Stvarnost u BiH sve više liči na onaj crnohumorni aforizam: “Ja nemam predrasuda, mrzim sve živo”. Potvrđuju to i rezultati monitoringa medija u BiH, koji je Centar za istraživačko novinarstvo provodio od aprila 2022. do 2024. godine.
Za razliku od rezultata prethodnog monitoringa, naime, etnička pripadnost više nije dominantna osnova za govor mržnje.
Od ukupno 97 slučajeva evidentiranih u posmatranom periodu, tek 21% vezano je za diskriminaciju na etničkoj osnovi. 25 % slučajeva bilo vezano za rod. A 28 posto evidentiranih slučajeva bilo je usmjereno prema seksualnim manjinama i političkim oponentima. U manjoj mjeri zabilježen je govor mržnje prema novinarima i vjeri. – govore podaci CIN-a, predstavljeni na okruglom stolu „Monitoring govora mržnje u Bosni i Hercegovini“.
No, ono što je identično prethodnim istraživanjima je da je nivo govora mržnje i dalje u porastu. I da su političari ključni generatori govora mržnje.
„Političari su oni koji su bili prisutni u apsolutno svim kategorijama i ispoljavali su govor mržnje prema svim osnovama. (…), navela je istraživačica i autorica izvještaja Lejla Gačanica. Otkrivši i jednu specifičnost: “Novinari su oni koji su vrlo dominantno bili prisutni u širenju govora mržnje protiv žena“.
Na okruglom je stolu konstatovano da su rezultati monitoringa govora mržnje u BiH poražavajući, ali da se ne razlikuju značajno od rezultata u zemljama regiona.
Što, naravno, nije nikakva utjeha. Prije razlog za dodatnu zabrinutost. Jer ovaj region, pogotovo u tom kontekstu, funkcioniše kao sistem spojenih posuda. Što znači da pored enormnog unutrašnjeg kapaciteta za govor mržnje i destabilizaciju smo izloženi i direktnom vanjskom uticaju.
Istovremeno, ni BiH, ni druge zemlje u okruženju, ne uspijevaju naći efikasan odgovor na govor mržnje. A poseban problem u tom kontekstu je i partokratija i politička kontrola nad pravosuđem, odnosno, nefunkcionisanje pravne države. Usljed čega se represivne mjere za krivična djela govora mržnje, od strane vlasti, zloupotrebljavaju za obračun sa neistomišljenicima i kritičarima. Ili, riječima direktorice CIN-a Leila Bičakčić:
„U cijelom regionu se pojavljuju vrlo represivne ideje kao nastojanje vlasti da se bore protiv govora mržnje, a to opet, znamo iz iskustva, neće dati rezultate tamo gdje su oni najpotrebniji, nego će biti usmjeren kao alat za svako kritičko mišljenje“.
Boriti se protiv govora mržnje je skoro nemoguće u društvu u kome su njegovo glavni promotori političari na vlasti i javni mediji pretvoreni u propagandne mašine upravo te i takve vlasti.
Prema CIN-ovim nalazima mapiranja govora mržnje: “u javnom diskursu preovladavaju stereotipi, mizoginija, homofobija, netolerancija i jednoumlje. Uobičajeni kanali za širenje govora mržnje su platforme društvenih mreža, online mediji i sekcije za komentare čitalaca.”
No, mržnja ne ostaje uvijek samo na govoru. U više navrata smo svjedočili da trovanje javnog prostora govorom mržnje, od strane političara i medija, završava i fizičkim nasiljem. A o prijetnjama ozbiljnim društvenim destabilizacijama ili ratom, da ne govorimo.
I to i jeste ključni problem, zbog koga govor mržnje ne možemo i ne smijemo posmatrati u kontekstu slobode izražavanja, nego isključivo kao krivično djelo koje je neophodno sankcionisati. Sve dok društvo ne bude dovoljno zrelo da takve slučajeve, imuno na njihov uticaj, usmjerava prema ustanovama za mentalno zdravlje.
Azra Maslo iz Regulatorne agencije za komunikacije BiH, na pomenutom je okruglom stolu istakla da borba protiv govora mržnje ne može biti samo institucionalna, već mora prožimati kompletno društvo.
No, kako to ostvariti sa političarima koji su egzistencijalno zainteresovani da kompletno društvo bude prožeto mržnjom (segregacijom, separatizmom, gaženjem po ljudskim pravima i građanskim slobodama) a ne borbom protiv nje?
