Milica Malešević kandidatkinja za odbornicu Skupštine grada Banjaluka Pokreta Pravda, a nalazi se na poziciji broj 3. Milica je rođena 1980. godine u Banjaluci. Diplomu inžinjera arhitekture stekla je na Univerzitetu u Banjaluci, ali svu zaslugu za taj veliki čin kaže da duguje, prije svega, svojim roditeljima, a potom profesorima u banjalučkoj Gimnaziji, te nastavnicima i učiteljima u Osnovnoj školi Zmaj Jovan Jovanović. Obrazovanje, koje je stekla u ovom gradu, nastavila je na Univerzitetu u Beogradu, gdje privodi kraju izradu doktorske disertacije na temu regionalne arhitekture Bosne i Hercegovine. S obzirom da ju je i profesionalni put odveo u obrazovni proces, smatra da joj je rad na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu omogućio da izgradi sebe kao ličnost i da svoje stavove nadogradi, onim istinskim principima i vrijednostima, na kojima bi arhitektura kao nauka, ali i umjetnost, trebala da počiva.
Za portal BUKA sa Milicom razovaramo o njemom političkom angažmanu, kampanji koja je u toku, životu u Banjaluci i drugim temama.
Milice, ove godine izlazite na izbore ispred Pokreta Pravde, šta vas je podstaklo da se politički aktivirate?
Ako se iko do sada dokazao u svojoj odlučnoj i čvrstoj namjeri da istraje u borbi za određenu ideju, onda su to LjUDI okupljeni oko neformalne grupe građana „Pravda za Davida“, koja je, svi vrlo dobro znamo, nastala iz najplemenitije i najčistije ideje o odbrani vrijednosti ljudskog života. Transformacija u politički subjekt bila je samo neminovna posljedica svih nemilih događaja koji se vezuju uz borbu tih istih ljudi, ali isto tako i jasan pokazatelj odlučnosti, odgovornosti i želje za promjenom društva i sistema u kojem živimo. Politika, kako bi rekao jedan naš cijenjeni profesor, u izvornom značenju riječi polis nosi tu poruku brige za gradom, odnosno nekadašnjim gradom-državom. Tako da sam i ja mišljenja da bi svi građani trebali da budu političari u određenom smislu i da prestanu da se ponašaju kao profesionalni stanovnici gradova koji svojom inertnošću uveliko doprinose stanju u kojem se danas nalazimo.
Kako protiče predizborna kampanja, jeste li zadovoljni reakcijama građana?
S obzirom da smo mi našu kampanju podredili onim građanima koji se nisu svrstali u poslušnike aktuelne, ali i prethodnih vlasti, promišljali smo koji je najbolji način da dopremo do građana kojima je ova predizborna kampanja samo još dodatnih mjesec dana torture u godini. Stoga smo kao zagovornici ideje čuvene američko-kanadske novinarke, aktivistkinje i književnice – Džejn Džejkobs: „Ljudi su oči ulice“, cijelu kampanju bazirali upravo po tom principu, tj. interakciji sa građanima na ulici i trgu. Moram priznati da koliko ima onih koji strahuju da priđu, mnogo je više onih koji su sa oduševljenjem pozdravili sve naše aktiviste.
Kakav je prema vama život u Banjaluci, šta bi se hitno trebalo promijeniti?
Ne bih da danas, u jeku ove pandemije, kada svjedočimo sve većem nepravednom prebacivanju odgovornosti na narod, pojedini ovo moje mišljenje shvate kao još jedan pokušaj stavljanja tereta na pleća samih građana. Ali ja iskreno mislim da u Banja Luci prvo moramo, zajedničkim snagama, početi da preispitujemo i sopstvenu odgovornost. Ako sebi postavimo jedno elementarno pitanje: Кome pripadaju gradovi u kojima živimo, ko ima pravo nad njima, više od nas samih? Šta, odnosno, bolje КO im daje duh i život? Onda neminovno shvatimo da smo to upravo MI – GRAĐANI i da upravo mi moramo da budemo kreatori politika koje diktiraju razvoj naših gradova. Nisam sigurna u kojem momentu nam je kao građanima prestalo da bude bitno to što nam se urušavaju primarni, tradicionalni stubovi društva, sa posebnim akcentom na porodične vrijednosti, obrazovni sistem i značaj susjedstva? U kom momentu smo se toliko otuđili od mjesta u kojem živimo, radimo, dišemo, da smo tako olako pristali na sunovrat svih vrijednosti i kvaliteta uslova života, zarad interesa i profita nekolicine novokomponovanih i neosviještenih lokalnih tajkuna. Nedostatak bliskosti, odnosno zajedništva, nas je, nažalost, doveo u ovu poziciju, jer građani već duže vrijeme probleme sagledavaju uglavnom preko piksela svojih mobilnih telefona i drugih vizuelnih medija, bez inicijative da izađu i glasno, na licu mjesta, kažu da ne pristaju biti žrtve sveopšteg nadiranja urbanog rasta bez sagledavanja potencijalnih društvenih i ekoloških posljedica.
Koji su prema vama najveći problemi u gradu?
Upravo gore pomenute posljedice. Imamo rijeku Vrbas, kao okosnicu urbanog razvoja grada, duž koje, u određenim dijelovima njenog toka više ne možemo proći bez da ne zapušimo nos zbog neželjenog mirisa i ne zatvorimo oči, ponajviše od muke, kakav zločin nad njom smo dopustili. Zatim zagađen vazduh u zimskom periodu koji je, pored neosviještenosti samih građana, jednako i posljedica izostanka podrške gradskih i državnih vlasti individualnim domaćinstvima po pitanju prelaska na ekološki prihvatljivije sisteme grijanja. Po pitanju zagađenosti vazduha svakako treba istaći i problem potpune podređenosti infrastrukture motornom saobraćaju, bez značajnijeg učešća javnog prevoza u istom. Dalje, komunalne usluge su nam na poražavajuće niskom nivou. Odvajanje otpada – još nije ni u najavi. O procesima urban(al)izacije koju sprovodi aktuelna vlast, bih rado nekom drugom prilikom. Oslabljeno i onemoćalo društvo, koje svakim danom broji sve više onih koji zavise od tuđe pomoći i koje nerijetko srećemo kraj prepunih kontejnera, su takođe jedan od primarnih i alarmantnih problema u gradu. Ispostavlja se, nažalost, da su ovim vlastima ipak važniji ovi gladni i žedni pravde, pa se svim silama, ali u pravom smislu te riječi, trude da im se posvete.
Članovi Pokreta pravde i neformalne grupe građana Pravda za Davida često su diskriminisani, šta nam to govori o društvu u kojem živimo?
Upravo to da smo kao društvo podijeljeni. Poznato je da se snažna demokratija uvijek vezivala za snažne građane, koji su prevashodno, znali sami sobom da upravljaju, odnosno, da misle izvan kutije. Mi svjedočimo danas da većinom naših stanovnika, nažalost, upravljaju političke partije i njihovi lideri. Dakle, živimo u jednom okupiranom društvu obavijenom jednom sveopštom laži i u kojem sistem otvoreno radi protiv građana koji se usude slobodno misliti, a naročito suprotstaviti.
Jeste li vi imali problema zbog političkog angažmana?
Ne, za sada nisam.
Na čemu zasnivate svoju kampanju, koje teme smatrate važnim da biste ih izdvojili?
Ja na sve do sada učinjeno nikako ne gledam kao na svoju ličnu kampanju. Ono što Pokret Pravde, sigurna sam, čini jedinstvenim na političkoj sceni Banja Luke, jeste ta zajednička borba po principu „svi za jednog, jedan za sve“. Kada ste okruženi takvim ljudima, onda shvatite da ova borba ima smisla i da je kao takva jedina ispravna. Kakvi god bili rezultati izbora, ja vjerujem da ovi ljudi nikada neće odustati od borbe koje su započeli, a nadam se da će nam se pridružiti i drugi građani koji još nisu izgubili nadu i viziju za bolje sutra.
Šta biste prvo uradili da osvojite odbornički madat?
S obzirom da sam već istakla da smo mi u Pokretu Pravde timski igrači, tu odluku bih donijela nakon konsultacija sa svojim kolegama iz Pokreta.
Koliko je teško u našem društvu biti onaj koji kritikuje poteze vlasti i samu vlast?
Nije tu u pitanju samo vlast i trenutne politike. Teško je danas, u okruženju u kome živimo, kritikovati bilo šta, jer vas odmah proglase izdajnikom, rušiocem i slično. U najboljem slučaju vas ignorišu. Ovo poslednje je i jedan od razloga zbog kojeg sam ušla u političku arenu na lokalnom nivou. Naime, više puta sam kao obična građanka, ali i ovlaštena predstavnica Skupštine stanara u stambenoj zgradi u kojoj živim, imala priliku da jasno i dokumentovano uvidim da je vlast, odavno prestala da služi građanima. Zato, u duhu izreke: „Kada nepravda postane zakon, otpor je tvoja dužnost“ smatram da je jedini mogući način da se odupremo ovoj tiraniji reforma svijesti njenih građana. Ja lično vjerujem da mi imamo ljudski kapital koji može da mijenja ovo trenutno stanje. LJUDI su jedini koji mogu da unaprijede, ne samo društvenu, već i ekonomsku vitalnost gradova i njihovih neposrednih okruženja. Nisu baš svi otišli! Neki su, želim da vjerujem, spremni i da se vrate i da pomognu. U skorije vrijeme smo na ulicama Banja Luke imali desetine hiljada građana. Nisu to bili samo Banjalučani, znam, ali je bio divan osjećaj spoznaje da ovaj grad još uvijek ima svoj puls, i da on otkucava. Na nama je samo da mu nametnemo jedan novi ritam i optimista sam da će se to ponovo desiti. Кad-tad.
