Proteklih smo godina svjedoci sve češćeg onečišćenje rijeka, pomora riba i drugih vrsta narušavanja biljnog i životinjskog svijeta u rijekama kao i nemarnog odnosa stanovništva, ali i institucija koje bi trebale voditi brigu, ali to ne čine.
Posljednjih je dana, tako, u južnom dijelu rijeke Neretve zabilježeno veliko onečišćenje. Ribari koju su se zatekli na tom dijelu smaragdne ljepotice, kazali su kako je riječ o bestijalnom narušavanju ekosustava rijeke Neretve. Očitovali su se i članovi Udruženja sportskih ribolovaca „Neretva 1933“ kazavši da su njihovi ribočuvari proteklih mjeseci zabilježili više desetaka zamućenja, zbog čega su podnijeli prijave svim nadležnim gradskim, županijskim i federalnim institucijama. No reakcije nije bilo.
Iz Udruženja su još naveli: „Prema informacijama koje smo dobili s terena, izvor mulja koji u velikim količinama ulazi u Neretvu je odvodni kanal u vlasništvu Elektroprivrede HZHB. Taj kanal je dio sustava hidroelektrane Mostarsko Blato, i direktno se ulijeva u Neretvu, donoseći sa sobom velike količine sedimenata. Porijeklo ovog mulja se treba pod hitno ustanoviti i zaustaviti”.
Veoma brzo očitovali su se i iz JP Elektroprovreda HZHB opovrgavajući navode ribara.
„Hidroelektrana Mostarsko blato ne može i nije bila uzrok zamućenja vode rijeke Neretve 25. svibnja 2024. godine u večernjim satima. Agregati HE Mostarsko blato, u spornom vremenskom razdoblju, nisu korišteni za potrebe proizvodnje električne energije. Nije izvršena niti jedna manipulacija zatvaračima koja bi dovela do ispuštanja voda kroz kanal u rijeku Neretvu“, istaknula je Marija Buntić, rukovoditeljica Sektora koroporativnih komunikacija u EP HZHB.
No, ako nije Elektroprivreda, ko jeste? Odgovor na to pitanje bi trebale da daju nadležne institucije. Kao i odgovor na pitanje da li se radi samo o neugodnom vizuelnom efektu (koji izgleda dramatično, s obzirom na uobičajenu specifičnu ljepotu ove rijeke) ili o zagađenju koje može biti opasno po riječnu floru i faunu ili čak čovjeka.
Edin Salihagić iz ekološkog Udruženja „Za Doljanku“ poručuje kako je iznimno važno da firme koje gospodare rijekama ili njihovim dijelovima budu pažljive što sve i na koji način ispuštaju u rijeke jer sve što nije u skladu s prirodom narušava biljni i životinjski svijet.
„Poražavajuća je činjenica kada se u rijeke ispuštaju teški metali i druge štetne tvari jer one neće zagaditi samo taj lokalitet već i sva područja kojima rijeka protječe, a zna se dogoditi da se zagadi i tlo. Zbog taga se znamo dovesti u situaciju da na mjestima gdje se kupamo od djetinjstva, nismo se više u mogućnosti kupati od bojazni za naše zdravlje.“
Umjesto da smo ponosni što živimo u zemlji koja ima čiste i bistre rijeke (uglavnom) i da ljubomorno čuvamo naš ponos i bogatstvo, žalosti činjenica što tek sporadično mislimo o ljepotama i blagodetima koje imamo. Lijepo je doći i rashladiti se u prelijepim rijekama za vrelih ljetnih dana, ali ne razmišljamo kakvu štetu činimo kada po odlasku ostavimo iza sebe razbacano smeće. A firme koje više misle na profit nego na prirodne ljepote (a takvih je, nažalost, većina), kao da smo prihvatili zdravo za gotovo.
Pogotovo ih tako, iz raznih razloga – među kojima su i oni protuzakoniti – prihvataju institucije vlasti, odnosno politički moćnici koji izravno ili neizravno upravljaju njima. Zbog čega izostaje adekvatna reakcija i kazne koji bi dugoročno zaštitile ljude i prirodu.
