Države Zapadnog Balkana su 2020. na samitu u Sofiji potpisale Deklaraciju o Zelenoj agendi. Time su se obavezale da će do 2050. u potpunosti izbaciti ugalj iz upotrebe. To podrazumijeva povećanje učešća obnovljivih izvora energije u ukupnoj proizvodnji, uvođenje oporezivanja na emisiju gasova sa efektom staklene bašte. Zelena agenda je predviđena Evropskim zelenim planom, prema kojem bi EU trebalo da postane klimatski neutralna do 2050. godine.
Gdje je Bosna i Hercegovina na ovom putu, ko koči napredak i kako promijeniti narativ u kojem živimo?
Nina Kreševljaković, pravna savjetnica Arhus centra u BiH, kaže da se ključni problem zaštite okoliša pronalazi u nedostatku političke volje da se ova oblast reguliše.
“Naime, u stanju potpunog haosa kakav trenutno vlada, otvaraju se mogućnosti nemilosrdne eksploatacije prirodnih resursa, enormnog bogaćenja pojedinaca i kriminalnih grupa, a bez konkretnih posljedica za pustošenje prirode i nanošenje velikih šteta, kako okolišu, tako i čovjeku. Bosna i Hercegovina obiluje vodama, šumama, rudama i scenarij koji trenutno posmatramo je to da se rijeke trpaju u cijevi, od šumskih područja se prave goleti, a sve popularnija postaje i tema otvaranja novih rudnika. Nažalost, nastavimo li ovim tempom, vrlo brzo ćemo se kao društvo suočiti sa nesagledivim posljedicama. Da bismo se približili evropskim praksama, nužno je staviti mnogo veći pritisak na donosioce odluka da konačno anarhiji u ovoj oblasti stanu u kraj. Samo ujedinjeni i odlučni u borbi za osnovno ljudsko pravo, a to je da živimo u čistom i zdravom okolišu, možemo postići neke konkretnije promjene, a što nam je dosadašnje iskustvo i pokazalo”, rekla je za BUKU Nina.
Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, u ovom trenutku najveći problemi su pustošenje šuma, uništavanje rijeka, ilegalne i divlje deponije, te enormno zagađenje zraka, naročito u gradovima poput Sarajeva, Zenice i Tuzle.
“Nažalost, mi smo daleko od pozitivnih evropskih praksi kada govorimo o ovim pitanjima. Naime, dokle god ne budemo imali vlast koja će biti odlučna da kriminalnim grupama stane u kraj, da sama sebi prestane biti svrha i da počne raditi za dobrobit ovog društva, mi ćemo se suočavati sa sve većim prirodnim katastrofama. Ljudi u našoj zemlji velikim dijelom žive na rubu siromaštva, ugušeni nacionalizmom, obespravljeni, a takvom nesretnom i izgubljenom masom je lako vladati na način kojim se trenutno vlada. U borbi za golu egzistenciju, ljudi nemaju energije da se pobune protiv moćnika koji im pustoše okolinu, a to sve vodi u još dublji ponor iz kojeg je teško izaći. Mi imamo set okolišnih zakona koji se ne primjenjuje na adekvatan način, i ne postoje institucije na koje se naši ljudi mogu osloniti i biti sigurni da će se nešto konkretno poduzeti za očuvanje okoliša”, ističe Nina i dodaje da inspekcije u većini slučajeva ne rade svoj posao.
“Ministarstva okoliša postoje da bi izdavali dozvole, a ne da bi štitili okoliš, tužilaštva mahom odbacuju mogućnost pokretanja istraga u vezi krivičnih djela u okolišu, premda posjeduju sav potreban dokazni materijal, sudovi donose presude nakon 4 godine, kada se postrojenja koja uništavaju okoliš već izgrade. Neophodno je mijenjati cjelokupan sistem koji nije funkcionalan”, pojašnjava naša sagovornica.
Nina kaže da se vodeći ljudi u BiH bave temom zaštite okoliša više iz populističkih razloga nego konkretne želje da se nešto zaista i postigne.
“Naime, već godinama je tema okoliša prilično aktuelna, svi o njoj govore, o potrebi da veliki gradovi u BiH konačno prodišu i trajno se riješe smoga, da se reguliše pitanje otpada, da se donese Zakon o šumama u FBiH, itd., ali sve ovo vrijeme mi ne vidimo nikakve konkretne pomake. Nije tačno da je u BiH nemoguće riješiti ova pitanja kako političari to vole predstaviti, zbog nedostatka novaca, zbog složenosti državnog uređenja, zbog nedostatka međunarodne pomoći i slično. Vlast mora shvatiti da više nisu u prilici raditi šta im je volja, da ovaj narod postaje svjestan opasnosti uništavanja okoliša i da postaju sve organizovaniji i nepokolebljiviji u svom otporu prema nemilosrdnoj eksploataciji”, ističe naša sagovornica.
Tihomir Dakić, predsjednik Centra za životnu sredinu, kaže da su u ovom trenutku energija, rudna bogatstva, šume i voda za sada najviše pod rizikom da bez svega toga BiH ostane, a zarad takozvanog razvoja.
“Postavlja se pitanje čijeg? Naravno da evropske zemlje takođe imaju problem u oblasti životne sredine, samo što su naši bliži zemljama Afrike i Južne Amerike, nego što smo slični nekoj zemlji EU. Mi jesmo na prostoru kontinenta Evrope, ali će nam trebati dobra vanjska politika da bismo se znali pozicionirati. Međutim, s obzirom da je unutrašnja politika demotivišuća za sve sektore sem za korupciju i kriminal, svaki dan ostajemo bez pozicije da zagovaramo naše mjesto sutra uz EU”, rekao je za BUKU Dakić.
On ističe da je zainteresovanost političara i funkcionera za ekološke teme jako slaba.
“Za to vrijeme određeni broj funkcionera i političara radi za potrebe privatnog interesa i korporacija i za profit. U zemljama svijeta ova tema je jedna od najbitnijih u kojima se dobija pozicija upravljanja državama, kantonima, gradovima, a kod nas se poprilično neozbiljno shvata. Ne možemo reći ni da TV kuće posvećuju pažnju ovoj temi, štaviše, jedan dio medija skriva ovu temu, pogotovo mediji u Republici Srpskoj”, ističe Dakić.
SLAPP TUŽBE
Nina Kreševljaković kaže da su u posljednje vrijeme SLAPP tužbe sve više prisutne, jer je to idealan način na koji investitori nastoje zaplašiti ionako već napaćen i siromašan narod koji se bori za često nedostižnu pravdu.
“Ipak, investitori nisu svjesni odlučnosti ekoloških aktivista da istraju u svojoj borbi, jer to više nije pitanje samo zaštite jedne rijeke, šume, zraka, već pitanje našeg opstanka, ponosa i inata. Običan čovjek u Bosni i Hercegovini konačno je odlučio stati u kraj korupciji, kriminalu, otimačini i ugnjetavanju, te glasno reći STOP ekocidu. Ekološki aktivisti nemaju strah od SLAPP tužbi, i to nas niti jednim trenutkom ne spriječava u borbi, naprotiv, postajemo jači, ljući i odlučniji da ne damo ono što nam svima pripada, a to su naši zajednički prirodni resursi”, ističe Nina.
Tihomir Dakić rekao je da SLAPP tužbe nisu nepoznanica ni u drugim zemljama, međutim, kod nas imaju posebnu težinu imajući na umu koliko ti sudski procesi traju, mogućnost aktivista da se brane i da imaju sredstva za advokate i slično.
“Većina aktivista brane prirodna dobra ove zemlje i tužno je da su oni na meti sudskih procesa i da ih progone investitori, a da predstavnici institucija, pa i međunarodnih organizacija i ambasada, mudro ćute ili, reda radi, nešto kažu. No, kako god, ukoliko nam je stalo do ove zemlje, borićemo se za nju protiv štetnog domaćeg i stranog uticaja”, ističe Dakić.
RODNA PERSPEKTIVA
Ukoliko temu ekologije gledamo iz rodne perspektive, Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka kaže da ključni problem predstavlja nepostojanje rodno razvrstanih podataka i, generalno, rodnih analiza koje bi mogle informisati politike u oblasti zaštite životne sredine i klimatskih promjena.
„Mi tako ne znamo skoro ništa o putnim navikama žena i muškaraca u BiH, ko, koliko često i u koje svrhe koristi automobil, nemamo rodni uvid u vrstu energenata koji se koriste u domaćinstvima i kako to utiče na zdravlje žena, djece, mušakaraca, kao ni podatke o izloženosti opasnim hemikalijama. A sve se to može i mora posmatrati i kroz rodnu prizmu, odnosno rodne uloge koje nam nameću kulturni obrasci i društveno konstruisane norme ponašanja. Naime, rodne uloge u velikoj mjeri određuju naš izbor škole i izbor zanimanja, a to dalje utiče na visinu naših primanja i javni i politički angažman, a to se, pak, direktno reflektuje na našu (ne)uključenost u odgovor na klimatske promjene“, rekla je za BUKU Dardić Dragana.
Ona pojašnjava da bogat čovjek može sebi priuštiti da toplotno izoluje svoju kuću, da smanji gubitak energije, te da to uradi u skladu sa propisanim standardima, dok će, recimo, samohrana majka primat dati plaćanju računa i nabavci čizama za djecu za predstojeću zimu, ili nabavci drva za ogrjev, umjesto nabavke termoizolacije za kuću i angažovanja radnika da to urade, jer to košta i traje.
“A ona nema ni novca, ni vremena da si to priušti. Dakle, naši indentiteti su višedimenzionalni i međusobno se prepliću, tako da kad govorimo o uticaju klimatskih promjena, pored rodne neravnopravnosti, trebamo uzeti u obzir i društvenu nejednakost i siromaštvo”, ističe naša sagovornica i dodaje da su oni u Helsinškom parlamentu građana uradili nekoliko istraživanja kako bi dobili podatke o tome koliko su žene uključene u odlučivanje o pitanjima zaštite životne sredine.
Jedno od tih istraživanja je pokazalo da se na rukovodećim pozicijama u termoelektranama i hidroelektranama u RS i FBiH nalazi samo 15% žena, naspram 85% muškaraca.
Dragana ističe da je gorući ekološki problem u BiH pitanje termoelektrana.
“Ako želimo slijediti evropske direktive i evropski Zeleni dogovor, koji ima za cilj učiniti Evropu prvim klimatski neutralnim kontinentom na svijetu do 2050. godine, moraćemo zatvoriti naše termoelektrane. U slučaju njihovog zatvaranja, prvi na udaru će biti muškarci koji većinski rade u rudnicima uglja i u termoelektranama. To će pogoditi i njihove porodice koje žive od njihovih rudarskih plata. Iako odgovorni u BiH znaju da je to jedna od obaveza koja stoji pred nama ako hoćemo da smanjimo emisije CO2 i zagađenje zraka, ništa ne preduzimaju da ta tranzicija, od prljavih ka zelenim tehnologijama, bude pravedna i što bezbolnija”, pojašnjava naša sagovornica.
Dodaje da isto važi i za tekstilnu industriju, u kojoj su većinski zaposlene žene.
„Tekstilna industrija proizvodi velike količine otpada koji se neadekvatno odlaže, a prilikom spaljivanja emituju se karbonski gasovi koji negativno utiču na klimatske promjene. Ukoliko bi se, kao mjera za ublažavanje klimatskih promjena, odlučilo na zatvaranje tekstilnih fabrika ili smanjenje obima posla, žene koje tu rade bi ostale bez zaposlenja. Dakle, bilo kakve mjere za upravljanje klimatskim promjenama koje bi naše vlasti trebalo da imaju, a nemaju, morale bi uobziriti sve ove stvari – ko ostaje bez posla, ko će sve biti pogođen zatvaranjem nekih radnih mjesta, šta se nudi kao alternativa, itd. Po meni je dakle, jedan od gorućih problema trenutno odustvo bilo kakvih mjera i politika koje bi obezbijedile pravednu tranziciju i otvaranje novih radnih mjesta u skladu sa postulatima društvene brige i ekološke pravde“, pojašnjava naša sagovornica.
Ona ističe da postoje i drugi problemi kojima se ne bavimo, kao što je recimo buka, koja se smatra drugim najvećim ekološkim rizikom za zdravlje u Evropi. Postoje istraživanja koja su pokazala da veća izloženost buci dovodi do pada kognitivnih sposobnosti djece, te da su stariji ljudi izloženiji riziku od kardiovaskularnih oboljenja zbog buke, no ovim pitanjima se niko u BiH ne bavi sistematski. Isto važi i za urbanističke planove koji se donose bez prethodno urađenih rodnih analiza.
Dragana na kraju kaže da moramo osigurati da žene jednako učestvuju u donošenju odluka koje se tiču očuvanja naših prirodnih resursa, korištenja obnovljivih izvora energije i sprečavanja dalje degradacije zemljišta, šuma, voda i biodiverziteta, iza koje često stoji samo puka želja za profitom privatnih investitora koje podržavaju određene političke strukture u BIH.
