Hrvatska je ušla u izbornu godinu. Točno je godinu dana do europskih izbora, dok će oni najvažniji, parlamentarni, vjerojatno biti prije toga, po svoj prilici vremenski sinkronizirani s isporukom prve tranše skupo plaćenih Rafalea Hrvatskoj. Andrej Plenković voli kad mu avijacija stvara zvučnu kulisu za političke operacije. Već je jednom, lani u proljeće, organizirao prelete francuskih zrakoplova iznad Zagreba baš u vrijeme svoje konferencije za novinare. O misterioznom dronu koji je prethodno pao na širi centar grada hrvatska javnost do dana današnjeg ništa pouzdano nije saznala, ali joj je zato upriličen unikatan prizor – ozareni premijer dok vojni avioni u niskom letu paraju nebo iznad Banskih dvora.
Posve je izvjesno da će sve u hrvatskoj državi u idućih godinu dana biti stavljeno u funkciju više Plenkovićeve nego HDZ-ove izborne pobjede. Ulozi su vrlo visoki. Ne uspije li, šanse za nastavak karijere u Bruxellesu nisu blistave. Premijer djeluje samouvjereno, kao da mu nitko u Hrvatskoj nije ni do koljena, ali je objektivno ishod izbora vrlo neizvjestan. Premda je HDZ, tvrde ankete, i dalje prva stranka u državi, dvostruko jači od drugoplasiranog SDP-a. Veliko je, međutim, pitanje hoće li – sve ako i pobijedi – doći do vlasti. Koalicijski su mu kapaciteti nikakvi. Andrej Plenković već godinama sustavno ponižava opoziciju. Partnerstva ne gradi, nego ih po potrebi kupuje. Iskustvo, doduše, veli da je pod šatorom pobjednika uvijek gužva. Za HDZ jako radi i opozicija, odnosno uvjerenje velikog dijela javnosti da je alternativa slaba i da se na nju ne treba kladiti. Istina, ni jedna od opozicijskih stranaka ne blista. Analitičari će tumačiti da nemaju ni ideja ni lidera, da im je kadrovski postav strašno tanak.
Bezidejna stranka
Ali sve to vrijedi i za HDZ. Vladajuća je stranka potpuno bezidejna, prazna i potrošena. HDZ danas funkcionira kao mreža interesnih skupina. Nemaju lidera, imaju faraona. Plenković nije vođa, nego je svemoćni šef. Na dobrom putu da sa svojim ministarskim korom i stranačkom svitom realizira Lenjinovu projekciju kako bi svaka kuharica mogla voditi državu. Snažnim ga ponajprije čini utjecaj na nikad krcatiju državnu blagajnu, odakle s dolaskom izborne godine na sve strane počinje bacati milodare. S gardom velikog filantropa, kao da odvaja od vlastitih usta. Opozicija možda nije zaslužila pobjedu na izborima, ali je HDZ jako zaslužio da izbore izgubi. Pogotovo jer će rezultati narednog izlaska na birališta biti možda i dugoročno presudni za Hrvatsku. Hrvatskoj je nužna smjena vlasti. Zato što u suprotnom – ostane li HDZ na čelu države – neke bi negativnosti mogle postati nepopravljive. Kao da su u kamen uklesane.
Hrvatskoj je prijeko potrebno da HDZ pošalje u opoziciju jer se aktualna vlast ucrvala od korupcije. Povijest HDZ-ovih grabežnih postignuća vrlo je bogata, ulančana još od pljačkaške privatizacije do, recimo, Borg skupine. Ali Andrej Plenković apsolutni je rekorder po broju ministara koji su iz Vlade transferirani u Remetinec i moraju odgovarati za kriminal. Ni premijer ni stranka s takvim saldom ne bi smjeli imati pristup vlasti. Prije svega iz higijenskih razloga. Ali zlo se ovdje duboko ukorijenilo, postalo modus operandi HDZ-ove vlasti. Ako za HDZ još postoji šansa transformiranja u stranku koja neće funkcionirati kao latentna zločinačka organizacija, onda je prolazak kroz čistilište moguć samo u opoziciji. Dok su na vlasti, problem kriminalnog refleksa nemoguće je riješiti. Gubitak vlasti koristio bi i HDZ-u i Hrvatskoj. Stranci bi omogućio čišćenje, što je dugoročno možda može spasiti. Hrvatskoj bi promjena na čelu države bila prilika da se napokon počne čupati iz ralja sistemske korupcije, koja zemlju uništava i ekonomski i moralno.
Kvarljiva vlast
Smjena je vlasti Hrvatskoj nužna jer je političko ventiliranje za mlade demokracije jako zdravo. Povezano je s odgovornošću vlasti. Vlast se lako kvari. Smjenjivost je čini odgovornijom. Činjenice govore da su tranzicijske zemlje s učestalijom promjenom vlasti ekonomski uspješnije. Nažalost, Hrvatska kroz to treniranje demokracije nije prošla. Više od tri desetljeća duga vladavina HDZ-a, s dva četverogodišnja SDP-ova interludija, Hrvatsku sve više približava onim zemljama u kojima vlast faktički postaje nesmjenjiva. Za Plenkovićeva duplog premijerskog mandata brojni su osigurači demokratskog funkcioniranja države uškopljeni. Sve u ime stabilnosti vlasti, kao – po njemu – najveće političke vrijednosti.
Dobije li na izborima HDZ još jedan mandat da vodi državu, Hrvatska klizi u demokraturu. Postaje slična zemljama izborne autokracije. U kojima vlast ne pobjeđuje konkurenciju svojom političkom snagom, nego podređivanjem cijelog sustava jednoj stranci ili osobi. Ako je država uzurpirana, onda ni formalno demokratski izbori ne mogu rezultirati promjenom vlasti. Pokazali su to nedavni izbori u Turskoj. Slično, kao izborne despocije, funkcioniraju Rusija, Mađarska ili Srbija. Dok mu pod prozorima već tjednima vrije gnjev naroda i vlast mu se raspada, predsjednik Srbije prijeti opoziciji izborima. Referirajući se na Vučića, premijer Kosova Albin Kurti primjećuje da autokrati pobjeđuju na izborima tako što najprije devastiraju opoziciju. Ne pobjeđuju u izbornoj utakmici, u borbi prsa u prsa, nego im je pobjeda unaprijed osigurana prethodnim blesiranjem političke konkurencije.
Devastirana opozicija
Opozicija u Hrvatskoj također djeluje prilično devastirano. Izmrvljena, posvađana, jalova. Bez snažnih političkih ličnosti. Uglavnom se smatra kako je za to sama kriva. Ali u njenom razbijanju HDZ-ova je vlast snažno participirala. Andrej Plenković manje se pritom služio željeznim korbačem, više medenim kolačem. Svoju je parlamentarnu većinu prije šest godina složio uz pomoć najveće prevare hrvatskih birača. Nakon razlaza s Mostom, novog je partnera našao u HNS-u. Stranci koja je na izbore išla i u Sabor ušla u koaliciji s SDP-om. Ali se takoreći prekonoć s ljevice odlučila prekopicnuti HDZ-u. Milan Bandić, svojedobno proglašen kraljem žetona, u političkoj je trgovini zapravo kokošario. Plenković je praksu političke korupcije na velika vrata uveo u sam vrh države. Svoju je vladu formirao žetoniziranjem. Beskrupulozna operacija spašavanja njegove vlasti glasovima koje su lijevi birači poklonili SDP-ovu bloku, za neke se pokazala vrlo skupom. HNS se rascijepio i faktički nestao s političke scene, ali je Ivan Vrdoljak, njen tadašnji predsjednik, u međuvremenu postao silno uspješan poslovni čovjek, čiji su se biznisi razgranali sve od računalnog programiranja do građevine i proizvodnje električne energije.
Demokracija se u Hrvatskoj opasno urušava, višestranačje sve više malformira u faktičku jednopartijnost. Čak osobnu vlast jednog čovjeka. Taj se proces – dok su HDZ i Andrej Plenković na vlasti – ne može zaustaviti. Zato Hrvatskoj treba smjena na kormilu države. Što bi se i za HDZ moglo pokazati korisnim. Samo bi u opoziciji, naime, stranka mogla obaviti svoju demokratsku tranziciju. Bez toga teško da se može smatrati demokratskom organizacijom. Ne samo zbog HDZ-ova unutarnjeg ustroja i prakse partijskog zaposjedanja države. U dva navrata, dok nije bila na vlasti, stranka se pokazala nesposobnom funkcionirati kao demokratska opozicija. U oba slučaja, i protiv vlade premijera Račana i protiv vlade premijera Milanovića, HDZ je pokretao pučističke udare. Mitinzi, marševi, masovke, veteranska pobuna, šatori, plinske boce, krik i bijes, košmar, kaotizacija Hrvatske, provociranje atmosfere izvanrednog stanja – sve je to iz njegove utrobe u tom vremenu pokuljalo. Elementarne demokratske standarde, priznavanje legalno izabrane vlasti, HDZ još nije uspio savladati. Možda idući put, na popravnom, kad se opet nađe u opoziciji.
Smjena je vlasti Hrvatskoj potrebna jer se HDZ pokazao nesposobnim za modernizaciju zemlje. Ono što Andrej Plenković naziva stabilnošću zapravo je neproduktivni status quo. Netalasanje, zaparloženost, močvara. Premda premijer tvrdi da može sve što hoće, u osam godina, koliko vlada državom, ni jednu reformu nije uspio pokrenuti. Uveo je Hrvatsku u Schengen i eurozonu, ali ljudi se iseljavaju, javne službe propadaju, zdravstvo kolabira, mirovinski se sustav ljulja, nigdje ozbiljnog pomaka nabolje. Njegova se vlast pretvorila u pretakanje iz šupljeg u prazno. Cijelo vrijeme kao da lovi svoj vlastiti rep. Nema iskoraka, nema vizije ni cijeloj zemlji potrebnog optimizma. Samo čamotinja. Depresija. Gubitak vjere u državu. Vrijeme je za nove ljude. Neće biti idealni? Neće opravdati očekivanja? Radit će greške? Vrlo vjerojatno, ali sa svakom promjenom vlasti rastu šanse za potrebnu transformaciju Hrvatske.
