Nikada lakše i spokojnije nisam podnijela odlazak svog djeteta na drugi kontinent, svjesna da ga neću vidjeti nekoliko godina. Neposredno prije njegovog odlaska, tokom telefonskog razgovora, jedan “drug” mu nudi 50 KM ako glasa za određenu osobu. Nagovaranje traje dugo, čak i do nepristojnosti, ali moj sin, svjestan svoje odluke, ostaje čvrst: “Neću, ne želim.”
Ovo je juče napisala Bojana Lakić iz Prnjavora uz fotografiju svog sina, kojeg prati na aerodrom. Istaknula je da joj je drago što je, boraveći ovdje pred izbore, shvatio koliko je njegov narod podmitljiv, korumpiran i nedostojanstven. “Sine, gledao si Gospodara prstenova; onaj Smeagol (Gollum) – u njemu su narodi Balkana, bez pretjerivanja. Neka te sreća prati gdje god bio i da rijetko viđaš ljude sa Balkana.”
Bojanu smo kontaktirali i u razgovoru je otkrila da su njena dva sina otišla u Kanadu prije pet godina. Kada su napustili zemlju, nije mogla pronaći dovoljno dobar razlog za njihov odlazak, iako je bila svjesna stanja u državi i nepravde koja je svuda prisutna. Nikada se nije pomirila s tim da im tuđa zemlja može biti domovina: “Nisam htjela prihvatiti da im može tuđa zemlja biti domovina i stalno sam insistirala da se uz trud može pristojno živjeti ovdje,” priča Bojana za BUKU.
Kako to često biva, vrijeme je razuvjerilo i Bojanu.
Njen stariji sin se vratio u Prnjavor prije godinu dana, nakon što je završio školu u Kanadi i donio ušteđevinu. Nadao se da će pronaći dobar posao i živjeti u gradu u kojem je odrastao. Međutim, iako je aplicirao za poslove za koje je školovan, jedina ponuda bila je rad u velikom magacinu na utovaru. Razumio je o čemu se radi kada mu je prijatelj rekao da nikada neće naći dobar posao ako nije član stranke. “Nije bitno da li znate raditi ili ste obrazovani; važno je samo da ste u stranci i da ste ‘poslušni,'” naglašava Bojana.
A onda je došao Bojanin srednji sin na odmor,onaj kojeg je juče ispratila na put za Kanadu. Plašila se kako će podnijeti rastanak, a onda se desila priča sa početka: ponuda od 50 KM za glas. “Razne situacije vezane za izbore i mnoštvo lica na listama za koje znam da nisu bili u stanju podići dva prsta kada se obraćaju profesoru, a sada bi da dignu dva prsta u skupštini i govore u moje ime, ime moje djece i ime svih nas, dovele su me u situaciju da se osjećam spokojno. Vjerujem da će se spasiti od ove truleži države i da neće morati imati članstvo u stranci da bi ih ljekar pregledao. Iskreno sam vjerovala da će se narod suprotstaviti ovakvom načinu funkcionisanja, ali sada je jasno da sve više ljudi pristupa strankama da bi dobili ‘blagodati’ koje na uštrb budućnosti dijele,” zaključuje na kraju razgovora za BUKU Bojana Lakić, još jedna majka koja ispraća svoje dijete iz Bosne i Hercegovine.
