Srbi su, na dan održavanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, propustili istorijsku priliku da se izdignu iznad izvršilalaca genocida u Srebrenici. To je jedinstvena prilika da srpski narod i njegovi predstavnici u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska jasno, glasno i nedvosmisleno naprave odmak od onih koji su planirali, izvršili i na kraju osuđeni za genocid. Bila bi to i ruka pomirenja i poruka da Srpske vlasti ne podržavaju ratne zločince odgovorne za najteži oblik ratnog zločina.
Protivljenjem Rezoluciji Generalne skupštine UN-a Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i ostala plejada srpskih populističkih desničara rade upravo ono što čemu se, navodno i selektivno, protive – kolektivizaciji krivice. Baš kao što gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i tamošnje vlasti ne žele ukloniti ploču na sarajevskoj Vijećnici na kojoj se krivica pripisuje cijelom narodu sintagmom “srpski agresor” tako Dodik i Vučić lažno informišu javnost da rezolucija etiketira cijeli narod kao genocidni. Istina je suprotna, jer osim što su genocidni pojedinci a ne narodi, tekst Rezolucije sugeriše pojedinačnu odnosno individualnu krivicu.
Mrski i neprijateljski Zapad koji tobože toliko mrzi Srbe da će BiH i Srbiji dati minimalno tri milijarde evra EU pomoći, i koji svakodnevno upumpava milione u budžete i projekte, ima podršku Bošnjaka i “neprijatelja” Srba. Ti Srbi, valjda, ne bi trebalo da se brinu jer će se za njih moliti patrijarh ruski Kiril, monasi na Hilandaru, a zvoniće i zvona na crkavama širom BiH i Srbije. U ovoj bijednoj, sramnoj i uvredljivoj predstavi ismijavanja Boga u kojeg navodno vjeruju učestvuje i vrh Srpske pravoslavne crkve. Tako predsjednika na put ne ispraća rodbina kanticom vode, već patrijarh lično u posebnom molebanu. Poglavar SPC-a još jednom se stavio u funkciju jedne vlasti, igrajući amatersku predstavu po scenariju uvijek dramatičnog Aleksandra Vučića.
Patrijarh bi valjda, poštujući Boga, pravoslavlje, pokajanje, ljubav i oprost, trebalo da se moli za žrtve. Možda je tajna u tome što oni nisu donatori SPC. Što se mora, nekom nije teško. Ni mučno.
Mediji pod kontrolom vlasti djeluju kao megafon onih koji s pozicije moći lažu, demonizuju predlagače i stavljaju se u ulogu nacionalnih zaštitnika Srba, samo što ne govore da ih trebaju najviše braniti od onih na vlasti, od sebe samih. Jer upravo ti izdaju štetne koncesione ugovore, hrane korupcionu hobotnicu, jačaju nepotizam i stranačko zapošljavanje, revitaliziraju kriminalce i dilere, promovišu nasilnike i seksualne predatore. No, nije to sad tema. Valja pričati o komadu papira koji je civilizacijski akt i neuspjeli pokušaj emancipacije i prijeko potrebnog suočavanja s prošlošću.
Cijela atmosfera koja se kreira i usijava ponovo će donijeti koristi najviše Miloradu Dodiku. Fokusiranjem pažnje javnosti na rezoluciju u zaborav ili na margine interesa javnosti pada činjenica da Dodik i koalicija koju neometano kontroliše izlaze na izbore po državnom, a ne entitetskom zakonu. Po zakonu koji je nametnuo (izmjene, ne kompletan zakon) visoki predstavnik Christian Schmidt. Nezapaženo će proći i usvajanje zakona o stranim agentima.
Oni koji zapažaju ne mogu, a da ne dignu glas na Dodikovo ismijavanje žrtava. U posljednjih nekoliko dana Dodik je više puta negirao i umanjio genocid. Bez imalo poštovanja prema žrtvama govori kako je nekada položio vijence u Potočarima, pa mu valjda to daje pravo da genocid negira.
Elementarni izostanak empatije Dodik pokazuje i besramnim upitom da od Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari delegacija Republike Srpskedobije odobrenje da položi vijence u Potočarima. Dozvolu nije dobio jer u ovom neuspjelom dijalogu žrtve znaju da na mjestu komemoracije ubijenima nema mjesta za one koji umanjuju uzrok, okolnosti i motive za njihovo istrebljenje.
Neumjesno je i degutantno da se žrtvama, lažno i neiskreno, pokloni osoba koja je najveći negator genocida. Zato je iskazana “želja” za odavanjem pošte žrtvama genocida šamar u lice jer je čin ne saosjećanja i poštovanja već bahatosti i dodatne uvrede.
Da je Dodikova namjera da se pokloni žrtvama obična provokacija potvrđuje i današnja sjednica Vlade Republike Srpske u Srebrenici. Po principu putujećeg cirkusa Dodik je premijera, ministre i ostale uposlenike natjerao da kabinet privremeno “premjeste” u Srebrenicu.
Svesrpska histerija oko Rezolucije i vještačkog kreiranja neprijateljskog okruženja prema Srbima je predstava bezidejnih, korumpiranih i destruktivnih nacionalnih lidera. Istina, narod bira sebi najbolje i takve želi. Glumci su stalna, uigrana postava i to je jasno i to znamo, ali pitanje je Ko ovu dramu režira?
