Idući mjesec navršava se 10 godina od prvih potpisa na Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, popularne Istanbulske konvencije.
Desetogodišnjicu, međutim, dočekuje prvo službeno povlačenje iz Konvencije – i to od strane tadašnje zemlje domaćina koja je prva u svibnju 2011. stavila svoj potpis, Turske, te pokušaji Poljske da tu konvenciju kojoj je primarna zaštita žena i djece od nasilja zamijeni konvencijom kojoj bi težište bilo na zaštiti „obiteljskih vrijednosti“. Poljska za svoj naum pokušava pridobiti niz srednjoeuropskih zemalja među kojima je i Hrvatska.
Erdoğan izašao predsjedničkim dekretom
Dekretom koji se sastojao od samo jednog odlomka, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u službenom glasniku objavio je u subotu 20. ožujka kako se njegova zemlja povlači iz Konvencije. Tek u danima koji su uslijedili njegova služba za informiranje je ponudila obrazloženje: „Istanbulska konvencija, koja je izvorno zamišljena kao promoviranje ženskih prava, preoteta je od grupe ljudi koji pokušavaju normalizirati homoseksualnost – a što je nespojivo s turskim društvenim i obiteljskim vrijednostima. Zbog toga je došlo do odluke o povlačenju“.
U nastavku se navodi: „Turska nije jedina zemlja koja gaji ozbiljnu zabrinutost oko Istanbulske konvencije. Šest članica Europske unije (Bugarska, Mađarska, Češka, Latvija, Litva i Slovačka) je nisu ratificirale. Poljska poduzima korake prema povlačenju iz Konvencije, navodeći pokušaj LGBT zajednice da nametne svoje ideje o rodu cijelom društvu“.
Erdoğan je u povlačenje Turske iz Istanbulske konvencije krenuo na temelju njenog članka 80. koji navodi kako „svaka stranka može u svako doba otkazati ovu Konvenciju putem obavijesti upućene glavnom tajniku Vijeća Europe“. Takvo otkazivanje, navodi se nadalje, „proizvodi učinak prvog dana mjeseca nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana primitka obavijesti od strane glavnog tajnika“.
Iako turski pravnici navode kako Erdoğan nema ovlasti za takav potez povlačenja iz međunarodnog dokumenta bez odlučivanja parlamenta koji je Konvenciju jednoglasno ratificirao još u studenom 2011. godine (i to u vrijeme kada je Erdoğan bio premijer), Vijeće Europe je de facto priznalo tursku najavu povlačenja. Na službene stranice Vijeća Europe uvršteno je povlačenje Turske koje stupa na snagu s 1. srpnjem 2021.
Tursko povlačenje deklarativno su osudili svi, počevši od glavne tajnice Vijeća Europe Marije Pejčinović Burić koja je izrazila žaljenje zbog izlaska te zemlje iz konvencije koja predstavlja „zlatni standard međunarodnih napora da se žene i djevojčice zaštite od nasilja s kojim su svakodnevno suočene u našim društvima“. Pejčinović Burić je potez Turske ocijenila kao veliki pomak unazad.
Borkinje za ženska prava u Turskoj od Vijeća Europe, kao krovne asocijacije koja nadzire vladavinu prava, odnosno poštivanje ljudskih prava u Europi, osim riječi žaljenja očekuju i stav oko legalnosti poteza turskog predsjednika – tim više jer se radi o prvom izlasku iz tog međunarodnog sporazuma.
U Turskoj je zbog izlaska iz Konvencije organiziran niz prosvjeda. Taj su potez Erdoğanu predbacili i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tijekom svog ovotjednog zajedničkog posjeta Ankari. Predsjednica EK, doduše, osudu istupanja iz Konvencije koja se zalaže za jačanje prava žena morala je izricati s pokrajnjeg kauča na kojeg je sjela jer je službeni protokol predvidio samo dva važna stolca – za predsjednika Turske i predsjednika Europskog vijeća, a danima traju međusobne optužbe je li Ursulu von der Leyen u zapečak smjestio europski ili turski protokol.
U Turskoj je u prosjeku svaki dan jedna žena ubijena od strane muškarca, najčešće bračnog druga ili partnera.
Varšavska “obiteljska” konvencija
Točno je da spomenutih šest zemalja EU koje su svojedobno pripadale Istočnom bloku nije ratificiralo Istanbulsku konvenciju, iako su je potpisale u razdoblju između 2011. i 2016. godine. Te su zemlje baza u kojima Poljska – koja je pod drugom vladom dokument potpisala 2012., a ratificirala 2015. godine – sada lovi zainteresirane za svoju alternativnu „obiteljsku konvenciju“ na čijoj se izradi angažirala ultrakonzervativna organizacija Ordo Iuris. Ta organizacija, koja djeluje i u Hrvatskoj, najzaslužnija je za oblikovanje stavova o pobačaju vladajuće poljske stranke Pravo i pravda, uključujući i nedavnu odluku da se pobačaj ne smije izvesti ni u slučaju deformacije ploda.
Poljska konvencija pretendira postati međunarodni dokument kojim bi se od navodnih prijetnji štitila tradicionalna obitelj, a sudeći po onome što se za sada zna o njenom tekstu, smjera zabrani pobačaja. Odnosno, kako piše BIRN, u tekstu se navodi kako će novi sporazum naročito podupirati „zaštitu života začetog djeteta“, kao i da „brak ostaje rezerviran isključivo za odnos muškarca i žene“.
Krajem ožujka poljski parlament uputio je prijedlog pod nazivom „Da obitelji, ne rodu“ na razmatranje u parlamentarni odbor. Dokument je u parlament upućen preko građanske inicijative koju je orkestrirao Ordo Iuris, a njime se traži službeno povlačenje Poljske iz Istanbulske konvencije.
BIRN je prošle jeseni izvijestio da je poljska diplomacija tražila podršku za svoj dokument kod najmanje četiri zemlje – Mađarske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske.
Predstavnici Ordo Iurisa navode kako su naišli na interes u Mađarskoj i Slovačkoj, a Slovenija ih je odbila, rekavši kako su svi važni problemi pokriveni Istanbulskom konvencijom.
A Hrvatska? Na upit Faktografa Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike potvrdilo je kako je zaprimilo Prijedlog Ministarstva pravosuđa Republike Poljske o izradi međunarodne konvencije o pravima i obvezama u obitelji.
Hrvatska razmatra poljski prijedlog o “obiteljskoj” konvenciji
Međutim, na pitanje kakav će biti odgovor hrvatske vlade na tu poljsku inicijativu koja želi zamijeniti Istanbulsku konvenciju, dobili smo diplomatski odgovor:
„O navedenom Prijedlogu u tijeku su međuresorne konzultacije te će odgovor Republike Hrvatske biti izrađen po završetku konzultacija“.
Bez obzira na tu nedorečenost, teško je ipak očekivati da bi vlada Andreja Plenkovića, koja je zbog ratifikacije Istanbulske konvencije doživjela raskol u samoj vladajućoj stranci, sada tako olako odustala od tog dokumenta.
Hrvatska je, podsjetimo, Istanbulsku konvenciju ratificirala u travnju 2018. godine, a na snagu je stupila u listopadu te godine. Premijer Plenković voli ponavljati kako je njegova vlada predana borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Što je u međuvremenu slijedom Istanbulske konvencije postignuto?
U Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike navode kako slijedom te konvencije državna tijela kontinuirano poduzimaju mjere usmjerene zaštiti žrtava nasilja te sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama.
„U primjeni su Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja (2018.), Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji te Protokol o integraciji/reintegraciji žrtava trgovanja ljudima (2019.). Nadalje, od 1. siječnja 2020. na snazi su izmjene kaznenog zakonodavstva (Kazneni zakon, Zakon o kaznenom postupku i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji) kojima se pooštrava kažnjavanje te brže i učinkovitije procesuiranje počinitelja kaznenih djela nasilja nad ženama, djecom i u obitelji, a status službene osobe dobili su djelatnici sustava socijalne skrbi i odgoja i obrazovanja“, nabrajaju što je postignuto u zakonodavnoj sferi.
Bolja situacija sa skloništima
Tvrde i kako je riješen gorući problem skloništa za žrtve nasilja: „Do kraja 2020. uspostavljeno je novih šest skloništa na području Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke, Ličko-senjske, Virovitičko-podravske, Požeško-slavonske i Dubrovačko-neretvanske županije te sada u Republici Hrvatskoj postoji 25 skloništa i pokriveno je područje cijele RH. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike osigurava financijska sredstva za ukupno njih 23, s obzirom na to da dva skloništa imaju osigurane druge izvore financiranja, odnosno jedno iz proračuna Grada Zagreba te drugo izravno iz državnog proračuna Republike Hrvatske.
Za ukupno 17 skloništa koja od ranije ostvaruju financijsku potporu ovog Ministarstva u prosjeku se izdvaja 6,7 milijuna kuna na godišnjoj razini, dok će preostalih šest skloništa osnovanih tijekom 2020. financijsku potporu ostvariti temeljem projekata financiranih iz EU fondova. U cilju financijske potpore njihovom radu ovo Ministarstvo je pripremilo i objavilo ograničeni trajni poziv pod nazivom Osiguravanje sustava podrške za žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji kojim je osigurano ukupno 70 milijuna kuna u razdoblju do najviše 30 mjeseci od dana sklapanja ugovora, a sredstva su namijenjena opremanju i provođenju programskih aktivnosti novih skloništa. Ujedno, od 2019. Ministarstvo financijski podupire i rad savjetovališta za žrtve nasilja u iznosu od 3 milijuna kuna na godišnjoj razini“.
Tvrde kako je poboljšana i međuresorna suradnja te uspostavljeni nacionalni i županijski timovi za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji te kako državna tijela kontinuirano provode programe izobrazbe stručnjaka – djelatnika sustava socijalne skrbi, policije, pravosuđa, obrazovanja i zdravstva.
„Kontinuirano se provode terapijski programi odnosno psihosocijalni tretman počinitelja nasilja i seksualnih delikata te edukacije službenika za provedbu ovih programa u zatvorskom sustavu, u zdravstvenim ustanovama kao jedan od postupaka u sklopu psihijatrijskog liječenja te izvan zdravstvenih ustanova, odnosno kod ovlaštenih pravnih ili fizičkih osoba specijaliziranih za otklanjanje nasilničkog ponašanja“, navode.
Osigurava se i kontinuirana besplatna pravna pomoć temeljem provedenog natječaja za projekte ovlaštenih udruga i pravnih fakulteta te jačaju kapaciteti odjela za podršku žrtvama i svjedocima na sudovima, nabrajaju.
U tijeku je provedba EU projekta pod nazivom „Zaustavimo nasilje nad ženama i nasilje u obitelji – Za nasilje nema opravdanja“ kojeg je nositelj Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, u partnerstvu s Ministarstvom pravosuđa i uprave i Udrugom za podršku žrtvama i svjedocima u dijelu osiguravanja 24-satnog telefona za žrtve nasilja.
Projekt obuhvaća osiguranje besplatne 24-satne linije, a s danom 25. studenoga 2020. osiguran je rad Nacionalnog pozivnog centra 116 006 – 24 sata dnevno, uključujući vikende i praznike.
Projekt obuhvaća i podizanje javne svijesti kroz medijsku kampanju s ciljem senzibiliziranja javnosti o neprihvatljivosti nasilja te jačanje kapaciteta stručnjaka i unapređenje međuresorne suradnje s ciljem senzibilizacije i postupanja po odredbama Istanbulske konvencije te stručnjaka iz sustava socijalne skrbi za pružanje usluge psihosocijalnog tretmana radi prevencije nasilnog ponašanja. U ožujku 2021. godine započelo je održavanje edukacija namijenjenim svim resorima koji postupaju po odredbama Istanbulske konvencije.
Koliko je postignuto treba pitati žrtve
Usprkos slici da se puno radi, stručnjaci koji rade sa žrtvama ne dijele entuzijazam državnih tijela. Na online konferenciji održanoj u studenom prošle godine u zajedničkoj organizaciji francuskog veleposlanstva i Autonomne ženske kuće Zagreb, koja već 30 godina radi sa žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, pobrojani su glavni problemi.
Iako se svi slažu kako je poboljšan zakonodavni okvir, odnosno povećane su kazne za zlostavljače, naši sudovi i dalje uglavnom izriču minimalne propisane kazne – najčešće uvjetne, dok samo oko 10 posto slučajeva nasilja završava s bezuvjetnim zatvorskim kaznama.
Problemi u provedbi proizlaze iz manjka razumijevanja nasilja nad ženama kao rodno uvjetovanog problema, a najgora je posljedica loše tretiranje žena koje su proživjele nasilje u postupcima dodjeljivanja skrbi nad djecom. Tu je i tretiranje partnerskog nasilja kao obiteljskog konflikta, kao i upotreba medijacije koja je direktno suprotna odredbama Istanbulske konvencije, pobrojala je Valentina Andrašek, članica Observatorija Europskog ženskog lobija za praćenje nasilja nad ženama.
Branka Žigante Živković, sutkinja Visokog prekršajnog suda u mirovini, konstatirala je kako „ovim promjenama zakonodavstva mi nismo ništa napravili, osim kozmetički“.
Kazneni i prekršajni odjeli ne surađuju dovoljno, kazne su sramotno male, skloništa ne dobivaju dostatne financije, nabrajala je pa uz konstataciju da se iz spisa vidi da ne napredujemo, nego da nazadujemo, zaključila: „Imamo pravilnike i zakone, ali do pravog odgovora ćemo doći tek kad pitamo žrtve. A mislim da one nisu zadovoljne“.
