BUKA: Avdo, pokrenuo si svoj portal istraga.ba, čini mi se u uvodnom tekstu da si ljut, isfrustriran. Šta te je navelo na to da osnuješ svoj portal? Hoćeš li uspjeti sve stići, puno je to posla, kako biti i novinar i menadžer?
Ja ne znam biti menadžer. Bio sam i urednik i novinar, išao sam na teren. Nemam problem s novinarskim i uredničkim poslom. Naravno da ću imati problema s menadžerskim poslom, a koji u ovom trenutku moram da radim i to je možda razlog moje frustracije što ću morati preuzeti menadžerski posao, a ja nisam neko ko to voli, ko to zna. Možda sam ovaj tekst pisao nakon što sam obišao brojne šaltere pokušavajući da osnujem svoje udruženje na osnovu kojeg sam mogao da pokrenem portal. Vjerovatno je to bio razlog frustracije što sam shvatio da u jednom trenutku, u 40-oj godini života, morate biti menadžer i novinar, da biste možda bili apsolutno nezavisni. Ne kažem da sam u proteklom periodu bio ovisan o bilo kome, radio sam tamo gdje nije moj medij, gdje nisam mogao ja da uspostavljam sva pravila ponašanja. Onog trenutka kad sam shvatio da se naši putevi razilaze, ja sam tu izašao i javno rekao i platio cijenu.
BUKA: Šta je cijena?
Cijena je da sam sada sam svoj menadžer.
BUKA: Koliko je to hrabar potez? Pet, šest medija podijelilo je otkaze usljed posljedica pandemije Covid-19. Projekcija Svjetske zdravstvene organizacije je da će ova kriza trajati minimalno dvije godine. Hoćeš li se uspjeti izboriti na tržištu i hoćeš li uspjeti obezbijediti finansijska sredstva?
U zemlji u razvoju, i portal je u razvoju. Tako da, nadam se da ću uspjeti privući ljude i privući ozbiljnu publiku. Moj cilj nije napraviti medij od kojeg ću imati neku naročitu finansijsku korist, moj cilj je napraviti medij koji će biti pristupačan, ne tako širokoj publici, nego publici koja razumije određene teme. Ne kažem da ću praviti elitistički mediji, to ne mogu i ne želim. Treba doći i do običnog čovjeka. Medij koji će ponuditi kontekst svih događaja i kontekst svih izjava. Zašto je neko nešto kazao. U brojnim medijima u BiH ćete pronaći šta je neko kazao, gdje je kazao i sl., ali kontekst zbog čega je kazao, vrlo malo medija obrađuje. Ja se nadam da ću uspjeti to da uradim. Naravno, to iziskuje puno više posla i puno više vremena. Nemam namjeru, niti imam resurse, niti vremena da budem news portal. Pokušaću da namećem svoje teme, o kojima će kasnije izvještavati drugi mediji i u kojima će biti reakcije iz institucija. Moja namjera nije da idem za događajima, nego da kreiram događaje.
BUKA: S obzirom na to da se ti baviš istraživačkim novinarstvom, vrlo često si na udaru onih koji pokušavaju da te diskredituju. Oni su te etiketirali i kao SDA igrača i kao SDP-ov igrač. Šta sada kažu, čiji si igrač?
Svaki dan mene optužuju da sam nečiji igrač, posljednja teza je da sam igrač obavještajne službe Bosne i Hercegovine. U redu, ja nemam nikakav problem s tim čičcima koje lijepe po mojim leđima. Uvijek me vežu uz osobe koje u tom trenutku ne odlučuju ni o čemu, što nije loše toliko. Određeni zvaničnici su podnosili anonimne prijave, da primam novac iz OSA-e, ja bih volio da se to jednom riješi, da se uđe u institucije i provjeri da li sam dobio išta ikad od bilo koga, od tih materijalnih stvari, osim informacije, a njih sam dobijao na raznim adresama i u raznim institucijama ove države, od kada se bavim novinarstvom. Uvijek vas s nekim vezuje onaj o kome pišete. Informacija ne stoji na stolu, vi morate doći do informacije. Svako ko vam daje informaciju mora imati određeni motiv. Niko vam neće dati informaciju ako mu ide na štetu. Vi se potrudite da saznate zašto vam neko daje informaciju i onda tražite kontekst.
Vezivali su me i za SDA i za SDP, i uz DF i sa FUP-om i sa OSA-om i sa Čamparama. Čak sam u NSRS optužen da sam ideolog SDS-a. U ovom bosanskohercegovačkom blatu nemoguće je da ostanete čisti, da se ne uprljate, možete jedino ako ne radite ništa. Ja sam mogao čuvati svoje ime, da ostanem neukaljan, tako što ću otići na press konferencije, prenositi tuđe izjave, bez davanja ikakvog konteksta i osvrta, onda bih bio čist i ugledan novinar, ali ne bih objavio ni 10% onoga što sam sada objavio.
BUKA: Bili smo jednom skupa na press konferenciji Milorada Dodika, znao te je i oslovio te imenom, kazavši „ti si taj“. Čini mi se kao da te se političari plaše, je li to znak da si na pravom putu?
Nije Milorad Dodik jedini to rekao. Oni mene manje-više svi znaju, ja radim skoro 20 godina u novinarstvu. Ne kažem da se plaše mene, nego se plaše onog što objavljujem. To i jeste problem, što se oni dijelom plaše novinara, a ne plaše se pravosuđa. To je institucija koje se moraju plašiti. Onog trenutka kada bi pravosuđe bilo to koje provodi pravdu, a ne novinari, onda bi ovo bila kudikamo normalnija država.
BUKA: Dosta priča si objavio iz oblasti korupcije u pravosuđu, hoćeš li nastaviti instistirati na tim pričama, s obzirom na to da nisu baš sve priče završile pravim epilogom?
Pravosuđe je, po meni, puno veći problem nego Dodik, Čović, Izetbegović, Radončić, Nikšić i svi zajedno drugi političari. Pravosuđe je to koje daje pravnu sigurnost svim građanima. Vidjećete sada u USK, u Krajini, mnogo ljudi iz policijskih agencija napušta državu, odlazi, ne zato što imaju egzistencijalnu nesigurnost, već što imaju pravnu nesigurnost koju treba da pruža pravosuđe. Ako uzmete dosadašnji rad pravosuđa u BiH, vidjećete da je ono služilo za političke obračune unutar političkih elita. I, naravno, provođenje pravde na najnižem nivou u društvu, na najsiromašnijoj kategoriji. Onaj ko kontroliše pravosuđe, u određenom trenutku, on se obračunava sa svojim neistomišljenicima kroz pravosuđe. Pa se tako provode selektivne pravde. U slučaju „Respiratori“, ja sam rekao da se tu provodi selektivna pravda. Zašto? Zato što nisu osumnjičeni svi. Da su osumnjičeni svi, onda niko ne bi imao nijedan argument da kritizira rad Tužilaštva. U Hercegovini su procesuirani samo politički protivnici Čovića.
Moja obaveza i obaveza svih novinara je da najviše insistiraju na radu pravosuđa. Ukoliko se pravosuđe promijeni i uozbilji nećemo imati problem ni s jednim od zvaničnika.
Ostatak intervjua poslušajte na podcastu magazina Buka ovdje
