Puno je stvari po kojima se razlikuju uspješne od manje uspješnih, bogate od siromašnih, demokratske ili autoritarne države. Jedna od njih, koja je možda i neopravdano ostala u zapećku odnosi se na oslanjanje na podatke i pokazatelje. U politici. Ekonomiji. Društvu.
Njihovo veličanstvo podatke. Ali oni su po svemu sudeći kod nas kolateralna šteta, sveopšte manipulacije, sveprisutne u javnom prostoru i poslovičnog lupetanja, u kojem ne postoji argumentovana ozbiljna debata o najvažnijim društvenim problemima. Teških riječi u bestežinskom prostoru parohijalne političke kulture, dakako ne manjka, ali prejake riječi ovdje ne ubijaju kao kod Miljkovića, već onima koji ih koriste priskrbljuju medijsku pažnju krotkih medija.
Dobra ilustracija je bila nedavni dvostruki aksel velikana te vještine Dodika i Izetbegovića. Na dan kada je umrlo 86 ljudi od korone u BiH, a RS se zadužuje za još 300 miliona eura u potpunoj tajnosti, po suludo visokoj kamati, glavna tema dugogodišnjih koalicionih partnera koji godinama obitavaju u idealnoj simbiozi je bila razdruživanje i rat. Svaki komentar je dakako suvišan, ni plejada korisnih idiota koja je spremno ustala u razradu ovih tema ne umanjuje beskrupuloznost manipulacije pomenutog tandema. Do neprepoznavanja dovedena suština prevare, rekao bi Štulić
No vratimo se podacima, ovogodišnji Svjetski razvojni izvještaj, Svjetske banke, pod nazivom „Podaci za bolji život“, posvećen je upravo toj temi. Upravljanje podacima, kapacitet da se podaci proizvode, pravovremeno, tačno i efikasno, te da se na odgovarajući način koriste suštinski je važno za razvoj svake zemlje. Prosto je nemoguće prenaglasiti važnost podataka i pokazatelja u političkom, ekonomskom, društvenom i svakom drugom smislu.
Bez podataka i pokazatelja nema političke odgovornosti, a posljedično ni demokratije, ni ljudskih prava. Nema odgovarajućeg planiranja budućnosti, ekonomije, razvoja, pa ako hoćete i opstanaka. Ali isto tako, kako predsjednik Svjetske banke Malpass vizionarski u uvodu pomenutog izvještaja upozorava podaci su mač s dvije oštrice.
Sa jedne strane oni nude enorman potencijal stvaranja nove vrijednosti kroz unaprjeđenje programa i politika, razvoja ekonomije i osnaživanja građana. Sa druge strane, akumulacija podataka ili bolje rečeno monopoliziranje pristupa podacima može voditi koncentraciji ekonomske i političke moći, i stvaranju pretpostavki za njihovu zloupotrebu. Drugim riječima, što je veći potencijal podataka i pokazatelja kao razvojnog potencijala, veća je i mogućnost njihove zloupotrebe.
Hiljadu mu uporednih pokazatelja pa o čemu se zapravo radi i zašto su podaci toliko važni? Parafrazirajući velikog pisca moglo bi se reći da su sve uspješne države slične, dok su neuspješne svaka na svoj način. Stvar je u principu vrlo jednostavna. Za rješavanje društvenih problema i ukupni društveni razvoj, pored inkluzivnih institucija i transparentnog procesa, podaci i pokazatelji su od suštinskog značaja.
Upravo na nastojanju da se proces donošenja odluka objektivizira, utemelji na podacima i na naučno verifikovanim pristupima i metodama se zasniva koncept javnih politika. Upravo na tom konceptu su zapadne demokratije nakon drugog svjetskog rata ostvarile veliki rast i razvoj.
Suština je u tome da i za rješavanje najbanalnijeg društvenog problema morate imati podatke i pokazatelje kojim biste utvrdili njegove razmjere i uzroke, pa da na osnovu toga identifikujete moguće opcije za njegovo rješavanje, te potom ponovo na osnovu uporednih pokazatelja odaberete optimalnu. I sama implementacija odabranih opcija odnosno rješenja se takođe vrednuje na osnovu prikupljenih podataka kroz proces kontinuiranog praćenja implementacije. Na osnovu toga se pristupa eventualnim korekcijama i promjenama u pristupu rješavanju problema.
Naravno takav je pristup u potpunoj suprotnosti od voluntarističkog, ad hoc, pristupa u kojem pojedinac na osnovu vlastitog poimanja sebe kao izabranog, preuzima ingerencije i analitičara, i kreatora politika i onih koji treba da ih sprovode. Takve zablude kako je još onomad proročanski primjetio posljednji jugoslavenski premijer se plaćaju siromaštvom i položajem daleke periferije Evrope.
Iznenadio bi se tako vjerovatno mnogi pitac vrli, koji promišlja svakodnevnicu vlastitu, kada bi se suočio s podacima našim svagdašnjim, i mnoge predrasude i stereotipi ne bi ostali netaknuti.
Tako na primjer silom prilika ovih mjeseci zdravstvo je u fokusu pažnje. I pored tog fokusa, slabo se u javnom prostoru provlači informacija da BiH troši 6.3 % GDP (2017) na zdravstvo. Ovo je znatno više od recimo regionalnog prosjeka (4.9%) i prosjeka zemalja istog nivoa razvoja (4%).
Pa kako onda vakcina nema i dalje, a respiratore uvoze malinari?
Ili recimo na ništa manje važno obrazovanje, BiH troši oko 5 % GDP, dok je prosjek regiona 4,5%. I pored toga prema podacima Svjetske banke dijete koje se rodi danas u BiH, kada odraste može ostvariti samo 58 % svog produktivnog potencijala kojeg bi moglo iskoristiti kada bi imalo pristup odgovarajućem obrazovanju i zaštiti zdravlja. Opet pitanje pa kako?
Nismo ništa manje velikodušni ni kada su u pitanju socijalna davanja, oko 2,8 % GDP odlazi na te svrhe, što je ponovo više od regionalnog prosjeka koji 1,8% ili prosjeka zemalja istog nivoa nivoa razvoja 1,5%. Pa dobro u velikodušnosti nema ništa loše reći će neko. Nema naravno, ali je u našem slučaju problem što socijalna davanja ne idu onim kojim su najpotrebnija. Tek 23% najsiromašnije petine stanovništva je obuhvaćeno socijalnim davanjima. Za razliku od recimo regije gdje je 46% ili 57% kod grupe zemalja istog nivoa razvoja. Pa kako i zašto, tako mi statističkih godišnjaka uskliknuće svako s minimumom osjećaja za socijalnu pravdu??
Odgovor na sva od navedenih pitanja je vrlo jednostavan. Sve se dešava s razlogom, kako veli dobro poznata doskočica, ali vrlo često su razlozi potpuno prozaični – loše odluke.
Upravo to i jeste razlog, javne politike se ne donose na osnovu analiza potkrepljenih podacima i pokazateljima, još manje se prati uspješnost postojećih politika. Umjesto naučno verifikovanih koristimo „ofrlje“ metode i pristupe ili još gore one od kojih će profitirati povlašćene manjine a štete trpjeti šutljiva većina.
Umjesto planiranja, naš pristup razvoju svodi se na „gašenje požara“ i krpljenje „rupa“, neodgovoran odnos prema resursima pokušavamo nadomjestiti bahatošću i neznanjem. Umjesto meritornosti birali smo najgore, a kompetentni su sami otišli i odlaze u „brain drainu“ epskih razmjera.
Pare dakle nisu problem, para koliko toliko ima, ali problem smo mi, odnosno problem je katastrofalno upravljanje državom i institucijama. I kao što reče posljednji jugoslavenski premijer zablude ćemo plaćati…
