Uredu za reviziju institucija FBiH, odnosno njenom čelnom čovjeku, generalnom revizoru Dževadu Nekiću, izgleda je dosadilo da trpi posljedice tuđeg nerada i komentare po društvenim mrežama da džaba troše novac i da mu instituciju treba ukinuti jer njihova otkrića nepravilnosti, grešaka i nezakonitosti u radu institucija ne završavaju hapšenjima i presudama, kojih je javnost, u ovoj zemlji “žedna”.
Stoga su napravili i javnosti ponudili dokument „Izvještaji finansijske revizije za koje su tužilaštva donijela odluke o neprovođenju istrage 2016–2022.“, koji bi trebao da jasno adresira gdje je problem.
Uredi za reviziju u BiH, naime, stručna su (nezavisna) tijela, koja prije svega za potrebe parlamenata, na osnovu međunarodnih standarda, kontolišu upotrebu javnog novca, odnosno rad javnih ustanova i preduzeća i nemaju zakonsku mogućnost sankcionisanja institucija u kojima detektuju kršenja zakona. Ta mogućnost je data parlamentima, vladama i – tužilaštvima.
Koji je ne koriste. Ili da budemo tačniji – skoro nikad ne koriste.
Federalni je parlament svojevremeno pokušao provesti određene (finansijske) sankcije protiv od strane revizora negativno ocjenjenih institucija, ali se pokušaj završio fijaskom, jer je Vlada zaštitila stranačke marionete instalirane po tim institucijama, rebalansom budžeta poništivši usvojena smanjenja budžetskih izdvajanja za te institucije, nakon čega je Parlament, svjestan svoje nemoći, odustao od sličnih pokušaja. Dodatno, Vlada je u više navrata odbila prisiliti institucije i preduzeća pod svojom kontrolom na saradnju sa revizorima i sankcionisati rukovodstva tih institucija iako je Parlament takvo ponašanje označio kao rušenje pravnog sistema i poretka, nepoštivanje procedura i zakonskih propisa, te kao privatizaciju institucija i preduzeća koji su u vlasništvu Federacije BiH.
Da ne govorimo o tome da umjesto da preuzmu na sebe svoj dio odgovornosti, u smislu aktivnog djelovanja prema institucijama u cilju boljeg provođenja revizorskih preporuka i poboljšanja efikasnosti rada institucija, te, posljedično, kvaliteta života građana, i entitetske vlade i Vijeće ministara ratuju sa revizorima, kad god oni ozbiljno shvate imperative svoje nezavisnosti i profesionalnosti, odnosno odbiju poslušnost političkim centrima moći, tj. strankama na vlasti. Što ide čak do prisiljavanja čelnih ljudi ureda za reviziju na ostavku (što se, pod neviđenim političkim pritiskom, i desilo u RS 2017.) ili javnog izražavanja ambicija ministara da se bave cenzurom revizorskih izvještaja i drugih oblika pritisaka (što je posljednjih godina u više navrata desilo u Federaciji). Da svojevremene pokušaje nezakonitog “finansijskog disciplinovanja” državnog ureda, od strane tadašnjeg ministra finansija, u ovoj konkurenciji, zanemarimo.
No, pored svega navedenog, najlošijom karikom u procesu revizije u BiH smatra se odnos ureda za reviziju i tužilaštava. Od kojih su očekivanja javnosti, pa i članova parlamenata (bar onih opozicionih), zapravo, i najveća. Čak je i iz parlamenata povremeno upozoravano da nema adekvatne reakcije niti dovoljno procesuiranja odgovornih rukovodilaca na osnovu revizorskih izvještaja.
Generalni stav tužilaštava, koji im već godinama služi kao izgovor za ignorisanje revizorskih nalaza, je da informacije koje su date u revizorskim izvještajima nisu dovoljne da se pokrenu krivične prijave. I to je tačno. Ali istovremeno besmisleno. Jer samo neko ko, zapravo, izbjegava da radi svoj posao, može drugome praviti primjedbu što on ne radi njegov.
Jer posao revizora nije da priprema optužnice. Oni samo radeći ono što im je po međunarodnim standardima i bh. zakonima obaveza „usput“ obavještavaju tužilaštva o uočenim kršenjima zakonima, koja bi ovima trebala poslužiti kao indicija za utvrđivanje krivične i druge odgovornosti, odnosno, osnov za pokretanje istraga i potencijalno podizanje optužnica.
E, sad, ono što ni javnosti, ni revizorima, ni civilnom društvu, ni dijelu političara, nije jasno – kako to da u, od strane revizora, dokazanim slučajevima kršenja zakona i zloupotrebe položaja (kod zapošljavanja ili javnih nabavki, recimo), tužilaštva ne vide osnov za pokretanje postupaka protiv prekršilaca.
Jedan od ciničnijih odgovora iz tužilaštava je da oni ne razumiju revizorske izvještaje i da nisu kapacitirani za njihovu obradu.
Svojevremeno je Aner Žuljević, kao delegat Doma naroda Parlamenta FBiH i član Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju, izjavio da su federalni parlamentarci imali sastanke s tužilaštvom i Uredom za reviziju, “jer su bili frustrirani što se ništa ne dešava sa tolikim milionima koji nestaju u raljama političke korupcije”.
“Mi smo dobijali od tužilaštva informacije da oni imaju problem s čitanjem tih izvještaja, jer nemaju adekvatne ekonomske vještake koji mogu adekvatno izanalizirati revizorski izvještaj. Prevedeno, oni su rekli da oni do eventualno 10.000 mogu dobro sabirati. Znači da ako ukradete do 10.000 KM završit ćete u zatvoru, a ako ukradete preko milion sa našim tužilaštvom nećete završiti u zatvoru jer oni nemaju ekonomskih vještaka koji znaju sabirati i pripremiti optužnicu za preko milion maraka. To su otprilike bila neka obrazloženja na pitanja zašto se ništa ne poduzima”, neveo je tada Žuljević.
Tužilaštva pritom, netransparentnošću, pokušavaju prikriti stepen ovog problema. Pa na sve pokušaje da se dođe do podatka u koliko slučajeva je na osnovu revizorskih izvještaja pokrenuta krivična prijava, redovo odgovaraju da “ne izdvajaju predmete pokrenute na osnovu revizorskih izvještaja”. I tog podatka nema “izdvojenog” ni u godišnjim izvještajima o radu tužilaštava.
U pokušaju održavanja kakvog takvog pristojnog odnosa između institucija, i uredi za reviziju su pristajali na to “metenje problema pod tepih”. Pa bi na istovjetna novinarska pitanja odgovarali da tužilaštva nemaju obavezu da ih informišu da li su i šta preduzeli po materijalima koji su im dostavljeni, pa to i ne rade. Uz nezvanični komentar da bi i sami rado imali takav podatak???
Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH je, izgleda, odlučio da prekine sa ovom praksom. Nego da uvede novu – praksu transparentnosti u kojoj bi svako trebao da javnosti odgovara za svoj (ne)rad i njegove posljedice.
Pa je tako 06.03. objavio publikaciju „Izvještaji finansijske revizije za koje su tužilaštva donijela odluke o neprovođenju istrage 2016–2022.“, u kojoj je dat pregled revizijskih izvještaja u kojima su, kako nevode iz Ureda, “utvrđene značajne nepravilnosti u postupku upravljanja i trošenja javnih sredstava, a koje je Ured za reviziju dostavio kantonalnim tužilaštvima u skladu s odredbama Zakona o reviziji”. A za koje tužilaštva nisu našla za shodno da pokrenu istragu.
“U periodu 2016–2022. godine tužilaštvima je dostavljeno 115 izvještaja o finansijskoj reviziji na informisanje i nadležno postupanje, te je ukazano na značajne nepravilnosti i razloge kvalifikacija za data mišljenja revizora. U većini dostavljenih odgovora od tužilaštava je dobivena obavijest da se „istraga neće provoditi“, ili da su utvrđene nepravilnosti, poput kršenja zakona, samo prekršaji.”, navodeno je iz Ureda reviziju. Pri čemu su posebno istakli da su obavještenja od nekih tužilaštava dobijali i nakon šest godina od dostavljanja im materijala.
U uvodu objavljene publikacije, Generalni revizor je rezignirano konstatovao da je Ured za reviziju, kroz međunarodne projekte i radionice, kao i u neposrednim kontaktima, pokušao uspostaviti saradnju s tužilaštvima u cilju boljeg razumijevanja revizorskih izvještaja i jasno ukazati na oblasti u kojima su utvrđene značajne nepravilnosti. No, da ti napori nisu dali prave rezultate.
Na kraju, iz Ureda naglašavaju: “Ovom publikacijom želimo ukazati na činjenicu da je u proteklom periodu Ured za reviziju ne samo ispunio svoje nadležnosti, već i nastojao biti proaktivan i imati važnu ulogu u prevenciji prevare i korupcije, kako bi doprinio očuvanju demokratije i vladavine prava.”
Što implicira da su zatajile neke druge karike i samoodbrambeni mehanizmi društva. Na čiji nerad i podložnost političkim uticajima i korupciji već godinama (sad već i desetljećima) upozovaraju i iz nevladinog sektora i iz “međunarodne zajednice”.
