Obračun autokratskog lidera Republike Srpske sa svima koji s jedne strane misle drugačije od njega a s druge strane mu odbijanjem da ćute na endemsku sistemsku korupciju kojoj je generator upravo njegova vlast predstavljaju prijetnju, poprima već zastrašujuće dimenzije. Nisu to prve prijetnje ličnoj bezbjednosti pojedinaca, te, miru, stabilnosti, demokratiji, pravnoj državi (…), koje dolaze od njega i njegovog okruženja, ali je ovo dosad najradikalnija prijetnja slobodi javne riječi i djelovanja, kao ključnim vrijednostima zapadne, demokratske civilizacije.
Počelo je kao najava obračuna sa ono malo medija u RS koje ne drži pod svojom kontrolom, najavom vraćanja klevete u Krivični zakon ovog entiteta i predviđanjem drakonskih kazni, što ustvari ne bi bilo toliko zabrinjavajuće da nam je pravosuđe nezavisno od političkog uticaja i da ga se ne namjerava koristiti kao oružje za odbranu vlasti po svaku cijenu i zaštitu sumnjivo stečenih bogatstava. Jer u državi sa vladavinom prava i nezavisnim pravosuđem, Dodik bi, zapravo, kao dugogodišnji stroj za proizvodnju govora mržnje, uvreda i javnog targetiranja svojih kritičara kao izdajnika, neprijatelja i stranih plaćenika, bio prva i glavna meta sudskog progona za klevetu i uvredu. A ne novinari. I za plaćanje kazni za njegove verbalne zločine ne bi mu bilo dovoljno ni svo nagomilano porodično bogatstvo, za čiji izvor, uzgred, nikad građanima Republike Srpske nije ponudio dokumentovano objašnjenje.
Ono što je počelo sa medijima, nastavlja se najavom obračuna sa nevladinim sektorom, pri čemu je, zapravo, targetiran onaj njegov dio koji se sistematski bavi borbom protiv korupcije, zloupotrebe položaja, sukoba interesa, partijskog zapošljavanja, nepotizma, pljačke javnog novca i prirodnih bogatstava,… i općenito – borbom za pravnu državu. Što nije prvi pokušaj da se nvo sektor ušutka, pacifizira i u konačnici uništi, ali se od njega svaki put do sada moralo odustati, prije svega pod pritiskom “međunarodne zajednice”, dok je apatična, zastrašena i u konformizam ogrezla domaća javnost te procese uglavnom nijemo posmatrala, zadovoljna nacional-šovinističkim kostima kojim bi ih povremeno hranio, uz pogubne posljedice takve ishrane i po jedinke i po društvo u cjelini.
Ono što je zanimljivo je da je za režim očito neočekivani otpor relativno malobrojne grupe medija koji nisu dio klijentilističkog lanca, odnosno pod kontrolom vladajuće partije i njenog lidera, izazvao nervozu, koja je razotkrila planirani Blitzkrieg.
I ogolila totalitarne ambicije lidera, koga su godine okruženosti poltronima i kukavicama, te nesposobnom opozicijom i još nesposobnijim “partnerima”, uz nezainteresovanost “međunarodne zajednice” da se bave beznačajnom grupom politički nepismenih i za demokratiju nesposobnih jedinki, pogrešno uvjerile u vlastitu veličinu i moć.
Pa smiješni mali operetni diktator vrijeđa ambasadore najmoćnijih demokratskih država svijeta, javno koketira sa Zlom, krši zakone i Ustav zemlje u kojoj živi, držeći njene stanovnike kao taoce, i u Blitzkriegu juriša (kao i uvijek, tuđim tijelima), na medije i nvo.
Da ne živimo u zemlji obilježenoj tragedijama i nastanjenoj ljudima čije su dva glavna životna postulata “Ćuti i trpi” i “Samo nek komšiji crkne krava”, bilo bi smiješno. A da živimo u zemlji u kojoj zaista vlada demokratija (umjesto masovne političke korupcije i izbornih krađa) ili samo funkcioniše pravna država, čitav problem ne bi ni postojao. Jer bi njegov generator bio smješten u jednu od, za ovakve slučajeve, dvije moguće ustanove zatvorenog tipa. Dok ne prestane biti opasan i po sebe i po druge.
I naravno da tamo ne bi bio sam. Kao što nije ni sada (mada su sva svjetla uperena u njega). On je samo najglasniji. I možda najprimitivniji. No, ma koliko to njegovom egu ne bi godilo, priča nije ni počela niti završava s njim. Nije naime problem u ljudima, nego u sistemu, koji iz ljudi, kakvi god su, izvlači ono najgore.
Što naravno konkretne likove ne amnestira od odgovornosti. Jer, “na kraju dana”, svako od nas odgovara za vlastite riječi i djela. A to što Milorad Dodik (i mnogi drugi u ovoj zemlji) još uvijek nisu odgovarali za svoje riječi i djela, govori isključivo o državi u kojoj živimo (i o “nama”), a ne o njemu i njima.
