, pojašnjava Aliefendić i poentira kako udruženja nisu namijenjena pojedincima već služe svim osobama s invaliditetom.
No, sama udruženja ne mogu postići mnogo. Dok cijelo društvo ne bude senzibilizirano za ovaj problem i ne počne sistematski raditi na olakšavanju života osobama sa invaliditetom, umjesto što im ga svakodnevno otežava, umjesto inkluzije imaćemo samo iluziju o njenoj mogućnosti.
