Rečenicu u naslovu izrekao je danas (10.12.2024.) u pauzi rada saslušanja pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju, pozdravljajući se sa novoizabranim generalnim revizorom Mirzom Kudićem, član ove komisije, inače šef kluba poslanika SDA u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta i predsjedavajući tog doma u prethodnom mandatu, Mirsad Zaimović.
I to u javnom prenosu, ne shvatajući da je mikrofon pored njega uključen a da tehnička služba ne zna (ili, vjerovatnije – da joj je mrsko) zaustaviti prenos kad se saslušanje završi.
Pa smo zahvaljujući neznanju, neradu i nezainteresovanosti za svoj posao tehničke službe Parlamenta (koji, da se razumijemo, koliki god bili, nisu ni blizu neznanja, nerada i nezainteresovanosti za svoj(!) posao većine parlamentaraca) bili u prilici čuti nešto za što pretpostavljamo da je loša šala. Jer bi inače, valjda, bio slučaj za svjetske naslovne stranice i rubriku Vjerovali ili ne, kao slučaj endemske visoke korupcije za smiješno niske pare.
Mada… ako smo šta naučili u ovoj zemlji, to je da je u njoj sve moguće. I da su nam ljudi u principu jeftini. A iz svijeta su nas davno smjestili u nivo valjanja u korupcijskom blatu i na samo evropsko dno dna.
I upravo zato je to krajnje neprimjerena šala (za one koji prihvataju da je u pitanju šala).
Ali… ništa manje nije neprimjereno (a, kažu, nije šala – mada tako zvuči), to da su, kako je to ovih dana otkrio portal Fokus, novi, friško izabrani generalni revizor i njegova zamjenica („progurani“ takoreći „nasilu“ i pored argumentovanih primjedbi opozicije, protukandidata, medija, nvo i američke ambasade da je taj izbor neprihvatljiv zbog nestručnosti, nepotizma i stranačke pozadine nespojive sa imperativom nezavisnosti rada revizora) kao prvu aktivnost na novom radnom mjestu pokrenuli zahtjev za povećanje svojih plata i njihovo izjednačavanje sa platama predsjednika Vrhovnog suda FBiH i njegovog zamjenika. O čemu odluku treba da donese Komisija. Nakon ručka, kako smo čuli.
Da je to uradio njihov prethodnik, koji je u samo 5 godina povećao broj provedenih finansijskih revizija ureda kome je donedavno bio na čelu za 100% i koji je zbog istrajavanja na međunarodnim profesionalnim standardima i nezavisnosti Ureda, bio izložen stalnim napadima vlasti (i to kako prethodne, tako i nove), to bi, nekako, bilo sasvim OK.
Ali “taj” nije sjedio po ručkovima sa političarima. I bio “zna se” “naš”. Nego je od njih, zbog ukazivanja na njihove zloupotrebe, kršenja zakona i krčmljenje budžeta, bio zasipan javnim uvredama, optužbama, pokušajima uvođenja cenzure i stavljanja Ureda pod kontrolu stranaka na vlasti. I otišao je a da mu niko za izvanredne rezultate rada nije rekao ni hvala, a kamoli mu priredio neki primjereni oproštaj uz dodjelu nekog priznanja, kako se to radi u svijetu.
No, već podavno (kada nas je zasmijao svojim naivnim optimizmom i vjerom u pravnu državu, prijavivši se kao protukandidat Dodikovoj marioneti, na konkurs za direktora Uprave za indirektno oporezivanje, s očekivanim epilogom) smo mu prorekli budućnost u kojoj će, nakon ovakvog mandata na čelu Ureda za reviziju, ne smisli li neki privatni biznis morati otići “trbuhom za kruhom” iz ove zemlje. Jer u državi koju političari tretiraju kao svoju privatnu imovinu i gazeći po zakonima drže u rukama sva imenovanja i zapošljavanja u javnom sektoru, i pritom zapošljavaju one najgore (koji najviše liče na njih same), za takve mjesta nema.
Oni samo nestanu. Kao i toliki prije njih. Između dva ručka, takoreći.
