Unajstrožem prirodnom šumskom rezervatu u Estoniji nekontrolirano se sječe šuma koja je dom za 29 zaštićenih životinjskih vrsta. Ipak, umjesto kriminalnih gonjenja počinitelja, ova sječa događa se sasvim legalno, zahvaljujući labavoj europskoj regulativi koja je 2015. godine omogućila da se u sagorijevanje biomase uvrste drva i da se sve to kategorizira kao zelena i ekološka bio-praksa. Taj jalovi europski pokušaj demonstracije brige za čovjeka i prirodu trebao je biti način prestanka upotrebe ugljena. No, kad se zelene reforme u jednoj od najbogatijih unija na svijetu provode “na jeftino”, bez osiguranja tehnologije i infrastrukture za zelenu tranziciju, rezultati su u pravilu suprotni od željenih.
Problem nekontrolirane sječe šuma posljednjih godina postaje sve veći problem, na Balkanu svakako, a sada doznajemo da je isto i u Estoniji. No, problem je to o kojem se u široj javnosti slabo priča. Informacija nema u medijima, jer svi uključeni u priču ne žele stati pred novinare, a i puno je toga legalno. Dio toga je i ilegalno, iako izrazito štetno po sve. Stabla se režu uzduž i popreko Europe, pogotovo ove istočne, a u ilegalnoj sječi navodno sudjeluju i organizacije koje bi šume trebale štititi i održavati. No, bez sugovornika nema priče, bez podataka nema analize, stoga ćemo ovdje prikazati primjer iz Estonije kojeg je obradio Guardian, a nakon što ga je u sklopu projekta Money to burn objavila mreža prekograničnih istraživačkih novinara Agros uz financijsku podršku platforme Investigative Journalism for Europe.
Šuma o kojoj se piše je Hannja u južnoj županiji Võru, najstroži prirodni rezervat u Estoniji, zaštićen svim europskim referentnim direktivama i regulama programa NATURA 2000. Istovremeno sa zaštitom, razvijaju se i poticaji za biomasu, pa tako i za njezin najjeftiniji oblik: drva koja se izvoze u se u Dansku, Nizozemsku, Veliku Britaniju i sl, gdje se prerađuju u palete i prodaju se kao zelena i javno subvencionirana čista alternativa ugljenu. Prema nekim podatcima, polovica posječenog drva iz Estonije i Litve izvozi se u navedene tri zemlje. Godine 2015. estonska vlada je dopustila je sječu u određenim dijelovima prirodnog rezervata Haanja prilagodivši pravila očuvanja parkova kako bi omogućila sječu do jednog hektara odjednom u nekim rezervatima prirode. Kako piše Guardian, na terenu “praksa uključuje uklanjanje cijelih područja zrele šume i uklanjanje cijelih stabala.” A do dopuštanja sječe došlo je nakon skoka međunarodne potražnje za estonskim drvetom kojoj je prethodilo donošenje europskih politika obnovljivih izvora energije.
Zonama zaštićene prirode upravlja se prema pravno obvezujućim odredbama EU direktive o pticama iz 1979. i Direktive o staništima iz 1992. godine. Ali sječa je uređena domaćim zakonima, a Estonija to dopušta sve dok ne ošteti močvare i druga posebna staništa ili padne u sezone parenja ptica, piše Guardian. Ekolozi i aktivisti koji pokušavaju zaštititi ovo područje ističu kako “Estonija, dopuštajući intenzivno krčenje područja Natura 2000, krši direktivu o staništima i podriva klimatske ciljeve EU”.
Neprofitna organizacija Estonski fond za prirodu (ELF) smatra kako “postoji izravna veza između subvencioniranog rasta u industriji biomase potaknutog politikama EU-a o obnovljivoj energiji i sve brže i neodržive sječe baltičkih šuma.” Vijeće estonskih nevladinih udruga za zaštitu okoliša (EKO), podnijelo je žalbu Europskoj komisiji navodeći da je Estonija kršila svoje obveze očuvanja šuma.
Istraživanja stanja pokazala su da se sječa stabala ubrzala nakon 2015. godine. “Širom Estonije, između 2001. i 2019., područja Natura 2000 izgubila su više od 15.000 hektara (37.000 hektara) šumskog pokrivača, površine više od dvostruko veće od Manhattana. Posljednjih pet godina čini 80% tog gubitka. Da stvar bude gora, planirane su daljnje izmjene pravila u drugim estonskim nacionalnim parkovima” piše Guardian.
Posljedice ovih praksi već su uzrokovale kaskadni efekt: “čini se da ovo ubrzanje uzima danak vrstama ptica poput tetrijeba, šumarka i drugih. Prema nacionalnim evidencijama, šumske ptice opadaju brzinom od 50.000 uzgojnih parova godišnje.” No, to nije jedina šteta, jer sječa smanjuje kapacitete baltičkih šuma da skladište ugljik i mogla bi potkopati klimatske ciljeve smanjenjem šanse da Estonija i Latvija postignu neto nultu emisiju stakleničkih plinova.
Subvencije koje je EU dala za obnovljive izvore energije potaknule su ekonomiju, stoga sada postoji cijeli ekonomski lanac ponude i potražnje financiran javnim sredstvima Europske unije koji umjesto da povećava otpornost kontinenta na klimatske promjene, ima suprotan učinak. Problem Europske unije je zapravo jedan jedini, a materijalizira se kroz negativne učinke europskih propisa na bezbroj načina, ograničen samo ljudskom maštom da izvrne pravila. Taj problem je vidljiv i u ovom primjeru. Ma kakva pravila EU donijela, ona su uvijek toliko načelna da se njihovo transponiranje u lokalno zakonodavstvo ne mora provoditi u duhu zakona. Kako inače objasniti da se po europskim pravilima šuma štititi i šuma sječe?
Gotovo identičan problem imaju i sve šumom bogate zemlje Balkana, no kod nas se još čeka razotkrivanje ove teme, a do tad, u dobro informiranim kuloarima, najčešća riječ kojom se opisuje isti problem je: mafija. I to ona prava.
