Čudan je svijet. Neko do privatnog pakla dođe zbog najboljih namjera koje je imao prema građanima svoje zemlje, a nekog ni pakao koji proživljavaju građani njegove(!) zemlje ne može motivisati na dobre namjere i da nešto uradi u kolektivnom interesu. Makar da podnese ostavku, recimo.
U istom danu kad su na državnom parlamentu u BiH, poslanici optuživali predsjedavajućeg Vijeća ministara da nije uradio ništa da nabavi ili pomogne nabavku vakcina protiv Covid-19, a on, zbunjen time da je iko od njega očekivao da išta radi na mjestu na koje je instaliran, objašnjavao da je nevin kao Majka Tereza (da sad zanemarimo licemjerje napada iz same vladajuće koalicije, unutar koje ne postoje nevini za dramu kroz koju prolaze građani ove države), u Slovačkoj je premijer, sa cijelom vladom, podnio ostavku jer je vakcine – nabavio. A pritom je mislio na interes građana, zanemarivši stranačke i koalicione, pa, ispostavilo se, i svoje lične.
Što se našim političarima, naravno, ne može desiti. Ni slučajno.
Slovački premijer Igor Matovič i cijela njegova vlada podnijeli su, dakle, 30. marta, ostavke kako bi ublažili političku krizu izazvanu otkrivanjem “tajnog” sporazuma koji je Slovačka potpisala o nabavci dva miliona doza Sputnjika V – ruske vakcine protiv COVID-19, izvijestile su nas svjetske novinske agencije.
To je prva evropska vlada koja je pala zbog pandemije. A naša će, odnosno, naše će, ako bude do njih, biti zadnje. Ako ta bešćutnost, nesposobnost, bezobrazluk, korumpiranost, odsustvo morala, stida i mozga, ne uzrokuje remake protesta iz februara 2014. na steroidima. I u njima ne budu “pometene”, bez milosti. (teško, ali… “nada umire posljednja”)
Jer sami, oni, nikad, ali nikad(!) neće otići. Uostalom to najbolje potvrđuje Federalni premijer koji na posao dolazi sa suđenja za korupciju. I njegov stranački šef koji korupciju i izborne mahinacije svog bliskog saradnika pravda time da je “branio Bosnu i dvaput ranjavan u ratu”, potvrđujući tezu da je patriotizam posljednje utočište hulja.
Sada već bivši slovački premijer Matovič je naručio rusku vakcinu uprkos protivljenju rusofobnih koalicionih partnera. Ne zato što voli Ruse ili brine o vlastitoj reproduktivnoj moći, kao Milorad Dodik, nego, naprosto zato što je Slovačka teško pogođena pandemijom korona virusa, a drugih rješenja – zbog problema sa proizvodnjom i distribucijom “zapadnih” vakcina – nije imao.
Osim rješenja da čeka. I broji mrtve. Što je opcija za koju se odlučila naša vlast. Igrajući se političkih igara (“ima države – nema države”) tuđim životima ili tek demonstrirajući zapanjujuću glupost i nesposobnost – gotovo da je nebitno.
Odgovor na to pitanje, naime, biće bitan jedino Tužilaštvu i Sudu, ukoliko prihvate krivičnu prijavu koju je, zbog katastrofalnih posljedica COVID-19 po građane BiH, protiv najodgovornijih državnih i entitetskih funkcionera, koji se ponašaju kao maloumno udruženje antivaksera, ovih dana, podnijela grupa građana, podržana potpisnicima peticije, koja je još uvijek aktuelna.
Crnohumornu karikaturalnost drame kroz koju prolazimo i likova koji se predstavljaju političarima i vlašću, a zapravo su pripadnici udruženog kriminalnog i zločinačkog poduhvata, sjajno ilustrira Federalni premijer Novalić, koji ovih dana, probuđen iz zimskog sna kao pokušava sve da nabavi vakcine i poziva sve koji mogu da mu pomognu u tome. Ponašajući se kao još jedan zalutali lik u Politiku – potpredsjednik prve višestranačke vlade Republike BiH Muhamed Čengić – koji je svojevremeno izjavio, parafraziram: Ako znate nekog ko je sposobniji od mene, ja ću… ga odmah postaviti za svog zamjenika. Umjesto da samo ode. Odnosnu odu.
A pošto je u Slovačkoj neslavno završio svoju karijeru, otvara se pitanje: Da li da formiramo neku neformalnu grupu građana i pokrenemo potpisivanje peticije “Matoviča za Premijera!”? Ili bar člana Predsjedništva. I nek ponese sa sobom tih 2 miliona vakcina, koje njegovim političkim partnerima (koji se, slično bh. političarima, više bave prizemnim ideološkim i političkim ratovima, nego brigom za zdravlje svog stanovništva) ne valjaju. Samo… šta ćemo sa činjenicom da kod nas uslov da se baviš politikom nije da si sposoban i da vodiš računa o interesu građana, nego… da si konstitutivan, jebiga.
I sa činjenicom da bi dovođenje nekog ko bi nešto radio bio preveliki šok za ovaj prostor. U kome su ljudi navikli da preživljavaju i žive ne zahvaljujući vlasti, nego uprkos njoj. Jer je vlast ovdje metafora za harač, a ne za pomoć.
I, za kraj – mada je našim političarima besmisleno govoriti o moralu – ne bi li bilo logično da u zemlji čijim građanima su svojom nesposobnošću onemogućili da se zaštite od bolesti, političari budu zadnji, a ne prvi, koji se vakcinišu?
