Rasprava na saborskom Odboru za zdravstvo o prizivu (prigovoru) savjesti liječnika kod izvođenja pobačaja nije napravila nikakav pomak u situaciji u kojoj 60 posto ginekologa u hrvatskim javnom bolnicama odbija obavljati pobačaje.
Konzervativnu većinu sudionika rasprave, održane u petak 10. lipnja, nije omela ni činjenica da su o utjecaju Katoličke crkve na praksu pobačaja nedavno pisali svi svjetski mediji.
Iako je zakon jasan, u pet od ukupno 30 hrvatskih javnih bolnica koje imaju ginekologiju nitko ne obavlja pobačaj, jer svi ginekolozi imaju priziv savjesti.
Međutim, zakon nalaže da se on – na zahtjev pacijentice – mora obaviti u toj bolnici, i propisuje što se u tom slučaju radi, kazao je na saborskom Odboru za zdravstvo državni tajnik u Ministarstvu zdravstva Silvio Bašić.
“Ukoliko ravnatelj bolnice ne može osigurati obavljanje prekida trudnoće sa zaposlenicima bolnice, on je u obavezi angažirati vanjskog suradnika, specijalista ginekologije i opstetricije, koji će provesti taj medicinski postupak u toj bolnici. Mi imamo liberalan odnos i doista poštujemo prava pojedinaca, ali sustav mora organizirati da se taj postupak provede u toj bolnici, odnosno da se poštuju zajamčena prava pacijentice”, objasnio je državni tajnik.
Ono što nije objasnio je – zašto u tih pet bolnica situacija da su svi ginekolozi u prizivu savjesti traje mjesecima, a negdje i godinama, i zašto nisu sankcionirani ravnatelji koji ne provode zakon?
Predsjednica Hrvatske udruge za zaštitu prava pacijenata Jasna Karačić zbog visoke trudnoće na sjednici je sudjelovala virtualno, ali su stavovi bili vrlo konkretni – pobačaj se ne smije naplaćivati, što je praksa u Hrvatskoj.
Liječnik ne može imati načelni priziv savjesti, već ga mora na etičkom povjerenstvu bolnice obrazložiti u svakom konkretnom slučaju, jer su svi različiti, i – zašto se pobačaj i drugdje ne obavlja medikamentozno, kao u Rijeci, pitala je predsjednica Karačić.
Za nju je nevjerojatno da u Hrvatskoj postoje bolnice gdje svi ginekolozi zbog priziva savjesti odbijaju raditi pobačaje, čime se gubi dragocjeno vrijeme, jer je pobačaj bezuvjetno dopušten do 10. tjedna trudnoće.
“Neke analize koje sam radila sa kolegama sa Pravnog i Medicinskog fakulteta u Splitu pokazuju da se neke takve situacije namjerno stvarale, odnosno da su se postupci odgađali sve do momenta kada se to više ne bi moglo napraviti”, kazala je Karačić i dodala:
“Osim toga, užasava što smo dobili prijave da neki liječnici u bolnici kažu da ne mogu obaviti prekid trudnoće, i onda to u noćnim satima u privatnim ustanovama naprave za veću svotu novca”, prenijela je Jasna Karačić pritužbe žena koje stižu udruzi kojoj je na čelu.
Podjednako je kritična prema sustavu bila Sunčana Kursan iz Ženske mreže hrabrih sestara.
“Osim svijetlih primjera profesionalnosti i brižnosti prema pacijenticama, za što imamo samo riječi hvale, tu su i sramotni primjeri poigravanja sa tjednima trudnoće, namjernog odugovlačenja s pregledima, odbijanja davanja anestezije”, kazala je i izdvojila primjer mlade žene iz Zagreba.
“Nakon obavljenog cjelokupnog pregleda u bolnici, osoblje je šalje kući da se odmori, a da joj nisu rekli da je trudna. Kašnjenje menstruacije objasnili su kao posljedicu COVID-a.
Tjedni su prolazili, pa je prošao i deseti tjedan od začeća, odnosno 12 tjedan od posljednje menstruacije kada je pobačaj u Hrvatskoj zakonski dopušten, i onda je naša ženska mreža reagirala i vodili smo je u Nizozemsku na pobačaj”, prenosi Sunčana Kursan iskustva svoje udruge i zaključuje.
“Mi hrabre sestre smo skupina žena koja postoji jer je netko u Hrvatskoj odlučio da žene nemaju pravo na tjelesnu autonomiju, dostojanstvo i medicinsku skrb. Mi postojimo, jer zdravstveni sustav očigledno ne funkcionira. Mi vjerujemo ženama i nećemo odustati od ove borbe, tako da – tu smo” poručila je Sunčana Kursan.
Većina pozvanih na raspravu na saborskom Odboru za zdravstvo – sa Katedre obiteljskog prava zagrebačkog Pravnog fakulteta, iz Hrvatske udruge medicinskog prava, Hrvatske udruge bolničkih liječnika, Hrvatskog katoličkog liječničkog društva i Hrvatske liječničke komore – zastupala je stavove da je priziv savjesti neprikosnoven, da žene koje žele obaviti pobačaj imaju u Hrvatskoj tu mogućnost.
Iznijeli su stav i da se ne smije raditi registar liječnika koji imaju priziv savjesti, a pogotovo da se zapošljavanje na ginekološkim odjelima javnih bolnica ili upućivanje na specijalizaciju iz ginekologije – kako neki predlažu – veže uz prethodnu provjeru ima li kandidat priziv savjesti, odnosno hoće li na poslu odbijati obavljati pobačaj.
Hrvatsku su posljednjih tjedana potresla dva slučaja – u Osijeku su mladoj ženi u javnoj bolnici rekli da joj je obavljen pobačaj, međutim lagali su, i ona je tek na kasnijem pregledu, kada je zakonski rok prošao, saznala da je i dalje u drugom stanju.
Drugi je slučaj Mirele Čavajde iz Zagreba, kojoj su četiri zagrebačke bolnice odbile obavljanje pobačaja u šestom mjesecu trudnoće, iako fetus ima ozbiljno oštećenje mozga, a prije toga joj je u javnoj bolnici tjednima odugovlačen postupak.
Predstavnice ovih dviju nevladinih udruga, kao i Branka Mrzlić Jagatić iz udruge RODA – roditelji u akciji – kazale su kako su proteklih tjedana bole obasute pitanjima raznih svjetskih medija o situaciji sa pobačajem u Hrvatskoj i utjecaju Katoličke crkve, ali niti to nije omelo pristalice aktualnog statusa quo da ostanu pri svojim stavovima.
Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece donesen je 1978. godine i dopušta pobačaj do deset tjedana trudnoće.
Pobačaj je dopušten i nakon deset tjedana, “kada se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama te kada je do začeća došlo u vezi sa izvršenjem krivičnog djela silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnuća”.
Priziv savjesti u Hrvatskoj uveden je 2003. godine.
