Taj dan Andrej Ivanji pamti po tome što toliko nije radio čitavog života. Današnji urednik u tjedniku Vreme je tijekom bombardiranja snaga NATO-a ciljeve u Srbiji 1999. mnogo pisao i izvještavao za njemačke medije. Petog listopada 2000. godine bio je jedan od rijetkih novinara u Beogradu koji su znali njemački. Strani novinari su uglavnom prije toga bili prognani iz Srbije.
„Telefoni nisu prestajali zvoniti od zore. Sjećam se da doslovno nisam dizao glavu, tekstovi, uključenja za radio i televiziju, sigurno njih šezdesetak i tako čitav dan“, priča Ivanji za DW.
Na ulicu je izašao tek poslije podne. „Iste sekunde sam shvatio da je to prevrat. Jer sam se u Ulici Kralja Milana jedva uspio ugurati u masu ljudi, jedva se moglo hodati. Krenuli su prvi suzavci, ali se po licima ljudi vidjelo da nisu spremni povući se“, kaže Ivanji. „A onda sam se vratio raditi.“
Bio je to posljednji put da su svjetski mediji danima, kao na traci izvještavali o zbivanjima u Beogradu. Taj dan kad je stotine tisuća ljudi na ulicama prisililo bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića priznati izborni poraz od Vojislava Koštunice je u tom trenutku djelovao kao golema prekretnica, mnogo veća nego što djeluje danas.
Propale iluzije
„Rezultati Petog listopada su toliko mizerni da je taj događaj izgubio dugoročni historijski značaj“, kaže za DW povjesničar Milan St. Protić, jedan od viđenih oporbenjaka u redovima DOS-a, kasnije veleposlanik Srbije u SAD i Švicarskoj.
Na primjedbu kako je tek poslije smjene Miloševića tadašnja SR Jugoslavija ipak ušla u Ujedinjene narode, dobila međunarodnu podršku, da su isplaćene zaostale mirovine i plaće zaposlenih postale višestruko veće, Protić odgovara: „To što se događalo pod Miloševićem bilo je toliko iskrivljeno da se vraćanje u normalu ne može smatrati uspjehom.“
Po njemu, Milošević „nije bio anomalija, već logičan i poguban kraj jednog pogleda na svijet koji je od početka bio naopak“, Protić smatra kako je vlada stvorena nakon Petog listopada bila raznovrsna i ukupno nespremna podvući crtu: „I partokracija i jednoumlje i cenzura potječu iz Titovog vremena. I ideološka ispranost mozgova i politika četiri stupa – Europe, Rusije, Kine i Amerike – to je sve titoističko nasljeđe“, smatra Protić. „To je način da se sačuva apsolutna vlast, a to je naš problem – nekontrolirana vlast, od Broza, preko Miloševića, Koštunice i Tadića do današnjeg bašibozuka.“
“Čišćenje se nikad nije dogodilo”
Novinar Ivanji sažima kako je „u redu biti razočaran i govoriti o propalim iluzijama“. „Ali valja podsjetiti u kakvom su stanju lideri promjena zatekli zemlju, a nisu imali nikakvu kontrolu nad polugama sile i ulazili su u razne aranžmane. Čišćenje sistema je dugotrajan proces koji se onda nikad nije dogodio. To pokazuje i ubojstvo Đinđića.“
Povjesničar Protić je uvjeren kako bi bilo drugačije da je odmah poslije promjena bilo više hrabrosti: „Ne mislim da su za ulazak u Europsku uniju ključni uvjeti koji se formalno postavljaju, neka poglavlja koja se otvaraju i zatvaraju. Uvjeren sam da je to paravan.“
„Srbija ima osnovni problem s EU koji se odnosi na status Kosova. Prije je bio i problem suradnje s Haagom. Da smo imali volje i snage odmah riješiti ta dva pitanja čim smo došli na vlast, mi bismo odavno bili u EU, to jamčim“, kaže Protić.
Krug se zatvorio
Danas Srbiju prema Europskoj uniji formalno vodi Aleksandar Vučić koji je Petog listopada bio na poraženoj strani. Mnogi komentatori su u povratku koalicije bivših Radikala i Socijalista na vlast vidjeli konačnu propast preokreta nakon pada Miloševića, čak i posljednjeg dosega te pobune: slobodnih izbora.
Režiserka Mila Turajlić je prije pet godina u intervjuu za DW – a to je bio najčitaniji tekst stranice na srpskom u čitavoj godini – to zatvaranje kruga opisala ovako: Ako je netko rođen u Srbiji 1990. godine, rat je počeo čim se rodio. Kad je imao pet godina, rat je završen. Sa devet je doživio bombardiranje, sa deset „revoluciju“, sa trinaest je ubijen premijer njegove zemlje.
„Sa osamnaest, Demokratska stranka je odlučila ući u koaliciju sa istim onima protiv kojih su tvoji roditelji demonstrirali na ulicama. Kad si napunio 22, na vlast je došla radikalno-nacionalistička stranka u novom ruhu i to uz blagoslov Europske unije koja ih smatra potpuno prikladnim da proguraju strateške interese EU u regiji“, sažima Mila Turajlić.
„Umoriš se jer ne nalaziš čvrsto tlo, sve je močvara. Mislim da to odavde odvodi mlade, obrazovane ljude“ – objašnjava režiserka apatiju koja vlada u Srbiji.
Sve se vratilo – čak i stolice
Prije dvije godine je veliku pažnju izazvala konferencija za novinare tadašnje predsjednice Skupštine Maje Gojković koja je predstavila dvije stolice koje su vraćene u parlament, a bile su iz njega otuđene u nemirima petog listopada 2000.
To je bio simbolični sažetak odnosa današnje vlade Srpske napredne stranke prema tom datumu: on se uglavnom opisuje kao dan kad je nasilno preuzeta vlast, bez obraćanja pažnje na tadašnju izbornu pobjedu Koštunice.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je nedavno rekao kako se poslije 5. 10. 2000. “stvorila mogućnost da se država okrene svijetu”, ali kako je iskorištena „za pljačku državne imovine“. On je optužio „mnoge političare i njihove medijske zastupnike“ kako zazivaju novi Peti listopad jer vjeruju kako se samo nemirima mogu vratiti na vlast.
„Današnja vlada je bila poražena Petog listopada, to im je od onda trauma i kompleks jer im se tada desilo nemoguće“, smatra Andrej Ivanji. „Veoma im je važno ocrniti svaki mogući prevrat na ulici: strahuju kako bi im se moglo ponoviti nešto slično.”
„Zato valja zanijekati smisao narodne pobune i svakome ogaditi izlazak na ulicu“, kaže ovaj novinar. „Ideja je da se zaboravi kako je Peti listopad nekad ulijevao nadu. Idealan slučaj za ove režime je da ljudi izgube svaku nadu.“
