Jest da je Zoran Milanović drčan tip i da, ako mu tko makar i nehotice stane na žulj, ima gadnu naviku vratiti trostrukom mjerom – mnogi su to tzv. mainstream političari i diplomati itekako osjetili na vlastitoj koži otkako se ukazao u tzv. visokoj politici – međutim, činjenično, nije izrekao ni jedan jedini čak neistiniti zarez u svom polemičkom backhandu performericama iz saborskih klupa Daliji Orešković (Stranka s imenom i prezimenom) i Marijani Puljak (stranka Pametno). Vratio im je lopticu jer su ne-pametno postavile ploču „Ured predsjednika Republike Hrvatske“ na pročelju kuće u kojoj se u klubu sada uhićenoga bivšeg Janafovog direktora Dragana Kovačevića – unatoč epidemiološki „zaključanoj“ državi, zabrani rada i kretanja tzv. malim/običnim ljudima zbog virusnog bauka SARS-CoV-2 – okupljala tzv. elita: političari i najvišeg stupnja odgovornosti, „poduzetnici“ prepunih džepova javnog novca, sudci, pa neki glumci i novinari, ali i „elitne“ escort dame, etc. I predsjednik RH je bio tu – e sad, vrag će znati: jedanput, dvaput…, i sâm je kratke pameti? – pa se našao izazvanim na uvredu odgovoriti uvredom, ako se i cirkus samoreklamiranja dviju performerica i jetka istina kojom ih je Milanović poklopio uopće mogu nazvati uvredama.
To će biti, je li, mlaka voda prema uvredama kakvima se nekažnjeno i bez imalo stida zbog izostanka elementarnog kućnog odgoja služi – ne samo na sučeljavanju uoči predsjedničkih izbora u studenom 2020. ili u komunikaciji s novinarima, odnosno u svakoj za sebe neugodnoj prilici – američki Twitteraš. Milanović će ustvrditi tim povodom, odgovarajući na provalu kritike svih koji ga nikad nisu trpjeli, a nisu mu dorasli parirati, kako je njegova kultura vrijeđanja u odgovorima na uvrede sličnija onoj Trumpova predsjedničkog protukandidata iz demokratskog tabora Joea Bidena, s koji se, tvrdi, više puta i osobno susreo. No, neka Uncle Samu njihovih „obiteljskih“ cirkusa, daleko im kuća, pa i ta usporedba s bivšim američkim potpredsjednikom Bidenom može poslužiti tek kao usporedna dosjetka o tomu kakva (ni)je tzv. mainstream politika u Bijednoj Našoj.
Neumjesna šala i neumjesno reagiranje na nju samo su još jedna od iks potvrda o taštinama (bez pokrića) u domaćoj tzv. visokoj politici koje se nekontrolirano i bez imalo samodiscipline, osjećaja mjere i poštovanja za tuđe/drukčije stajalište grubo očituju kao esencija primitivizma, neukusa, prostakluka, samoživosti, narcizma, kompleksa veće vrijednosti no što i približno jest, političke nezrelosti, pa i ozbiljnog deficita elementarnoga kućnog odgoja. Kud’ ćeš boljeg primjera od plenarnih zasjedanja tzv. Visokog doma koja se – netko je slaboumno poželio nauditi „odvjetnicima narodne volje“ (sic transit)? – izravno prenose na Četvrtom programu državne televizije, pardon javnog servisa HRT-a. Što su, garnirano inim politički pristranim sadržajima, svi posjednici tv i radijskog prijemnika dužni platiti 80 kuna mjesečno. Pod prijetnjom ovrhe, pa… „Susjed, opet sam vas vidjela na televiziji; kako ste u Hrvatskom saboru sočno oprali onog iz one bezvezne stranke…“, dok nosi mrzlu Žuju neimarima koji baš dovršavaju keramičke radove na lijepo rastegnutom bazenu njegovanim travnjakom između granitne ograde s inox arabeskom povrh i prisojnog zida razvedene obiteljske trokatnice, dužnosničkom je uhu ugodno čuti koliko je „važan“ biračkom tijelu. Ma, što biračkom, cijeloj državi! I šire!
Taštine i političke gluposti
Dalija Orešković i Marijana Puljak uistinu politički ne znače mnogo, a saborskih su se klupa dohvatili, eto, spletom povoljnijih političkih slučajnosti. Iza njih ne stoje respektabilnije političke stranke – Stranka s imenom i prezimenom (sic transit, s imenom i prezimenom; kao da su inih blizu 170 na popisu registriranih u RH bezimene) i Pametno (sve ostalo u politici je glupo?) to nisu – ne stoji armija simpatizera/birača, sponzori, razvedena stranačka infrastruktura, etc. Zastupnički glasovi Dalije Orešković i Marijane Puljak prigodom glasanja petkom nemaju osobitu težinu – u bitnomu nikakvu, osim statističke – budući da HDZ-ova koalicijska tzv. stabilna saborska većina (stabilan minimum od 76 sigurnih ruku i bez „spavača“ u oporbi, koji bi se „probudili“ u kritičnom trenutku) može nadglasati svu oporbu i kad bi se kompletno ujedinila. A neće. Ni u najluđem snu. Taštine? Da, ali u politička glupost na entu, sljepilo, pokvarena savjest…
No, kako bilo, meč uvredama Orešković-Puljak kontra Milanovića – reklo bi se kako besposlen pop i kozliće krsti, jer niti zastupnice imaju pametnijeg posla niti je pak predsjednik RH prezauzet nečim bez čega država ne može – eksplodirao je u medijima i na društvenim mrežama masovnim sučeljavanjima, polemikama, napadima na Pantovčak i protunapadima, vapajima trknutih u glavu: „Kolinda, vrati se, sve ti je oprošteno!“ Afera Janaf još nije dosegnula zenit, svakodnevno se otkrivaju novi alarmantni detalji, akteri muljaju, lažu, skrivaju se, ne žele priznati ili pak kukavički otkucavaju dojučerašnje najbolje prijatelje… Cijela stvar smrdi na gadnu političku prljavštinu, tzv. poduzetničku prostituciju i moralnu bijedu ljudi kojima se štono jučer skidalo šešir, uvlačilo među debelo meso i zidalo spomenike „osobito časnih i zaslužnih“… Kad ono…
Što je trebalo zastupnicama Orešković i Puljak uvrijediti predsjednika RH pred kalkulantski sazvanim buljukom novinara i tv-kamera koji mu nisu skloni izjednačavanjem njegova privatnog posjeta Kovačevićevom klubu s učestalim, višegodišnjim čergarenjem Ureda predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović po svih 20 županija i Gradom Zagrebom? Daleko od toga da je Milanović anđeo i da nije zaslužio paprenu jezikovu juhu zbog svog načina obnašanja visoke dužnosti, ali nije li korupcija i krađa milijuna kuna javnog novca državni problem No. 1, a ne izjednačavanje Milanovića s prethodnicom? Ni približno, to nisu iste stvari. Ne-pametna improvizacija čelnice „pametne“ stranke i kolegice joj iz tek nedavno osnovane Stranke s imenom i prezimenom nije performansu udahnula inteligentnu dušu, jer to i nije bio cilj dviju političarki. Cilj je bio iskočiti pod medijske reflektore eda bi skrenule pozornost na sebe i time si bildale političku važnost, učinile se vidljivijima u okolnostima kada ih epidemija virusa SARS-CoV-2, ekonomska nizbrdica u državi i tzv. reformski pokušaji i pogreške guraju u sjenu političkih tzv. mainstream previranja.
Njihovo mišljenje niti tko traži niti je komu važno kad se odlučuje o smjeru društvenog razvoja pa, je li, neće biti zgorega napasti upravo tzv. državnog kapitalca – Zorana Milanovića – koji, ne uvijek i ne uvijek na vlastitu štetu, najprije reče, a onda ispeče.
„Evo, i mi smo tu, zar nas ne vidite, važne smo i imamo što reći o svima nezrelima biti na vlasti“, smisao je performansa dviju zastupnica uz ploču „Ured predsjednika Republike Hrvatske“. Orešković je, alkarski rečeno, ciljala „sridu“, a pogodila „uništa“ ili „promašila“ pametovanjem o tomu da se „najviši državni vrh sastaje u nekakvim ilegalnim podrumima u kojima se zakonodavna, izvršna i sudbena vlast dogovaraju što će opljačkati“. Puljak je ciljala Pantovčak, a ne-pametno se zalila jezikovom juhom zbog nesmotrenosti kako je „Milanović mogao plandovati u ilegalnoj točionici alkohola dok su građani bili zatvoreni u svojim kućama i poduzetnici nisu smjeli raditi“. I vratilo im se s Pantovčaka: „Samodopadne narikače su neiskrene!“ Auuuu, narikače! Pa još samodopadne. Kada su ženske udruge (B.a.b.e.), GONG, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, etc. sasuli drvlje i kamenje na predsjednika RH, on se već drugi dan našao pozvanim pojasniti, jer je pojam narikače bio odjeknuo kao – alapače. Namjerno se čulo drugo, ne prvo. No, Milanoviću nije trebalo ni prvo niti drugo, pogotovo ne navući svu javnost na sebe. Pretjerali su i predsjednik RH i obje političarke kojima je meta Milanović, a ne korupcija i pljačka koje država ne kontrolira.
Performansi kao političko pravo
„Nisam rekao alapače“, kazao je Milanović. „Nema muškaraca koji se bave naricanjem, samo guslanjem. Narikače su neiskrene, na pogrebu nariču po narudžbi. (I najčešće im se to plaća, op. a.). Drago mi je da se javila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Kažem joj da nisam nikoga uvrijedio, ali ne može nitko u figurativnom smislu doći s nožem. Imam pravo otići pola koraka dalje. Želiš da te se tretira kao Amazonku? Inače one su negativna pojava u grčkoj povijesti, brutalne u odnosu na civiliziranu Grčku. I pobijedili su ih.“ Zoran Milanović je kao premijer prije devet godina sâm instalirao Višnju Ljubičić na poziciju – nepoznatu široj javnosti, kao i pravobraniteljičino ime – gdje se troši velik novac poreznih obveznika, vodi neka statistika i pišu/prosljeđuju kojekakva činovnička izvješća koja nemaju gotovo nikakav utjecaj na rješavanje problema (ne)ravnopravnosti spolova. Puka forma, ljuska bez jezgre kao i učinak svih inih tzv. pravobraniteljstava. Ako već nešto takvo „mora“ postojati eda bi se tzv. demokracija u Bijednoj Našoj ljepše vidjela, tvrdi Milanović, zašto ne bi postojalo jedno pravobraniteljstvo za sva, je li, ljudska prava i slobode? Koje, dodajmo, također ne bi bilo više od ljuske bez jezgre i koje bi ostalo tek kamenčićem u birokratskomu mozaiku.
„Čudno mi je da zastupnici koji su u opoziciji vladi, ne predsjedniku RH, idu tamo gdje idu ministri i to ne spominju, ali spominju predsjednika“, komentirao je Arsen Bauk (SDP). „Radi se o političkoj utakmici u kojoj su, barem meni, neki potezi potpuno neshvatljivi. Ti potezi i djelovanje njihovo su političko pravo, Dalija Orešković i Marijana Puljak su sada dobile dodatnu medijsku pozornost (to je bio i jedini cilj performansa s ne-pametnom pločom, op. a.) u čemu im je predsjednik RH reagiranjem svesrdno pomogao.“ Istaknuti SDP-ov političar ima pravo. Da Milanović nije reagirao – valjda bi si pregrizao jezik da ih je ignorirao, kao što je trebao – ispalo bi po onoj: Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba. Orešković i Puljak u Slovensku 9, Orešković i Puljak iz Slovenske 9, pa… Ovako, mediji danim mijese, i još će do besvijesti glinemol predsjednikove ljute verbalistike u kojoj se, zapravo, ne razaznaje koliko (ni)je u pravu. No, itekako se razaznaje sav jad i bijeda hrvatske tzv. mainstream politike, za što je Zoran Milanović ovaj put samo – kolateralni sukrivac.
„Predsjednikove izjave smo osudili i kao klub i kao stranka“, tvrdi čelnik sada već parlamentarne u usponu tzv. lijevo-zelene platforme Možemo Tomislav Tomašević, bildajući rejtinške mišiće na kritici Milanovićevog „obračuna s njima“. „Neprimjerene su prvenstveno zbog rodnog ključa. Bez obzira što netko misli o performansu dviju zastupnica, predsjednik je prešao granicu političke komunikacije i rasprave. Ovakvim se istupima skreće pozornost javnosti s pravih pitanja koja je postavio predsjednik – tko treba znati za istrage, kako cure informacije, kako je imenovan direktor Janafa (Dragan Kovačević, op. a.) i zašto se toliko čekalo s uhićenjima zbog sumnje na korupciju. A korupcija jest, zapravo, podloga cijele ove nevesele priče o samoreklamiranju dviju marginalnih političarki za što je Milanovićeva nesmotrenost odlaska u inkriminirani Kovačevićev klub – pače, glupost prvog reda; ta jedan je od dvaju najviših državnika, ne Štijef sa šanka u Pušćoj Bistri! – poslužila tek kao štaka invalidu.
Europska je komisija Ursule von der Leyen neki dan objavila redovno izvješće o stanju korupcije, učinkovitosti pravosudnog sustava, stanju medijskih sloboda i razvijenosti demokracije u kojemu tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena spada među najgore zemlje u Uniji. Gora je samo Bugarska, zadnja na ljestvici 27 država članica EU-a. I tako već godinu za godinom nema napretka. Unatoč blagoglagoljivosti premijera Andreja Plenkovića i predizbornom skrivanju od javnosti (punih šest mjeseci!) tih i inih packi „prijateljskog“ Bruxellesa „prijateljima“ u Banskim dvorima. Jer, zapisat će vrijedni kolumnist Tomislav Klauški na portalu 24sata, „logika je jednostavna: što više testiramo, imamo više zaraženih, što više istražujemo, imamo više korumpiranih. A možemo i ovako: što se HDZ više bori protiv pandemije, Hrvatska bilježi sve više zaraženih, a što se HDZ više bori protiv korupcije, imamo više uhićenih. No to je, naravno, lažna slika. Korupcija je toliko nabujala da se pred njom više ne može zatvarati oči, čak ni HDZ.
U uhićenja (direktora Janafa Dragana Kovačevića & comp., op. a.) došla su samo dan nakon što je Andrej Plenković u Hrvatskom saboru vodio žestoki rat s oporbom koja ga je optuživala za korupciju. ‘Što očekujete’, branio se premijer pred novinarima. ‘Dođete na Aktualni sat i netko po vama baca blato, a vi bi trebali kazati ‘hvala, baš mi dobro stoji’. Ja naprosto ne prihvaćam optužbe za korupciju što zaslužuje instantni odgovor, i to je sve’. I eto, već sutradan nova korupcijska afera banula je na vrata. U mnogo čemu ovaj slučaj podsjeća na one prethodne: opet je provaljena istraga kad je šef Janafa Dragan Kovačević doznao da ga prisluškuju, opet se radi o ‘javno-privatnom partnerstvu’, o politici povezanoj s biznisom, kao i o državnim tvrtkama povezanim s privatnim firmama“. U trenutku kada su reflektori javnosti upereni na korupciju, na gadne muljaže na najvišim društveno-gospodarsko-političkim razinama, za marginalce što pate od kompleksa veće i najveće vrijednosti nema mjesta. Pa, da baš ne potonu na samo dno svoje političke manje-više anonimnosti, performansi i medijska pozornost slamka su spasa. Ako?
To je dao naslutiti i GONG objavom na službenim internetskim stranicama relevantnog istraživanja Eurobarometra već za 2016. godinu. Tada je aktualni premijer Andrej Plenković uzimao daha za „vjerodostojno“ gurati svoj prvi mandat u kojemu si je borbu protiv korupcije uvrstio u prioritete, a kad ono… Ni makac, neki dan opet prepaprena juha iz Bruxellesa, kao i prije. Hrvatska je jedna od najgorih zemalja EU-a po percepciji i kontroli korupcije. Rečeno istraživanje Eurobarometra o korupciji u RH dio je izvješća Europskog semestra, pa ga je GONG i objavio jer je važno i jer ga se ne bi smjelo tek tako gurnuti pod tepih. Kako je običaj u Banskim dvorima s dokumentima međunarodne zajednice koji im nisu po volji.
Na HDZ-ovoj plaći?
Prema tom istraživanju Eurobarometra, 59 posto ispitanika u Bijednoj Našoj smatra da je „korupcija u zemlji sveprisutna i da su joj izloženi u svakodnevnom životu, što je ujedno i najveći udio ispitanika u odnosu na sve druge članice EU-a, Porazne trendove pokazuju i podaci o padu percepcije uspješnosti mehanizama protiv korupcije. Hrvatska je registrirala najmanji udio poduzeća, svega 5% koja misle da su ljudi koji uzimaju mito adekvatno kažnjeni – 14 postotnih bodova manje u usporedbi s prethodnim rezultatima iz 2015. godine. Također, samo 15% poduzeća suglasno je da su mjere protiv korupcije primijenjene nepristrano i bez skrivenog motiva, što je značajan pad od 24% u odnosu na prethodno istraživanje“.
Slično kao Dalija Orešković i Marijana Puljak, još je u tzv. Visokom domu novopečenih političara (npr. bračni par Marija Selak-Raspudić i Nino Raspudić iz Mosta nezavisnih lista, pa tzv. neovisna Karolina Vidović-Krišto s liste Domovinskog pokreta Miroslava Škore, etc.), koji izvode svakojake performanse u sabornici ili izvan nje. Gdje ih god novinari žele slušati i snimati eda bi ih pak, htjeli – ne htjeli, građani gledali. Netko bi mogao pomisliti kako ih HDZ masno plaća ne bi li odradili uloge gromobrana: dok korupcijske metastaze razaraju već i životno najvažnije tkivo zemlje, a pandemija dnevno zatrpava respiratore i uzima žrtve, općinstvu se gura pod nos performanse. Panem et circenses, kruha i igara, rugao se stari Juvenal u svojim „Satirama“ starorimskoj vlasti. Vrijedi i danas.
Neka ljudi što manje ili uopće ne gledaju dnevnu bijedu i neizvjesno sutra svojih obitelji koje korupcija – pandemiju virusa SARS-CoV-2 će svijet valjda ipak nekako svladati? – polako, ali sigurno gura u propast. Ta napast, ugrađena u same temelje društva, uopće nije bezazlena. I dok zlo i beznađe snažno guše Bijednu Našu, političarima je do mutavih performansa i jalove svađe. Nazdravlje.
