To što radi premijer Plenković ni predsjedniku Tuđmanu nije palo na pamet. Čak je i on bolje razumijevao trodiobu vlasti – tvrdi Radovan Dobronić, predsjednik Vrhovnog suda, svoju ocjenu argumentirajući odnosom aktualne vlade prema sudstvu. Na goleme demokratske deficite vlasti upozorava i Hrvatsko novinarsko društvo. Lex AP, odnosno izmjene Kaznenog zakona kojima se pod prijetnjom zatvorske kazne od tri godine pokušava spriječiti curenje vlasti nepoželjnih informacija iz istražnih postupaka naziva zakonom opasnih namjera i jednim od najvećih udara na novinarsku profesiju i javni interes u tridesetak godina samostalne hrvatske države. Nije problem u zakonu, nego u onome tko ga donosi. Andrej Plenković sve više funkcionira kao premijer opasnih odluka.
Čini se da iz iskustva svojih prethodnika ništa nije uspio naučiti. Povijest HDZ-ovih vlasti bogata je primjerima grubog zatiranja neovisnih institucija, ignoriranja javnosti i sukoba s medijima. Lažni reformator Plenković sve izrazitije ulazi u brazdu predatora demokracije. Premda je iz svojih ratova s novinarima Tuđmanov HDZ uglavnom izlazio pokisla perja. Tajne su službe godinama štancale dosjee nepodobnih i sumnjivih – sramotna praksa za koju nitko nikada nije odgovarao – ali tužbe protiv novinara uglavnom su neslavno propadale. Aktualni premijer također radi u korist vlastite štete. Jako se trudi da ostane zapamćen kao onaj koji je Hrvatskoj htio oduzeti pravo da zna kako vlast funkcionira. Koji je inzistirao na donošenju opasnog zakona pogubnog za demokraciju. Koji je umjesto progona korupcije krenuo u progon informacija o korupciji. Ali neće vrijeme trošiti u pojedinačnom škopljenju medija. Zakonskom zabranom „neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidnih ili dokaznih radnji“ generalno će im pokušati staviti brnjicu ili lokot na usta.
Neopisivo je jadno da svoju cenzorsku promjenu zakona sa zatvorskom kaznom za one koji javnosti učine dostupnim informacije o kriminalnim postupcima pripadnika vlasti uvezuje u isti paket sa zakonskom inovacijom kojom se pojačava kažnjavanje nasilja nad ženama. HDZ odvojeno glasanje o dvije posve zasebne, različite teme ne dozvoljava. Zaista bijedno i kukavički! Sudbine pretučenih i zlostavljanih, prečesto i ubijenih žena vlast koristi kao nosač za uvođenje zlosilja nad novinarima. Riječ je o teškoj zloporabi žrtava femicida. Šokantno je da se vlast navodnog europejca Plenkovića takvom mizernom i degutantnom manipulacijom spremna poslužiti. Žene bi u Hrvatskoj i od takva političkog instrumentaliziranja i iskorištavanja njihova stradanja trebalo zaštititi.
Premijer uopće ne krije da je kriminaliziranje „curenja informacija“ iz istrage zapravo zamislio kao zakon o zaštiti vlastitog lika i djela. Zakon kakav je – treba li podsjećati? – postojao u bivšoj državi, samo za očuvanje Titove sakrosanktnosti. „Promijenit ćemo zakon i ovakve situacije da nam iz spisa nekontrolirano, namjerno, politički selektirano, aranžirano stvari izlaze van i čine nam političke probleme više se neće događati. To će biti kazneno djelo“, tumačio je Andrej Plenković neposredno nakon što su se njegovi inicijali počeli pojavljivati u transkriptima razgovora organima progona zanimljivih pripadnica njegove vlasti. Nezadovoljan onim što vidi premijer je odlučio razbiti ili okovati ogledalo. Umjesto obračuna s onima koji mu svojim koruptivnim aktivnostima rade političku štetu, pokušat će zaustaviti Reuters. Premda bi morao znati da je to nemoguće. Tek naknadno počinje igra skrivača. Izmišljanje razloga za najavljenu promjenu zakona. Šminkanje autokratske uzurpacije.
Manjak argumenata
Nijedan od argumenata kojih se u pokušaju racionalizacije nebranjivoga uspio sjetiti ne drži vodu. Tvrdnja kako je zabrana objavljivanja informacija iz istrage u skladu s europskim standardima, da je ima tridesetak europskih zemalja, za što ni premijer ni njegov ministar nisu ponudili baš nikakve dokaze, jednostavno ne stoji. Analize koje su uradili novinari pokazuju da su režimi kakvi postoje u većini europskih zemalja vrlo slični onima koji su se dosad i u Hrvatskoj primjenjivali. Ni često spominjane Njemačka i Austrija nemaju tako stroge restrikcije kakve Plenković sada ovdje namjerava uvesti. Problematično je uostalom uspoređivati zemlje s posve različitim razumijevanjem odgovornosti političara. U Hrvatskoj ministri ne odlaze zbog službenom karticom kupljene čokoladice, odlaze – teško – zbog masivnih korupcijskih skandala. O naopako postavljenom sustavu govori i hrvatski kuriozum da saborski zastupnici protiv kojih se vode ozbiljni sudski postupci sudjeluju u izboru šefa Državnog odvjetništva.
Između Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca, više nema razlike. Predstavnici manjina, svedeni na političke žetone ili političke trgovce, pristaju biti ugrađeni u opresiju nad demokratskom javnošću. HSLS-ovi asovi, navodno liberali, zastupaju antiliberalne stavove. Farizejski tvrde kako im je najvažnije da se novinari izuzimaju iz primjene zakona
Još su farsičnije tvrdnje vlasti da je zaoštravanje zakona motivirano zavođenjem pravnog reda i zaštitom ljudskih prava, prava na privatnost i pravično suđenje te poštovanjem načela presumpcije nevinosti. U tom se kontekstu onda kao primjeri žrtava „curenja informacija“ navode bivši HDZ-ovi ministri Polančec i Rončević, koji su nakon višegodišnjeg povlačenja po sudovima na koncu pravomoćno oslobođeni. Ali njih su dvojica prije svega žrtve beskrajno dugotrajnih sudskih postupaka, što premijer nikada ne spominje kao problem. Još manje da bi inzistirao na njegovu rješavanju. Od političara koji su neosnovano bili izloženi pravosudnom tretmanu, što su rijetki izuzeci, u Hrvatskoj su ipak mnogo brojniji oni pripadnici političkih struktura koji uvijek izmaknu ruci pravde. Koji se unatoč svojim suspektnim aferama nikada ne nađu pred sudom. Promjenom zakona, još više svojim nategnutim, prema činjenicama posve nonšalantnim objašnjenjima, premijer Plenković implicitno njihove korupcijske aktivnosti smješta u sferu privatnosti. Umjesto lopovluka kriminalizira otkrivanje malverzacija. Na koncu, Lex AP uopće ne spominje javni interes. Za razliku od zakona drugih zemalja, koji određuju da se čak i tajni podaci mogu objaviti ako je to u javnom interesu. Ne treba valjda dokazivati da je progon korupcije ultimativni nacionalni interes. Posebno u Hrvatskoj gdje banditizam vlasti ždere državu.
Žandarski udar
Car je gol! Svojim žandarskim udarom na pravo javnosti da zna, odnosno na novinare kao instrument demokratske kontrole vlasti, premijer Plenković sam sebe striptizira. Predsjednik je Milanović potpuno u pravu kad upozorava da će predložene izmjene Kaznenog zakona značiti uvođenje državne represije nad svima koji hrvatskoj javnosti omoguće uvid u činjenice o nezakonitom djelovanju vlasti. Tim se izmjenama, tvrde s Pantovčaka, „želi spriječiti javno razotkrivanje pogodovanja, kriminala i korupcije, dakle kaznenih djela koja su počinili pojedinci iz vlasti Andreja Plenkovića“. Šef države također napominje da se objavom takvih podataka ne ugrožava istraga, mogu se samo ugroziti hahari iz vladajućih redova.
Zloćudne posljedice zakona koji će se po premijeru Plenkoviću zvati lako je predvidjeti. Da je njegova krpica u Kaznenom zakonu bila na snazi u vrijeme sloma Sanaderove vlasti, Hrvatska bi 2011. išla na izbore, a da o aferi Fimi medija ništa ne bi znala. Po tom bi zakonu hrvatskim građanima bile uskraćene i informacije o sadržaju afere Agrokor, sve dok optužnica ne postane pravomoćnom, što se u skoro četiri godine od njenog podizanja, a sedam godina od izbijanja krize u Todorićevu imperiju još nije dogodilo. Gazda je u međuvremenu bježao od novinara po Londonu, pa je izručen, pa se pojavio pred hrvatskim sudom, pa je vlastitu državu tužio arbitražnom sudu u Americi, dok su mu oduzetu firmu čerupali ili spašavali, to je još nejasno, borgovci, brzopotezni domaći tajkuni i arapski šeici, ruske banke i američki lešinarski fondovi… Ali o razlozima tog rašomona epskih razmjera Hrvatska ništa ne bi smjela znati. Javnosti bi ostao nepoznat i sadržaj kriminalnom zloupotrebom vlasti natopljene prepiske između HDZ-ovih karijatida. Ne bi se čulo kako premijerove odabranice, jedna bivša ministrica i jedna ex-državna tajnica, doslovce smradexima nazivaju one koje u svoj grabežni krug ne uspiju uključiti. Ni kako mu glasnogovornik telefonski zapošljava prijatelje po državnim firmama. Ni famozni AP ne bi procurio u javnost pa bi vladajući i dalje mogli prodavati priču o premijeru čistih ruku. Donošenjem rigidnog zakona Plenkovićeva vlast otkriva svoj strah od istine. Pokušat će učiniti nemoguće – državnom represijom zaustaviti glas o koruptivnom modelu svog funkcioniranja.
Novinari su za petak sazvali prosvjed, treći u mandatu Andreja Plenkovića. Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko upozorava da će svi koji u Saboru dignu ruku za sporni zakon biti sudionici u državnoj agresiji na javni interes. Zastrašujuća je brojnost onih koji su, svemu tome unatoč, spremni slijediti premijerove štetočinske odluke. Prvo u HDZ-u. Nigdje nikoga tko bi barem šaptom promrsio da stranka ne može biti talac jednog čovjeka. Da je zakon kojim vlast namjerava zakatančiti usta javnosti možda nepametan, da bi im se mogao osvetiti. U vrijeme predsjednika Tuđmana dio je njegova dvora opstruirao HDZ-ov rat s medijima. Ministar Jarnjak odbio je poslati policiju na masovni prosvjed protiv okupacije i otimanja Stojedinice. Danas u HDZ-u svi junaci mukom zamukoše. Plenkovićeva je osobna vlast jako osvetoljubiva, pa je cijela stranka utjerana u dril, posve posvećena talambasanju lauda svom divot-šefu.
Izostanak kritike
Jednako je porazna potpuna nekritičnost njegovih koalicijskih partnera. Kad opravdavaju donošenje selotejp-zakona kojim će se pokušati spriječiti „curenje informacija“ o mračnim tajnama vladajuće oligarhije, između Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca, svojedobno jednog od demokratskih korektiva HDZ-ove vlasti, više nema razlike. Predstavnici manjina, svedeni na političke žetone ili političke trgovce, pristaju biti ugrađeni u opresiju nad demokratskom javnošću. HSLS-ovi asovi, navodno liberali, zastupaju antiliberalne stavove. Farizejski tvrde kako im je najvažnije da se novinari izuzimaju iz primjene problematičnog prekrajanja zakona. Premda je izuzeće formalno. Faktički će se mediji tlačiti i prostor slobode sužavati. Jedan od najvećih političkih prevaranata, koji je u Sabor ušao na SDP-ovoj listi, ali se prekopicnuo, pa umirovljenicima sada prodaje priču o čudima koja su u HDZ-u za njih navodno napravili, bezobrazno se ruga novinarima kako će se za svoju plaću mnogo više morati namučiti. Ekipa se udjenula u vlast i postaje gora i besramnija od HDZ-a. Prilično je razočaravajuće da ni ženske udruge ne dižu glas protiv Plenkovićeve političke zloupotrebe femicida kojom premijer otvara put nasilju nad medijima i hrvatskoj javnosti oduzima pravo da funkcioniranje vlasti demokratski propituje i kritički drži pod kontrolom.
