Zakoni i institucije, baš kao i oni koji nas, u političkom smislu, predstavljaju, najbolje su što imamo i što možemo. I to je razlog da se spoznajna, politička i moralna manjina, koja je iznad ovakvih zakona, institucija i političara, prestravi ili da, naprosto, počne aktivnije u društvu djelovati, kako bi se i samo društvo mijenjali.
Zakoni su, najkraće rečeno, uvijek izvan i iznad nas, ali ne nastaju bez nas.
Ono što u političkom smislu, kao država, jesmo, možemo vidjeti u Saboru i Vladi. Tamo sjede iznadprosječni, i to u moralnom, političkom i spoznajnom smislu.
Ako netko sumnja u ovo, neka se samo sjeti što se događalo s političarima koji su optuženi ili osuđeni zbog korupcije. Događalo im se ono što im se sada događa, a događat će im se i u budućnosti – politički su jačali, jačaju i jačat će.
Najnoviji primjer župana Matije Posavca potvrđuje ovu tezu. Nakon što je uhvaćen u koruptivnoj aktivnosti, koju je i sam priznao, umjesto društvene osude, on doživljava društvenu divinizaciju.
Formiraju se i grupe podrške ovom korumpiranom političaru koji je od nekadašnjeg tzv. dobrog dečka hrvatske politike, nakon što je javnost saznala s koliko skromnim iznosim ga se može korumpirati, postao još bolji – postao je prividna žrtva pravosudnog sustava.
Naime, pokušava se provući teza po kojoj sustav njega procesuira, ali istovremeno ne dira mnoge druge, njemu tolike slične. Prava istina je da se te ne smije dirati kako im se ništa ne bi dogodilo, a njega se diralo kako mu se ništa ne bi dogodilo.
Dakle, na djelu je ista stvar, ali to ne vide oni koji su ispod razine ovog sustava. Posavec, zapravo, nije žrtva sustava, nego palo božanstvo ovog sustava koje služi da bi upravo ovakav sustav opstao.
Uopće ne sumnjam da će, ako se odluči kandidirati na ponovljenim izborima za župana, na izborima, s uvjerljivom većinom, upravo on pobijediti.
Tome je, da ponovimo, tako zato što je naše pravosuđe bolje od većine nas, baš kao što su naši političari umniji, pošteniji i moralniji od većine nas.
Ovo je, u ironijskom smislu, dobro uređena i savršeno funkcionalna država, baš po mjeri većine onih koji u ovakvoj državi mirno žive, bez želje da je promijene ili, naprotiv, s velikom željom da ona ostane upravo ovakva kakva jest.
Kada su me jednom pitali, borim li se i ja, baš kao i mnogi drugi, protiv korupcije, odgovorio sam kako mi ne pada na pamet desetkovati moj narod.
Riječ je, naravno, o ironiji, ali ironija najbolje razotkriva realnost, a naša realnost je, vidimo to i na primjeru Matije Posavca, radosno korumpirana realnost.
Što smo korumpiraniji, to smo sretniji. Zar se sreća svih onih koji podržavaju palog boga Matiju Posavca ne bi uvećala do neslućenih razmjera kada bi se on kandidirao i kada bi pobijedio na ponovljenim izborima za župana? Nesumnjivo bi.
Što bi se, dakle, dogodilo kada bi se našao netko tko bi se beskompromisno borio protiv korupcije? Desetkovao bi ovaj narod kojemu je Matija Posavec najbolji od najboljih.
Teško ćemo se ikad osloboditi hajdučke svijesti. Hajdučku svijest najprije treba kultivirati, baš kao što treba kultivirati i korupciju. Naš najveći iskorak dogodio bi se kada bi se netko posvetio kultiviranju korupcije umjesto da se lažno bori protiv nje.
Tada bi se, primjerice, lišili ovog grubog, najprimitivnijeg hajdučkog političkog nadmetanja tko će biti predsjednik Vrhovnog suda ili tko će biti glavni državni odvjetnik.
Sve dok se politička hajdučija nadmeće tko će biti predsjednik Vrhovnog suda ili glavni državni odvjetnik, sasvim je jasno da oni ne mogu biti istinski državni odvjetnici ili vrhovni sudci jer su se, kao prividni državni odvjetnici i vrhovni sudci, rodili voljom političkih bogova.
U Saboru se ne biraju državni odvjetnici i vrhovni sudci, oni se tamo stvaraju, a, sukladno stvoriteljskoj aktivnosti, stvorovi moraju biti, i redovito budu, zahvalni stvoritelju.
U Saboru se sada demonstriraju lekcije iz hajdučke pedagogije, mrcvari se ideja pravde i nasrće se na osobni integritet kandidata, a sve kako bi se demonstrirala nadmoć političke hajdučije.
Više puta sam ponavljao da je Sabor besmisleno mjesto koje, upravo kao mjesto a ne kao oni koji se tamo nalaze, umišlja da donosi neke zakone. Tamo se, hajdučkom voljom, unose zakoni koji trebaju biti samo izglasani.
Zakoni se, dakle, prenose s jednog mjesta gdje su stvarno nastali na neko drugo mjesto koje te zakone treba samo izglasati. Time se samo potvrđuje divlja hajdučka struktura koja metodom ponižavanja afirmira volju stvoritelja.
Hajdučkom voljom primitivnog političkog stvoritelja formirana je većina u Saboru, baš kao što su, istom metodom, formirane i ostale oporbene političke opcije. Svi traže posluh i svi umišljaju da su oni nekog stvorili.
Takvima je nametnuta stega da bi osvijestili vlastiti položaj, položaj poslušnih stvorova prema hajdučkom primitivnom stvoritelju koji im udahnjuje politički život i polaže pravo na taj život te im, kao bezvrijednim stvorovima, nameće stegu.
Zato je Sabor akvarij u kojem, osim nekoliko iznimki, veselo plutaju zlatne ribice naše političke i društvene hajdučije.
No Sabor je, također, i mjesto na kojem se stvaraju poslušni i zahvalni stvorovi sustava – od glavnih državnih odvjetnika do predsjednika Vrhovnog suda.
I dobro je – naravno, u ironijskom smislu – da je tako. Sve drugo bi poremetilo ovaj društveni sklad u kojem se nalazimo i koji u Plenkoviću vidi spasitelja stvorova koje je hajdučkom voljom u Saboru, ali i na mnogim drugim mjestima, stvorio da budu zahvalni i poslušni svom stvoritelju.
Ne čudi stoga što ovakvo društvo vidi moralnu veličinu u političaru kojega je zbog pristupačne, gotovo akcijske cijene, jednostavno, lako i brzo korumpirati.
Ne sporim da je Plenković, nekadašnje stvorenje, a sada privremeni stvoritelj i spasitelj nekultivirane hajdučke politike, baš kao što je Matija Posavec atestirani etičar moralnog sustava iste te hajdučije.
Zbog toga nama ne treba borba protiv korupcije, ona bi nas desetkovala. Nama je sasvim dobro i ovako.
