Andrej Plenković neće uvesti porez na nekretnine, kakav stručnjaci već odavno zagovaraju i u zemljama se zapadne demokracije smatra uobičajenim. Premda Hrvatska nema poreza na bogatstvo i u odnosu na druge europske države ispodprosječno oporezuje imovinu i dohodak. Ali je premijer s pogledom na superizbornu godinu odlučio prčkati po fiskusu, obećavajući povećanje plaća i pretenciozno to nazivajući reformom. Poreznu je politiku stavio u funkciju izbora, odnosno političke bitke, potpuno indiferentan prema dugoročnim posljedicama svoga inženjeringa.
Trojanski konj u Zagrebu, Splitu i Rijeci
Država će, najavio je, na sebe preuzeti podmirivanje dijela mirovinskog doprinosa za one s najnižim plaćama, kako bi im zarade mogle rasti. Detalji tog manevra još nisu poznati, ali procjene su da će obuhvatiti oko milijun radnika ili dvije trećine zaposlenih. Stručnjaci i sindikati, međutim, strahuju od mogućih štetnih učinaka takve intervencije. Upozoravaju da bi Plenkovićevo pretumbavanje moglo rezultirati destabiliziranjem ukupnog mirovinskog sustava i posljedično svođenjem mirovina na razinu socijalne pomoći. Dok druge zemlje manjkove u mirovinskim fondovima pokušavaju kompenzirati produženjem radnog vijeka ili povećavanjem doprinosa, Hrvatska ide u kontrasmjeru. Troškove mirovinskog sustava još više prebacuje na državni proračun, što je trenutno – dok je državna blagajna zbog inflacije i europskih sredstava prepuna – možda održivo, ali je dugoročno vrlo upitno. Skoro pet milijardi eura, ili oko petine hrvatskog budžeta čine ove godine pare iz fondova EU-a. A što će biti kad se taj dotok smanji ili sasvim presuši, premijera Plenkovića ne brine previše. Jer Banske dvore u međuvremenu planira zamijeniti nekom briselskom rezidencijom. Sve veće vezanje mirovina uz državni proračun, odnosno smanjivanje pa i kidanje veze između visine mirovine i ukupnog iznosa plaćenih doprinosa, ne sluti na dobro. Porezni znalci upozoravaju da bi namjeravana promjena mogla rezultirati i poreznim prevarama, evazijom te smanjenjem plaća, jer će njihovu razinu poslodavci vjerojatno pokušati prilagoditi granici na kojoj se država uključuje u podmirenje jednog dijela mirovinskog doprinosa.
Ni za drugi dio paketa poreznih inovacija nema racionalnog razloga. Ali je izborni rezon bio odlučujući. Najavljeno ukidanje prireza Plenkovićev je udar na gradove kojima njegov HDZ nije uspio ovladati. Trojanski konj za razvaljivanje vlasti prije svega u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Vrsni ekonomisti tvrde da plan predstavlja „izuzetno netransparentno zadiranje u već ograničenu fiskalnu samostalnost gradova i općina“. Prema mogućim su konkretnim rezultatima još kritičniji. Izračuni govore da će građani malo dobiti, a veliki će gradovi puno izgubiti. Ukidanjem prireza u Zagrebu plaće bi mogle rasti za šaku eura, ali bi Grad ostao bez 130 milijuna eura ili milijardu kuna, što je otprilike iznos svih kapitalnih zagrebačkih projekata. Iz klopke koju mu šef HDZ-a namješta gradonačelnik se Tomašević može izvući samo poskupljenjem komunalija ili povećanjem stope poreza na dohodak. U oba slučaja po njega nepovoljno. Na što Andrej Plenković zapravo i cilja. Smisao je cijele operacije piarovski i predizborni. Premijer će se driblingom kroz poreze narodu predstavljati kao daronosac, dok će vlasti u gradovima, prisiljene donositi nepopularne mjere, postati meta bijesa građana. Igra je providna, ali kancelarski dizajnirani šef Vlade vjeruje da će upaliti i na izborima poboljšati izglede njegove, u tri najveća grada slabostojeće stranke. Zarad toga je čak i njihovu financijsku stabilnost i normalan život spreman ugroziti.
Narušavanje ustavne vrijednosti RH
Ukidanje prireza, odnosno upotrebu poreza u funkciji HDZ-ovih stranačkih interesa u Vladi pokušavaju objasniti kao dobrodošlu mjeru poticanja konkurencije između lokalnih jedinica. Kao, građani će moći birati gdje će živjeti. Tamo gdje su porezi manji ili u skupljim destinacijama. Prirez u Zagrebu, istina, vrlo je visok i svakako treba razmišljati o njegovom postepenom smanjivanju. Ali kao glavni grad države Zagreb financira mnoga dobra koja ne služe samo njegovim građanima. Razne institucije i servise države, veće škole i fakultete, bolnice, kulturne ustanove, benefite metropole. Slično kao što su na Split, Rijeku, Osijek i druge gradove upućeni oni koji im gravitiraju. Trebamo li razmišljati o dvojnim cijenama, manjim za one koji žive u Zagrebu i plaćaju prirez, ukidanje kojega će se vjerojatno kompenzirati rastom poreza na dohodak, i većim za one koji ne žive ovdje i ne participiraju u financiranju grada – tim će naoko apsurdnim pitanjem neki protagonisti Tomaševićeve vlasti komentirati u offu Plenkovićevu umotvorinu o konkurenciji kao instrumentu poreznog rasterećenja građana. Premijer je poreze spreman iskoristiti za politički sukob, faktički bi kažnjavao oporbu i njene birače. Ekonomist Željko Lovrinčević upozorava na još neke neželjene, pa i kriminogene posljedice najavljenih promjena poreznog sustava. Tvrdi da će njihovim provođenjem država potaći lažna preseljenja, odnosno fiktivnu promjenu boravišnih adresa, što se dosad smatralo zakonski kažnjivom malverzacijom.
Dok druge zemlje manjkove u mirovinskim fondovima pokušavaju kompenzirati produženjem radnog vijeka ili povećavanjem doprinosa, Hrvatska ide u kontrasmjeru. Troškove mirovinskog sustava još više prebacuje na državni proračun, što je trenutno – dok je državna blagajna zbog inflacije i europskih sredstava prepuna – možda održivo, ali je dugoročno vrlo upitno
U slično se izborno silovanje Hrvatske pretvara i Plenkovićev pokušaj da krojenje novih izbornih zakona, nužnost diktirana odlukom Ustavnog suda, obavi u zatvorenom krugu svojih adlatusa, bez sudjelovanja stručne javnosti i opozicije, i izglasa rukama HDZ-ove vrlo tanke, ali ponižavajuće servilne parlamentarne većine. Premijerovo nasilje nad demokratskom procedurom rezultira dosad neviđenim oblicima otpora. Najavom da će faktički oktroirati izborne promjene uspio je ujediniti opoziciju od ljevice do desnice. Svih deset oporbenih klubova u Saboru traže imenovanje radne skupine koja će izraditi prijedlog zakona, a u kojoj će s izborom najmanje trećine stručnjaka i sami sudjelovati. Gotovo istodobno jedanaest je sveučilišnih profesora, sa sve četiri katedre ustavnog prava u Hrvatskoj, objavilo zajedničku izjavu kojom upozoravaju da način na koji je Vlada odlučila mijenjati izborna pravila – bez formiranja radne skupine i javne rasprave – narušava ustavne vrijednosti Republike Hrvatske.
Znak Plenkovićeve nervoze
S javnom intervencijom uglednih ustavnih stručnjaka, gotovo presedanskim činom odgovornih javnih intelektualaca koji su digli glas protiv autokratske promjene izbornih zakona, premijer se odlučio obračunati sramotnom diskvalifikacijom. Proglasio ih je bliskim ljevici. „To su manje-više ljudi koji imaju kontakt s lijevom političkom scenom“, rekao je. Zbog kritike njegova samovlasnog krojenja izbornih jedinica ustavne je eksperte etiketirao kao ljevičare. Sve kad bi ta insinuacija i bila točna, a nije, o njihovoj stručnosti i argumentaciji ništa ne govori. Profesorica Sanja Barić na društvenim je mrežama odmah odgovorila. Odbila je podmetanje o političkoj ili osobnoj pristranosti, istakla da su se oko sadržaja zajedničke izjave složile sve katedre ustavnog prava u Hrvatskoj, konstatirala kako su „obnašatelji vlasti pokazali da nemaju nikakvu namjeru poštovanja standarda dobre prakse“, e da bi zaključila kako za naredne izbore „treba osigurati bar minimum ustavnosti“. Nema signala da bi ih premijer imao namjeru uvažiti.
Nasilan odnos Andreja Plenkovića prema izbornoj normi znak je velike nervoze, možda i nesigurnosti. Bez pobjede na izborima sve bi se njegove briselske ambicije mogle pokazati teško ostvarivima. Na pozicije na koje on puca može ići samo s funkcije premijera. Nikako kao izborni gubitnik. Njegov je HDZ i dalje, prema anketama, prva stranka u državi, ali koalicijski su mu kapaciteti jako tanki. Uznemirenost raste i zbog činjenice da je na lokalnim izborima koji su u posljednje vrijeme održani po nekim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, HDZ neslavno poražen od sjevera do juga, od Varaždina do Trogira. Zato premijer Plenković u svojim koliko bahatim toliko i paničnim uzurpacijama eskalira. Radi što ni svemoćni Tuđman nije radio. Veliko je pitanje što bi ga moglo zaustaviti, što ga može prisiliti da za provođenje izbora dogodine osigura barem minimalno korektne demokratske uvjete. S desnice je u javnost bačena ideja o bojkotu izbora. Premda su u većini opozicijskih stranaka takvu opciju skloni odbiti, možda je radikalna prijetnja jedino što bi Andreja Plenkovića moglo dekuražirati u siledžijskom prekrajanju izbornih zakona i ignorantskom gaženju demokratskih procedura. Vjerojatno ponajviše zato što bi bojkot u Bruxellesu jako loše odjeknuo.
