Uprvih dvadeset dana tokom kojih Davor Dragičević boravi i spava u Sarajevu u malom šatoru na travnjaku ispred zgrade Tužilaštva i Suda BiH stao je i dan u kom je tačno godina od kako je Tužilaštvo BiH preuzelo istragu o smrti njegovog sina i – ništa!
– Nema više pravde! Ovo je peta godina od kako je moj sin ubijen i ovo sada prelazi u nepravdu jer David trune u zemlji, u Austriji, a ja sam ovdje. I nema više pravde jer je previše vremena prošlo, a nepravda previše boli, nepravde prema meni i prema svima nama, pa i prema Davidovom cuki, koji dođe do vrata i grebe, nepravda prema Ifetu Feragetu koji godinama radi na ovom predmetu i sebi na glavu je stavio metu radeći s nama… Samo se još nadam da će svi koji su učestvovati u ovom svirepom zločinu biti osuđeni na adekvatne zatvorske kazne. To bi za mene bila kakva-takva pravda da mogu još jednom otići na grob svog sina da mu kažem da sam ispunio obećanje, da ne bude ljut na mene. Znam ja da on nije ljut na mene, ali ako ne uradim ništa – ima pravo da bude jer on zna ko sam ja i on bi mnogo više uradio za mene – priča s knedlom u grlu, sa suzama u očima Davor Dragičević.
Šator je ispred Suda postavio27. marta, na četvrtu godišnjicu nestanka njegovog sina Davida. Ne zna u kojoj je fazi istraga Tužilaštva BiH o ubistvu njegovog sina jer “nije stranka u postupku”, ali misli da se ljudi u Tužilaštvu BiH ponašaju kao uvrijeđene mlade.
Sramota države BiH
– Nisam nikog optužio ni za šta, rekli su mi da su njihova vrata za mene uvijek otvorena, ali mi nismo jarani, nismo zajedno odrasli ili igrali školice i zašto bih ja išao i kucao na vrata bilo kome? Neka oni samo rade svoj posao. Jednom sam bio kod postupajuće tužiteljice, ali ona meni ne treba, samo nek’ radi. Ali ne znam koliko rade jer evo za godinu dana nema ništa! Pa u Japanu za godinu izgrade grad – kaže Davor.
Vjeruje da “ubice njegovog sina štiti vrh vlasti Republike Srpske i to vrh MUP-a, vrh Vlade RS i vrh pravosudnih institucija”.
– Opozicija je u početku bila uz Grupu za Davida, a onda su stali u zaštitu institucija i poistovjetili pojedince s institucijama i prebacili odgovornost s pojedinaca na institucije, a to je porazno. Pa eno Dragan Lukač, Darko Ćulum i Darko Ilić su mom advokatu Draganu Tolimiru nudili da ja tužim institucije i da onda oni povuku tužbu protiv mene. Dakle oni svjesno rade na tome da zaštite sebe, a da istaknu institucije, ali meni to ne treba, ne treba mi ni Strazbur jer tamo nema pravde, a nema je ni ovdje – priča Davor.
Plan koji ima za sada je da u šatoru bude do druge polovine maja kada on i Muriz Memić planiraju pozvati sve stanovnike BiH na velike proteste.
– Na ovaj način ja pokušavam da animiram sve ljude na neku vrstu otpora, da počnu da traže promjene, i za sebe i za svoju djecu… Sjedim u ime svih onih koji me podržavaju… Sinoć je ovdje bila žena s djetetom od četiri godine i kaže da je došla samo da kaže hvala što se borim i za njeno dijete. Mislim da je ovo dobar momenat, a meni moj zdrav razum neće dozvoliti da se povučem, ali ni da čekam deset godina jer nemam ni ja neograničeno vrijeme, mogu se recimo u junu razboljeti i onda nikom neću biti zanimljiv – kaže Davor.
Nada se da je narod shvatio da on samo hoće da vidi da li država funkcioniše i da li postoji vladavina prava.
– Ovdje ja čekam hapšenje ubica mog sina ili drugu polovinu maja i velike proteste jer nakon tih demonstracija će sve biti drugačije. Ovaj šator nije moja sramota, nego sramota države BiH i ispit za nju – jednim šatorom sam uništio pravosudni sistem u BiH jer svi gledaju u ovaj šator, a niko u ovu građevinu koja ničem ne služi. Ja i grupe Pravda za Davida i Pravda za Dženana te Ifet Feraget smo postigli mnogo i za druge ljude i djecu. Čvrsto sam ubijeđen da ću pobijediti, to ne mora biti ni legalistička, ni pravna pobjeda, ali će biti pobjeda, vjeruje Dragičević.
Kaže da nije umoran, da ga pogoni samo ljubav prema djetetu i besa – riječ koju ljudi ne razumiju, a koja oslikava mnogo više i dublje od osvete.
Prisjeća se da je prvih šest dana i noći nakon Davidovog nestanka znao da je njegov sin živ, nakon toga je uslijedio pronalazak tijela, pa autopsija, pa izvlačenje tijela iz mrtvačnice da bi odrezao sinovljevu kosu da bi dokazao da nije bio drogiran, a potom 40-tak dana uopšte nije spavao.
– David je moje dijete i znam da ga ne mogu vratiti. Hvala vjernicima koji kažu da ćemo se sresti, ali ja imam svoje ubjeđenje. Znam da ga više nikada neću vidjeti ili zagrliti. Kada bih znao da hoću – ja bih se sada ovdje ubio ili spalio samo da ga vidim na sekundu, ali znam da je nemoguće… Sada osjećam samo huju i mislim da je ovo zločin ili udruženi zločinački poduhvat. Mene ljudi ovdje pitaju zar ih nije stid, ubice i ljude i pravosuđu – čuj stid? Da ih je stid radili bi svoj posao – priča Davor.
Tokom ovih dana koliko pod šatorom traži pravdu u Sarajevu, kaže, nije imao niti jedno neugodno iskustvo. Ljudi mu dolaze, da popričaju, donesu hranu, sokove. Neki mu nude i ključ od stana, da se osvježi,opere veš. Drugi u znak podrške samo mahnu iz automobila. Zato Davor kaže da mu ništa ne nedostaje. Ima sve, a i ne treba mu mnogo.
Ljuti se na one koji su po društvenim mrežama pisali da sse skloni na sigurno kad padne mrak. No, dodaje, novinari “Avaza” dođu svaku noć iza ponoći, uslikaju, objave da je stvarno u šatoru. Ni policija ga ne tjera.
– Dođu da me pozdrave, ostavili su mi broj telefona da zovem ako šta zatreba, bili su onu noć kad je padao snijeg da mi pomognu da očistimo šator – priča Davor.
Koristili su našu tragediju
Dođe mu u posjetu i jedan sudija.
– Mahne svaki dan kad prođe, a vikendom kad ovi njegovi nisu na poslu dođe da popričamo. Ne znam kako se zove, ali meni to mnogo znači. Povremeno me posjete Feraget i Memić, očekujemo sastanak s visokim predstavnikom Šmitom… Niko nije vjerovao da ću se ja vratiti iz Austrije ili da ću doći u Sarajevo, a kada sam rekao da će u Sarajevu razapeti šator – govorili su mi da u Sarajevu neću imati podršku, da neće moći govoriti protiv države… – kaže Davor.
Davorova kćerka Teodora živi u Austriji.
– Dolazimo u sukob zbog nekih stvari i meni je jasno da ona mene ne razumije, ali sam joj rekao da se ne mogu promijeniti i da imam hiljadu djece – ne bih mogao drugačije… Ona često dolazi u Banjaluku, voli biti ovdje, ali mi je posebno drago da živi tamo – priča Davor i naglašava da je ponosan na svoju djecu, a da je David bio hiljadu puta bolji od njega.
Pričamo o Banjaluci jer su tamo podijeljena mišljenja o njemu – jedni misle da ih je ” izdao kada je otišao u Austriju jer je uvijek govorio da će ostati na Trgu i kad bi ga ubili,” a drugi pak misle da je “tjeranjem grupe Pravda za Davida s centralnog gradskog trga Banjaluka pokazala da je definitivno neslobodan grad”.
– To su sasvim kontradiktorne stvari. Morao sam otići jer mi je zaista život bio ugrožen, uz nas nije bio niko iz politike, a opozicija je stala uz zahtjev za moje smještanje u zatvor, pa Draško Stanivuković, Jelena Trivić u dogovoru s Dodikom i Lukačem su radili na tome da ja odem u zatvor, stajali oko nas samo za vlastitu promociju, nije njima uopšte stalo do mene i mog djeteta. Pričali su da sam naplatio 5 miliona eura za svoje dijete…. Oni su zapravo nastojali da se rasturi grupa. Sada kada mislim o njima – ako su oni alternativa bolje da Dodik vlada još hiljadu godina. Loši su ljudi, oni su koristili našu tragediju…. Malo ko može shvatiti ono što ja govorim od prvog momenta i ko je počinio i ko stoji iza njih i šta su pričali. Treba mnogo vremena da ljudi shvate ovo što govorimo Suzana i ja i što smo govorili – kaže Dragičević.
Na kraju naglašava da je u Austriji “uradio određene stvari, obavijestio određene ljude koji imaju moć i znanje”. I mogu uticati na pojedince u BiH. Sada mu, tvrdi, niko ništa ne smije.
