Da se političke stranke kojim slučajem uspiju dogovoriti o saborskom povjerenstvu koje bi se aferom Janaf bavilo iz svoga ugla, bez dupliranja s pravosuđem, Hrvatska ne bi mogla proglasiti da je pronašla spasonosno cjepivo za borbu protiv virusa korupcije. Ta je pandemija dublja i predugo traje da je za nju dostatno sezonsko cjepivo. Uz sve druge razlike s COVID-19, virus korupcije ponaša se obrambeno: da bi se održao, sam koristi maske, drži distancu i pere ruke, a napada rijetko, kad je životno ugrožen. Nije bezopasan ni u kom smislu, a štetan je nemjerljivo za zdravlje države i za moral nacije. Bilo je i ozbiljnih računica koliko bi milijardi eura, ne samo kuna, Hrvatska svake godine mogla uložiti u razvoj da je na vrijeme iskorijenila sistem koji je iskoristio tranziciju da javno bogatstvo preusmjerava u privatne džepove. Ni do danas država nije našla pravi odgovor. Još jednom se sve prepušta pravosuđu; drugog puta u demokratskoj državi i nema. Samo, je li Sabor do sada stopirao pravosuđe da u toj borbi nije postiglo veće rezultate?
Na riječima je bitka s korupcijom dobivena nekoliko puta; u stvarnosti, korupcija pobjeđuje bez prave borbe. Kad dođe do suda, uglavnom je kasno. Sud nitko ne može isključiti, a da ne vraća kotač povijesti; korupcija nije samo pravni problem nego i društveni fenomen: njime bi se trebali baviti i Crkva i Akademija, a kamoli ne Hrvatski sabor, s odgovornošću najvišeg predstavničkog tijela u zemlji. Ne da isključi sud iz njegove uloge, nego da ispuni svoju odgovornost prema biračima.
Vjerovati fatalistički da je korupcija sudbina bilo bi ravno predaji, ako ne i izdaji. „Laki novac“ tiska se i drugdje; razlike su u tome kako mu vlasti ulaze u trag. Francuska je nedavno osudila svoga nekadašnjeg prvog ministra (Françoisa Fillona) zato što je, rečeno (ne)hrvatski, uhljebio svoju suprugu i djecu dok je bio zastupnik u Nacionalnoj skupštini. Da nije bio lakom, vjerojatno bi on danas bio na Macronovu mjestu: prvo su ga kaznili birači kad su usred kampanje saznali da je fiktivno zapošljavao obitelj, a sad ga je kaznio i sud, u roku (tri godine) koji je u nas nedostižan. Mogla je Francuska, da se radilo o težem deliktu koji bi ugrožavao sigurnost države, aktivirati i posebni Sud Republike, za visoke političare koji naprave velike prijestupe. Zemlja koja se ubraja među uzore i izvore demokratskog uređenja nema kompleksa da u krajnjim slučajevima prepusti političarima da sude drugim političarima (uz pomoć sudskih profesionalaca).
Nije lako razumjeti sve razloge hrvatskoga otpora uključivanju zastupnika – i Sabora, kao najvišeg državnoga tijela – u raščišćavanje teških državnih afera. Pozivati se na prvenstvo pravosuđa i upozoravati da bi dupliranje istrage moglo ugroziti efikasnost pravosudnih institucija ima opravdanja; imalo bi i više smisla kad bi pravosuđe stvarno bilo efikasno, kad se velike afere ne bi godinama vukle od suda do suda. Tko može navesti jedan veliki proces od važnosti za državu koji je završen na vrijeme ili je uopće završen!
Jedan naš veliki pjesnik (Tin Ujević), izvan svih sumnji da se sam (o)bogatio, u nekoliko je riječi postavio cijelu sociološku i psihološku teoriju za razumijevanje današnje korupcije: „Pritisak bijede razvija u ljudima megalomaniju!“Nešto je od te nezasitnosti upisano u individualnoj memoriji, obično iz djetinjstva, a nešto je dodano u zrelijoj fazi kad su se u državi pohlepnim likovima otvarali bulevari za bogaćenje. Svaka čast Hrvatima koji su se obogatili na svojim idejama, na kreativnosti, na znanju, na radu, na hrabrosti i na moralu; oni ne paradiraju svojim bogatstvom; njih i u ovakvim prilikama treba isključiti iz sumnji koje se u vremenu socijalnih frustraciju lako, možda i olako, šire u koncentričnim krugovima na sve koji nešto imaju. Korupcija je ozbiljna krađa javnoga novca koji pripada svim građanima, nije džeparenje da se nekome ukrade nekoliko stotina kuna (ili eura); korupcija se ubraja u elitnu kategoriju varanja države, u pravilu se naslanja ili na vlast ili na vlasništvo. Ne bi ni Sabor osmislio patent za sigurnu borbu protiv kriminala, ali bi, moguće, pokrenuo društvo – ne samo državu – da se ponaša odgovornije, da poveća distancu i da drži do higijene. Ne pranjem ruku, nego hvatanjem u koštac s novim „junacima našega doba“.
Video – Zoran Milanović o aferi Janaf i istrazi
Rijetka je pojava da se šaroliko društvo iz saborske opozicije ujedini na projektu koji je dovoljno atraktivan da donosi poene i bez pobjede; je li i njima dogorjelo do noktiju, ili su i lijevo i desno od HDZ-a shvatili da moraju poduzeti jače korake da prekinu Plenkovićevu pobjedničku dinamiku? U aferu Janaf uključena je, ovako ili onako, cijela država, sve njene vlasti; da se toj grupaciji antikorupcijskih aktivista pridružila i vladajuća većina, koja bi o svim tim „junacima“trebala najviše znati, ne bi valjalo očekivati veliki promet na Markovu trgu; zarada bi opet mogla ispasti mizerna, računa li se na to da svi ne bi pucali na isti gol. Kad su već magarci uvedeni u politiku, i ovo sliči borbi konja preko leđa tovara. Tako će možda i završiti da vuk ujede magare.
Neproduktivni obračuni
Od mnogo reklamiranog povjerenstva, Hrvatima će se još jednom pričiniti na vrbi svirale. Vladajuća koalicija ni u ime obećane transparentnosti ne želi dijeliti odgovornost, vlast je nedjeljiva, da konkurentima ne bi prepustili da oni obrađuju „cvijeće zla“. Još Hrvatska nije vidjela pobjednika koji bi, u ime narodnih interesa, na kocku stavljao vlast; svi su se kockali da bi osvojiti vlast. Hrvatsko iskustvo ne ohrabruje da bi od ovoga mješovitog brašna, da i uđe u saborsku peć, ikada bilo neke pogače. Iskreno, nije lako zamisliti kako bi funkcioniralo jedno tijelo koje ima dvije glave koje ne misli isto o istoj stvari i koje brani dijametralno suprotne interese. Na sudu je da se bavi grešnim pojedincima, sa sviješću na to da ih zakon obvezuje da gone krivce a da štite nevine. Na saborskom bi povjerenstvu, formira li se ikada, bila odgovornost da razotkrije društveno stanište, ili političku pozadinu takvoga kriminala koji se, u današnjim formama, zove ublaženo korupcijom. Da se, dakle, bave državom i njenom odgovornošću, a ne pojedincem i njegovom krivnjom (to je zaštićena domena suda), slabostima sistema, a ne propustima građana. U tom smislu, osnivanje povjerenstva moglo je predstavljati pozitivnu poruku da se borbena spremnost države podiže barem na razinu deklarativne spremnosti političkih stranaka da se uhvate za zajednički štap; dok ga (opet) ne slome!
Oporba će uvijek misliti na ključeve Markova trga, zato što bi htjela vladati državom. Politički su sukobi bitan dio demokracije; sama demokracija je način njihova izražavanja i rješavanja. Korupcija je više oporbena tema; uvijek je lakše obećati čisto društvo nego ga ostvariti. Različite korupcijske afere iz prvog Plenkovićeva mandata odnosile su se na gotovo bizarne stvari, na kvadraturu stana ministara, bespravno sagrađene kuće, sumnjivu prenamjenu zemljišta ili zalutali automobil u dvorištu; s vjetroelektranama i (državnim) naftovodom, korupcijski se potencijal astronomski povećao, da se ne bi, srazmjerno, podigla i politička težina Damoklova mača koji opet visi nad vratom Plenkovićeve Vlade, htjela to ona vidjeti ili ne. Svaka je korupcijska afera udarac za državu, tko god bio na vlasti. Za Predsjednika Republike teško je naći olakšavajuću okolnost što sastanke s bliskim suradnicima nije držao na Pantovčaku, gdje stanuje Država, umjesto da s njima ide u „neku rupu“, gdje šefu nije mjesto. Nema dokaza da je tamo napravio drugi delikt; ima Milanović dosta protivnika, i nisu nejaki, da to ne bi otkrili. Za ministra gospodarstva Ćorića može biti opasnije što je sastanke s čelnikom velike državne kompanije držao u njegovu klubu; mogli su oni svakoga dana ručati u Ministarstvu, a večerati u Janafu, ali ni na doručak nisu smjeli zajedno u privatnom klubu Dragana Kovačevića, da ne bi pomiješali privatno i državno. Taj bi ministar mogao postati slaba karika Plenkovićeva sustava. U (ne)zdravoj politici i sumnje djeluju razorno.
Svi će se Hrvati lako suglasiti o tome da nije dobro da se državni novac kojekakvim sumnjivim kanalima prelijeva u privatne džepove, da je to pogubno i za autoritet države, i za stabilnost društva i za volju pojedinca. Svi će također žestoko osuditi što zaštićene informacije o kriminalu, kad mu se jednom istraga nađe za petama, iz državnih sefova cure u mutne javne kanale. Nije jednostavno odrediti koliko dispečeri državnih tajni stvarno žele pružiti prvu pomoć nekome tko se sam doveo u nevolju da državnu pomoć ne zaslužuje. Kako „informatori“uspijevaju dugo skrivati tragove, ne bi se reklo da su baš neorganizirani i nemušti u svome poslu. Ako je posrijedi namjera da se spase potencijalni kriminalci, onda je i ona kriminalna; naš je problem što se taj tip komunikacijske ilegale uspješno sakriva već godinama, i kod prosječnih ljudi koji nisu ni na jednoj ni na drugoj strani izaziva ogorčenje: gdje je država?
Može li Sabor sam sebi oduzimati priliku da stavi na dnevni red djelovanje državnih institucija u aferama koje potresaju državu, da se probije kroz teško prohodni pravni teren a da se ne sudari s pravosuđem? Ni dosad se kapitalni problemi države nisu rješavali u Saboru, ne računaju li se povijesne odluke o povratku s puta na koji su Hrvati prije stotinjak godina krenuli kroz maglu. Nema u državi institucije koja je pozvanija da štiti interese državljana od najvišeg državnoga tijela u koje su građani delegirali svoje predstavnike da ih zastupaju, i u dobru, i u zlu. Sabor potvrđuje Vladu; za svoj rad Vlada bi trebala odgovarati Saboru, a ne obrnuto, što se u Hrvatskoj događa, po stranačkome ključu; Sabor bira ustavne suce, čuvare zakona i zakonitosti u državi, i nije bez interesa kako će taj sud ocjenjivati rad države; Sabor bira i ravnatelja DORH (i još nekih posebno važnih državnih institucija), o kojima ovisi jednakost građana pred zakonom. Sabor jedino ne bira Predsjednika Republike, iako će, možda, i to preuzeti na sebe, kad bi se političke stranke o tome mogle dogovoriti.
Video – Dražen Barišić i Vinko Grgić dovedeni pred suca istrage zbog afere Janaf
Sabor bi, dakle, imao središnje mjesto u funkcioniranju države da političke stranke nisu konfiscirale vlast, i da ne drže najviše predstavničko tijelo kao taoca svojih neproduktivnih razračunavanja. Točno je da se vlast dijeli na biralištu; s te strane, predsjednik Vlade je sasvim u pravu kad podsjeća svoje protivnike da su izgubili izbore; nije u pravu ako pod tim misli da moraju čekati četiri godine da opet mogu doći na štih. „Ni jedna vlada”, pisao je Benjamin Disraeli”, ne može biti solidna bez prave opozicije“. Smije li HDZ bojkotirati inicijativu ujedinjene saborske oporbe a da ne izazove najmanje dva negativna efekta za sebe i za svoju Vladu; prvo, da stvori u javnosti dojam da postoje neki nepoznati razlozi koji opravdavaju njegove rezerve, i drugo, da skrene vodu na mlin svojih protivnika koji poslije izgubljenih izbora čekaju greške pobjednika, da opet počnu tražiti ključeve po Saboru.
S prvom Vladom, Plenković je prošao bolje nego što je zaslužio; nekoliko ministara rušilo mu je moralnu konstrukciju o vjerodostojnosti a da ni sami još nisu podmirili sve račune za sumnjive privatne poslove koje su miješali s javnim funkcijama. Birači su više kaznili SDP što nije imao ni projekt ni ljude, nego HDZ koji je lutao s ljudima, ali je imao zacrtani projekt kojeg se dobro držao. Nije zaboravljeno da se Plenković kockao braneći svoje ministre, iako je i on mogao (u)vidjeti da imaju previše putra na glavi. Izvukao se iz škripca na račun toga što je HDZ oslobodio rigidnih stavova Karamarkove garniture, što je u društvu pokrenuo pozitivne procese pomirenja i tolerancije, što je ozdravio državne financije i primakao Hrvatsku europskim standardima, što je, konačno, spriječio eroziju gospodarstva zbog nepredvidive invazije COVID-19. Učvrstio je HDZ na desnom centru a ostavio bokove otvorenim i lijevo i desno. Osjeća li i Plenković da je njegova Vlada ranjiva u aferi Janaf kad toliko brani njenu (i svoju) nepogrešivost?
U javne institucije – stručnjaci
Ako negdje ne smije ponoviti grešku, ne smije je ponoviti u obliku popustljivosti prema korupciji. HDZ ima bogatu korupcijsku anamnezu; sam to ne bi smio zaboravljati. Plenković se obvezao na nultu stopu tolerancije: s Janafom je dobio priliku potvrditi da „nema nedodirljivih“, ali i pogriješiti, bilo da opet brani državne dužnosnike od njih samih ili da minira Povjerenstvo bez uvjerljivih objašnjenja. Koristi li šef Vlade pri tome pravne razloge, nitko mu neće vjerovati da u pozadini nisu politički razlozi; potegne li političke razloge, pojačat će sumnju da postoje teži razlozi zakona. Javnost je nabrušena, to i sam vidi; za njega je manji rizik da dade riječ opoziciji nego da ju bagatelizira, da pusti saborsku istragu a da sam utvrdi je li netko iz njegove okoline s vragom tikve sadio. Neće Plenkoviću na ramenu plakati Dragan Kovačević; nije on s njime ni luk jeo ni luk mirisao (osim da je stvarno znao kome daje novi mandat). Na vrata mu mogu pokucati duhovi njegovih ministara od kojih se on teško rastajao koliko i oni od njega ne bude li dosljedan u obećanju da „nema nedodirljivih“.
Vlast je, po definiciji, odgovornija za državu da u nekim teškim sludržave čajevima ne bi podržala legalne opozicijske zahtjeve da građani dobiju sve podatke o tome kako državna vlast (ne) funkcionira. „Javnost je”, pisao je Albert Camus, “zakonito pravo svačije.“U slučaju Janafa, javnošću dominiraju neutvrđeni izvori: nije sve u novcu koji bode oči, stvar je više u lošem dojmu koji državne institucije ostavljaju na državljane. Da iglu traži u stogu sijena, već bi policija – sa svom logistikom i ljudstvom – pronašla gdje se nalazi i tko ju je tamo sakrio. A sa strogo čuvanim informacijama, počev od (ne)slavne „svastike“s Poljuda do anonimnih obavijesti Draganu Kovačeviću i Josipi Rimac, misteriji se ponavljaju: svi gledaju, a nitko ne vidi da je nešto trulo u državi (hrvatskoj)! Nije pitanje: biti ili ne biti; uvijek će nekako biti. Pitanje je kako se otarasiti slabosti o kojima i vrapci cvrkuću. Teško je razumjeti da ni profesionalci ne uzimaju u obzir da se u posljednjim aferama radi o visokoj razini osumnjičenika, državnoj tajnici i šefu strateške državne tvrtke, da njihov društveni ni politički status iz Remetinca ugrožava vjerodostojnost vlasti. Nisu to primjeri koji bi se stavljali ni na jednu reklamu. Prije je to antireklama vlasti.
Loše stvari u državi odlaze predaleko. Tko priziva izvanredno stanje ili posebne mjere ne misli demokratski. Zabrinjava li, međutim, ikoga činjenica da veća polovica hrvatskih građana ne izlazi na izbore i odustaje od demokracije? Prije 30 godina Hrvati su išli u borbu za državu, da bude hrvatska, a ne tuđinska, ali i da bude demokratska, a ne totalitarna; zašto 30 godina poslije bježe od odgovornosti? Nema stotinu načina da se podigne autoritet države i razina povjerenja u državne institucije. Za promjenu, na čelo svake javne institucije, struka bi – a ne politika – trebala postaviti vrhunskoga stručnjaka, politički neovisnog a moralno besprijekornog. Stranački ključ ne otvara zlatna vrata koja skrivaju ljude velikih biografija i nespornoga ugleda. Kad struka potisne politiku iz stručnih područja, politika i struka mogu zajednički početi izgradnju prave pravne države.
U socijalizmu su u modi bile „korisne malverzacije“; krasti tako da i država ima koristi. U tranziciji se razvio sistem u kome je bilo moguće „ukrasti a ne biti kradljivac“, varati državu tako da nitko nije kriv. U demokraciji bi se građanin i država trebali konačno uskladiti; da nitko nikoga ne potkrada. Bio bi to ljepši život bez korupcije.
