Po ovlaštenju Vlade RS, Institut za javno zdravstvo RS je proveo po hitnom postupku javne nabavke ukupne vrijednosti 14,4 miliona KM. Ipak, glavni posao po ovlaštenju Republičkog štaba za vanredne situacije, koji vodi premijer Srpske Radovan Višković, obavio je Fond zdravstvenog osiguranja RS. Fond je za 40 dana proveo 16 postupaka javnih nabavki po hitnom postupku, ukupne vrijednosti 43,6 miliona KM. Prema zvaničnom izvještaju, koji je u posjedu „Impuls portala“, fond je u tom paketu sklopio čak pet ugovora s banjalučkom firmom „Medietik“, a ukupna vrijednost tih ugovora je nevjerovatnih 34, 3 miliona KM.
Firma, koja je u rekordnom roku „obrnula“ više od 34 miliona maraka, vlasništvo je Željka Babića, muža Ane Trišić Babić, funkcionerke SNSD-a i savjetnice člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika.
O Babićevim korona poslovima s državom „Impuls portal“ je i ranije pisao, pozivajući se na svoje izvore, ali iz Fonda zdravstvenog osiguranja RS ni tada, kao ni sada, nismo dobili zvanične podatke o ovim ugovorima.
– „O vrijednosti pojedinačnih nabavki javnost će biti obaviještena po okončanju svih procedura“ – poručili su iz fonda prije četiri mjeseca.
Procedure su odavno okončane, ali javnost nije obaviještena ni o čemu. Iako je to njihova obaveza po Zakonu o javnim nabavkama, obavještenja o dodjeli ugovora Babićevoj firmi ni do danas nisu objavljena, ni na veb sajtu fonda, niti u elektronskoj bazi Agencije za javne nabavke BiH.
Kako je navedeno u dokumentu koji je u posjedu „Impuls portala“, „Medietik“ je bio gotovo isključivi dobavljač respiratora za RS i to pod uslovima i po cijenama, koje su prilično kontroverzne. Uz respiratore, Babićeva firma je nabavljala i maske, gumene rukavice, zaštitna odijela, toplomjere, vizire…
„Ipak, respiratori su glavni posao. Samo u jednom ugovoru, vrijednom više od 13 miliona KM, „Medietik“ ja nabavio 100 respiratora za intenzivnu njegu, što znači da je cijena jednog respiratora veća od 130 000 KM. Radi se o respiratorima „VG 70“, istim kakve je UNDP u BiH plaćao oko 40 000 KM po komadu i donirao ih Institutu za javno zdravstvo RS. Dakle, isti aparat „Medietik“ je naplaćivao tri puta skuplje“ – navodi sagovornik „Impuls portala“, dobro upućen u dešavanja u zdravstvenom sistemu RS.
Kako je nabavka respiratora Babićevoj firmi povjerena u još tri ugovora, čija je ukupna vrijednost oko 18,5 miliona KM, naš sagovornik procjenjuje da je „Medietik“ nabavio, ili bar ugovorio nabavku, oko 200 respiratora.
Kako je moguće da se tako veliki poslovi dodjeljuju firmi, koja zasigurno nije ponudila najpovoljniju cijenu? Istina, u aprilu i maju, kada je cijeli svijet kupovao respiratore, dobru cijenu nije bilo lako postići, ocjenjuju naši sagovornici, koji se bave uvozom lijekova i medicinske opreme. Ali štos nije samo u tome. Glavni razlog je što se radilo o takozvanim hitnim nabavkama, odnosno pregovaračkom postupku bez objave obavještenja. U prevodu na narodski jezik, fond je u ovoj situaciji imao pravo da po svom nahođenju odabere jednog ponuđača i s njim „pregovara“ o cijeni. Posebno je pitanje zašto je izabran baš „Medietik“, firma koja se prije korona krize nije bavila nabavkom ovakve vrste medicinske opreme i zašto su „pregovori“ bili tako neuspješni za fond, odnosno za poreske obveznike RS, a tako uspješni za dobavljača.
Da li je „Medietik“ realizovao sve navedene ugovore i da li su svi ti skupo plaćeni respiratori stigli u RS? Ni na ta pitanja odgovora nema. Fond zdravstvenog osiguranja RS nije odgovorio na upit „Impuls portala“, dok nam je iz Ministarstva zdravlja RS odgovoreno da su za javne nabavke u doba korone zaduženi isključivo Fond zdravstvenog osiguranja RS i Institut za javno zdravstvo RS.
Broj respiratora kao „državna tajna“
S koliko respiratora, bilo da su kupljeni ili dobijeni kao donacije, danas raspolažu javne zdravstvene ustanove u RS i da li su svi oni u funkciji? Ni na ovo, vrlo jednostavno pitanje, nema jasnog odgovora. I to je izazvalo brojne špekulacije.
U susjednoj Srbiji, premijerka Ana Brnabić je nedavno, ne trepnuvši, izjavila da je broj respiratora u bolnicama u toj zemlji – državna tajna. Ali Republika Srbija ima i predsjednika koji ne zna držati jezik za zubima i koji se voli hvaliti kako svuda stiže i sve zna, pa je, ne trepnuvši, otkrio „državnu tajnu“ izjavivši da Srbija ima 1008 respiratora, te da će ih nabaviti još 500.
Za Republiku Srpsku, Srbija je pravi primjer transparentnosti. Jer zvaničnici u Banjaluci, na novinarska pitanja koliko RS ima respiratora, mudro odgovaraju: „Dovoljno!“ A upiti na ovu temu, uz pozivanje na Zakon o slobodi pristupa informacijama, ostaju bez odgovora.
Dakle, samo „Medietik“ je, prema navodima naših izvora, nabavio ili bar ugovorio nabavku oko 200 respiratora. Hitnim javnim nabavkama Institut za javno zdravstvo RS je, kako nam je odgovoreno iz ovog instituta, do sada nabavio ukupno 14 respiratora: njih 13 je dodijeljeno Univerzitetskom kliničkom centru RS i jedan bolnici u Bijeljini.
Prema iscrpnim podacima o donacijama, koje nam je dostavilo Ministarstvo zdravlja RS, do danas je u RS iz donacija stiglo ukupno 88 respiratora. Respiratore su donirali Vlada Republike Srbije, koja je poklonila 22 klinička i mobilna respiratora, UNDP u BiH, koji je donirao 12 respiratora za intenzivnu njegu, te Narodna Republike Kina. Ipak, najveći donator je Crveni krst Bijeljine, koji je nabavio 50 respiratora iz Rusije, a novac za to su prikupili građani i privrednici u akciji koja je u javnosti izazvala mnogo rasprava i o kojoj će biti riječi u nastavku teksta.
Kako navode iz Ministarstva zdravlja RS, treba imati na umu da u RS donacije nisu stizale samo preko ovog ministarstva ili Vlade RS.
– “Postoji veliki dio donacija direktno Institutu za javno zdravstvo RS, koje su raspoređene u zdravstvene ustanove ili se donator direktno obratio zdravstvenoj ustanovi. Takođe, dio donacija je u Republiku Srpsku stigao i putem ukupnih donacija stranih država za BiH“ – navodi se u odgovoru ministarstva.
Uz to, kako su nam potvrdili pojedini direktori bolnica u Srpskoj, bilo je i slučajeva da su zdravstvene ustanove same, iz svojih sredstava, nabavljale respiratore ili da su ih dobijale kao donaciju privrednika iz svoje lokalne zajednice. Uzme li se u obzir i činjenica da su i prije korona epidemije bolnice imale izvjestan broj respiratora, tačnu računicu je teško izvesti.
Prema zaključcima Republičkog štaba za vanredne situacije do danas je javnim zdravstvenim ustanovama dodijeljeno 189 respiratora: 114 bolnicama i 75 Univerzitetskom kliničkom centru RS u Banjaluci. Međutim, nisu svi raspoloživi respiratori „prošli“ kroz raspodjelne naloge republičkog štaba, pa u ovih 189 respiratora ne spada, na primjer, njih 50 iz akcije „Respiratori za Republiku Srpsku“. Uzme li se sve ovo u obzir, izvjesno je da javne zdravstvene ustanove raspolažu s око 300 respiratora. A većina njih su – prekobrojni.
Respiratori u kutijama: dobra i loša vijest
Ako je suditi po izjavama pojedinih direktora bolnica, ono o čemu se već mjesecima šuška u Republici Srpskoj je tačno: većina respiratora već mjesecima stoji – neraspakovana.
Naime, prema izvještajima o epidemiološkoj situaciji u RS, u UKC RS i u devet opštih bolnica na respiratoru je, istovremeno, 15 do 25 pacijenata. To doslovno znači da 90 odsto respiratora nije u upotrebi.
Dobra vijest je što u RS nema mnogo teško oboljelih pacijenata, koji moraju da se bore za život uz pomoć aparata. Loša vijest je što bi u slučaju da se broj takvih pacijenata drastično poveća, iskrsnuo stravičan problem: bez obzira na to što aparata ima više nego dovoljno, pitanje je da li bi bolesnici dobili odgovarajući tretman, jer nema dovoljno kvalifikovanih kadrova koji bi „radili na respiratorima“. Respiratora ima mnogo više nego anesteziologa i specijalista i srednjeg kadra obučenog za intenzivnu njegu.
Dr Mirko Sovilj, v.d. direktora bolnice “Dr Mladen Stojanović” u Prijedoru, za „Impuls portal“ kaže da ova bolnica ima na raspologanju ukupno 25 respiratora, od kojih su tri transportna.
„Od ranije smo imali tri respiratora, ostale smo dobili tokom korona krize. Posljednji kontigent respiratora koje smo dobili, nismo ni raspakovali. Naprosto, nema potrebe za to“ – kaže dr Sovilj.
Navodi da je do sada, na kovid odeljenju, ova bolnica imala najviše dva pacijenta na respiratoru istovremeno. Priznaje da bi, ako bi se broj takvih pacijenata naglo povećao, imali ozbiljnih problema.
„Bilo bi nam jako teško da se organizujemo. Imamo pet anesteziologa i još dvoje internista na specijalizaciji iz kardiohirurgije, koji mogu priskočiti u pomoć na intenzivnoj njezi i to je to. Ali, oni su potrebni i na drugim mjestima, ne samo u kovid odjeljenju, nego i na hirurgiji, pedijatriji, ginekologiji. Ova epidemija nam je jasno ukazala da moramo razvijati intenzivnu njegu za nehirurške grane medicine“ – priznaje Sovilj.
Da uprkos aparatima bez kvalifikovanog kadra nema adekvatnog odgovora na korona izazov, potvrđuje i dr Stanko Buha, po struci anesteziolog, a po funkciji v.d. direktora JZU Bolnice Trebinje.
„Imamo ukupno 24 respiratora, što invazivna što neinvazivna, a njih 10 smo kupili iz vlastitih sredstava. Koliko je respiratora koje smo dobili od početka korona krize kupljeno, a koliko ih je došlo iz donacija, nisam siguran. Za nas su sve to donacije, nismo nijedan platili“ – kaže dr Buha.
Dodaje da je istina da nijedan od „dobijenih“ respiratora još nisu raspakovali.
„U upotrebi su uglavnom respiratori, koje smo sami nabavili. To je za sada dovoljno, jer imamo maksimum pet pacijenata na respiratoru istovremeno. Kad bi se broj pacijenata na respiratoru naglo povećao, bili bismo u problemu kako organizovati rad, pogotovo u noćnim dežurstvima. Imamo četiri anesteziologa i tri specijalizanta anesteziologije“ – kaže dr Buha, dodajući da naravno, ne mora uz svaki respirator dežurati po jedan anesteziolog, ali da je ipak manjak kadrova očigledan.
Nameće se pitanje: da li je hitna kupovina oko 200 respiratora koja je povjerena firmi bliskoj Miloradu Dodiku i SNSD-u, bila podstaknuta strahom od širenja epidemije i plemenitom namjerom da se, bar u smislu tehnologije, zbrine veliki broj teško oboljelih? Ili su ipak u pitanju neki drugi razlozi? I da li će odgovor na ovo pitanje dati Okružno javno tužilaštvo Banjaluke?
Opozicioni poslanik Draško Stanivuković podnio je krivične prijave protiv direktora Fonda zdravstvenog osiguranja RS Dejana Kusturića, te protiv direktora „Medietika“ Željka Babića, tvrdeći da je razlika u nabavnoj cijeni respiratora i cijeni po kojoj je te respiratore Babić prodao fondu, nevjerovatnih 11 miliona KM. Prijava je podnesena prije više od tri mjeseca. Tužilaštvo se još nije oglasilo.
Putevi korona novca: Od poljske bolnice do humanitarne akcije i teniskog spektakla
Naravno, ne može se sva priča o korona nabavkama u RS svesti na priču o respiratorima. Jer ono što je za Federaciju BiH bila afera „Srebrna malina“, za Republiku Srpsku je bila afera pokretna ili poljska bolnica, koja je dobila sasvim (ne)očekivan epilog.
Podsjećamo, Federaciju BiH već mjesecima potresa slučaj, ispostavilo se beskorisnih kineskih respiratora, koje je uvezlo poljoprivredno dobro „Srebrna malina“ iz Srebrenice, za 10,5 miliona maraka.
Istovremeno, u Republici Srpskoj hit je bila 4,28 miliona KM teška afera „pokretna bolnica“. Premijer Višković se pred narodnom skupštinom i pred TV kamerama hvalio, kako je „na jedan telefonski poziv“, obezbijedio da Srpska od Vijetnama „preotme“, ekskluzivnu pokretnu bolnicu, koja će spasiti narod u doba epidemije. Tu blagodet Srpskoj je trebalo da obezbijedi veliki rodoljub i biznismen Slaviša Ristić, inače proizvođač oružja i kontejnera. Ristić je javnosti najpoznatiji kao direktor i vlasnik Tehničkog remonta Bratunac, firme u kojoj je jedan od direktora, što je javnosti u RS malo poznato, Ljubomir Borovčanin. Borovčanin je pred Haškim tribunalom osuđen na 17 godina zatvora za zločine u Srebrenici 1995. godine. Nakon što je odležao dvije trećine kazne, postao je desna ruka patriote Ristića, a često je viđan i u društvu Milorada Dodika i ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača.
Posao nabavke poljske bolnice povjeren je drugoj Ristićevoj firmi, „Global Balkanu“ i to tako što je u martu Republički štab za vanredne situacije zadužio Institut za javno zdravstvo RS da provede javnu nabavku te bolnice. Ali, institut se poslužio „prečicom“ pa je nabavku poljske bolnice, potezom pera, „izuzeo od primjene Zakona o javnim nabavkama“. Ni to što „Global Balkan“, koji se bavi sasvim drugačijim poslovima, nije imao licencu za uvoz medicinske opreme, nije ih spriječilo da s njima potpišu ugovor o nabavci famozne bolnice, te da sav novac uplate unaprijed.
Nakon dva meseca i bruke s pompezno dočekanim, praznim šatorima za navodnu bolnicu, institutu je naloženo da raskine ugovor, a dobavljaču da vrati 4,28 miliona KM. Tu je obavezu, tvrde u Institutu za javno zdravstvo RS, „Global Balkan“ uredno ispunio.
„Nakon raskida ugovora novac je uplaćen na račun Vlade RS. Sredstva za nabavku bolnice bila su obezbijeđena iz Programa prioritetnih projekata javnih investicija RS, finansiranog iz budžeta za 2020. godinu“ – navodi se u odgovoru instituta.
Jedno od brojnih pitanja bez odgovora je i ono ko će poreskim obveznicima RS vratiti najmanje 400 000 KM koliko je plaćen avionski prevoz pokretne bolnice, obezbijeđen, kako je ranije govorio Višković, zato da neko ne bi „zaplijenio“ ili „oteo“ vrijednu pošiljku, ako bi ona putovala kamionima. Tek, ostaje činjenica da je među 16 ugovora, koje je po hitnim javnim nabavkama sklopio Fond zdravstvenog osiguranja RS i onaj o avionskom prevozu robe, ukupne vrijednosti 2,16 miliona KM.
Kada je krajem maja posao s poljskom bolnicom propao, Ristić je izjavio da njegova kompanija „neće propasti zbog 4,28 miliona KM“ i bacio se na novu humanitarnu misiju. Inicirao je akciju pod nazivom „Respirator za Srpsku“, u kojoj su preduzeća i građani skupili 2,65 miliona KM za 50 respiratora. Akciju je, u stvari, proveo Crveni krst Bijeljine, respiratore je iz Rusije uvezla Ristićeva firma „Elvako“, pod prilično nejasnim okolnostima. Sve to je poslužilo da se Slaven Ristić promoviše kao „Semberac velikoga srca“. I naravno, da se istaknu zasluge člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, bez čijih „diplomatskih veza u Rusiji“ sve ovo ne bi bilo moguće.
Donacija je bilo i iz drugih izvora. Samo preko Ministarstva zdravlja RS, od početka korona epidemije u martu pa do kraja jula, zdravstvene i socijalne ustanove u RS su primile 42 donacije velike vrijednosti. O kolikoj se tačno vrijednosti radi nije poznato, jer su kako je navedeno, „sve donacije bile u naturi“. Uz domaće i inostrane kompanije donatori su bile Vlade Srbije, Mađarske, Japana, Kine, Ujedinjenih Arapskih Emirata, te Ruska humanitarna misija, Međunarodna agencija za atomsku energiju, Svjetska zdravstvena organizacija, UNDP, UNICEF… U donacijama je bilo svega: od lijekova poput amoksicilina i brufena do maski, toplomjera, gumenih rukavica, PCR testova, ali i vrijednih aparata, kao što su pacijent-monitori i respiratori.
I dok je u Republici Srpskoj broj oboljelih i umrlih od korona virusa rastao, ekonomija propadala, a pomoć pristizala iz cijelog svijeta, Banjaluka se spremala za – teniski spektakl. A spektakl košta.
Za potrebe pompezno najavljenog humanitarnog „Adria tura“, na kojem je trebalo da nastupe Novak Đoković i još nekoliko svjetskih teniskih zvijezda, u junu je počela izgradnja teniskog terena po svjetskim standardima, a o trošku građana RS.
„Adria tur“ u Banjaluci je otkazan, nakon što se ispostavilo da su glavne zvijezde, uključujući i Đokovića, kovid-pozitivne. Ali, RS nije odustala od spektakularnog sportskog objekta. Nedavno otvoreni Nacionalni teniski centar u banjalučkom Parku „Mladen Stojanović“, kako je prvobitno objavljeno, trebalo je da košta 900 000 KM, ali se ispostavilo da je ta cifra, u konačnici, kad se uzme u obzir i opremanje terena i pokretne tribine, gotovo duplo veća i iznosi 1,7 miliona maraka.
Iz Teniskog saveza RS, koji je vlasnik tog objekta, odgovoreno nam je da su novac za izgradnju Nacionalnog teniskog centra finasirali Predsjednik RS, srpski član Predsjedništva BiH, Vlada RS i „Elektroprivreda RS“.
Na pitanje iz kojih budžetskih stavki je taj novac obezbijeđen, nije nam odgovoreno.
Interesantno je da je izgradnja Nacionalnog teniskog centra uslijedila nakon što je firma Slavena Ristića vratila novac za nabavku pokretne bolnice. Tako se pojavila priča da je teniski centar finansiran upravo od tog novca, to jest, sa stavke „program prioritetnih projekata javnih investicija RS“.
„Vlada RS obezbijedila je najveći dio sredstava za izgradnju Nacionalnog teniskog centra, ali s koje su stavke ta sredstva dodijeljena i da li to ima veze s mobilnom bolnicom, ja to ne znam. To morate pitati Vladu RS.“ rekao je za „Impuls portal“ Draško Milinović, predsjednik Teniskog saveza RS.
Na pitanje da li je baš ovaj sportski objekat prioritet u doba korone, Milinović je odgovorio da se bez obzira na epidemiju, život u RS nastavlja i da će Nacionalni teniski centar biti na raspolaganju sportistima i omladini Srpske.
„Nacionalni teniski centar je nešto najljepše što je Republika Srpska za taj novac mogla dobiti“ – rekao je Milinović.
Milinović je, podsjećamo, bio šef kabineta Milorada Dodika, a potom i Željke Cvijanović, te generalni direktor Radio-televizije RS.
Izgradnja teniskog terena u pandemiji; foto: Ratko Pilipović
Pitanja bez odgovora
Na pitanja „Impuls portala“ o javnim nabavkama u vrijeme korone, te o tokovima novca, nisu nam odgovorili: Kabinet predsjednika Vlade RS, Ministarstvo finansija RS i Fond zdravstvenog osiguranja RS. Univerzitetski klinički centar RS nije odgovorio na pitanje „Impuls portala“ s koliko respiratora raspolaže ova zdravstvena ustanova.
Krivična prijava bez epiloga
Transparensi internešnel u BiH je još u maju podnio krivičnu prijavu protiv rukovodstva Instituta za javno zdravstvo RS zbog javnih nabavki medicinske opreme od kompanija koje nisu licencirane i kvalifikovane za to.
Radi se o već poznatoj nabavci medicinskih zaštitnih maski od firme „Procontrol“, koja se bavi inženjerskim poslovima, te medicinske zaštitne opreme od turističke agencije “Travel4Fun”. Vrijednost poslova povjerenih ovim firmama je skoro 4,4 miliona KM. Nijedna od ovih firmi nije imala dozvolu Agencije za lijekove BiH za promet medicinskim sredstvima.
– “Još uvijek nismo dobili informaciju od nadležnog tužilaštva da li je bilo šta urađeno po našoj prijavi, iako je stvar prilično jasna, jer postoji osnov sumnje da su ove firme dovedene u povlašten položaj i da su počinjena krivična djela. Koliko smo vidjeli iz medija Tužilaštvo BIH radi nešto, ali samo u slučaju turističke agencije“ – rekli su u TI BiH za „Impuls portal“.
Zanimljivo je da u slučaju „Procontrola“, iako je stvar prilično jasna, nema ozbiljne istrage. Radi se o preduzeću čiji je vlasnik Slavko Bojić, biznismen koga mediji povezuju s političkim liderima SNSD-a, prvenstveno s aktuelnim predsjedavajućim Savjeta ministara BiH Zoranom Tegeltijom. Bojićeve firme godinama na tenderima dobijaju višemilionske poslove i to baš u oblasti zdravstva. Tako je nedavno uspostavljanje integrisanog informacionog zdravstvenog sistema ISIZ za Fond zdravstvenog osiguranja RS, posao vrijedan 26 miliona maraka, povjeren Bojićevoj kompaniji „MMSCODE“.
