Edvin Kanka Ćudić iz Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), jedan od organizatora konferencije, kazao je kako je važno da se sjećamo ubijenih na Kazanima, te lokalitetima Gaj i Grm maline, gdje su pojedini stanovnici Sarajeva u prve dvije godine opsade odvođeni.
Podsjetio je da su žrtve Mušana Topalovića “Cace” i pripadnika Desete brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine ekshumirane u novembru 1993. godine, a potom ukopane na rimokatoličkom groblju “Sveti Josip”.
“Posmrtni ostaci ubijenih sugrađana i sugrađanki na tom su mjestu počivale punih pet godina. Kada je 2021. podizana spomen-ploča na lokalitetu Kazani, učinjena je neviđena nepravda i pored svih insistiranja da se ne čine greške… na ploči nisu navedena imena svih ubijenih, kao ni imena počinitelja”, kazao je Kanka Ćudić.
Glavna i odgovorna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović je podsjetila kako je Gradsko vijeće Sarajeva donijelo odluku da 26. oktobar, kao dan kada je BiH odlučila da prizna zločine počinjene na Kazanima, blago potisne i proslijedi na 9. novembar, za što nisu poznati razlozi.
Navela je i da teme Kazana i tranzicijske pravde treba približiti mladima, ali da smatra da na društvenim mrežama neće dobiti lajk. Ipak smatra da profesionalno novinarstvo ne ovisi o društvenim mrežama.
“Vjerujem da mi možemo biti čestiti i možemo raditi svoj posao, uprkos skupljanju lajkova”, navela je te dodala da Sarajevo mora biti primjer ukoliko želi da ponese epitet glavnog grada koji je preživio opsadu, a uprkos tome ima snage da usred rata demonstrira svoju multietničnost.
Denis Džidić, izvršni direktor Balkanske istraživačke mreže BiH, smatra da je teško govoriti o medijima kao da su cijelina, između kojih nema razlika.
“Mislim da mediji, kad se govori o procesima suočavanja s prošlošću u BiH, pa i u regionu, jesu vjerovatno ono najbolje i ono najgore. Ono što je problem jeste nedostatak konsenzusa da se u jednom trenutku zaista otvori ta tema, da se uzme u obzir koliko je hrabrosti trebalo u periodu rata da se o tome i piše, da se o tome izvještava na način na koji jeste, i u konačnici i da se pokuša i obračunati s tim i da onda ta hrabrost posluži u nekom postratnom periodu da se zaista ta knjiga otvori i zatvori na neki kvalitetan način”, poručio je Džidić.
Objasnio je kako su teme prošlosti, ratnih zločina i tranzicijske pravde pretvorene u jedno oružje koje se najviše manifestira kroz medije koji su bliski političkim elitama.
“Veliki broj medija je pod političkom kontrolom, veliki broj medija ne izvještava nego izvršava prenošenje narativa koji su potrebni politici za mobilizaciju, dakle to je ono što mi suštinski vidimo”, kazao je Džidić te dodao kako od 60 do 70 posto sadržaja na portalu Detektora jesu suđenja, koja mlade generacije ne zanimaju, ali koja ih mogu zaintrigirati.
Historičar Dragan Markovina, govoreći o važnosti sudski utvrđenih činjenica, naveo je kako su sudske presude svima poznate, od Haaga pa do domaćeg pravosuđa, ali da, prema njegovom mišljenju, to nikoga nije pomjerilo.
“Mislim da poenta nije u presudama, poenta je u slobodnom društvu. Sve ovo što mi govorimo jeste točno, ali isto tako je istina da mi ovakvu vrstu rasprave u bilo kojoj većoj drugoj sredini u BiH ne možemo voditi”, rekao je Markovina.
Dodao je kako je godinama bio uvjeren da će insistiranje na bavljenju zločinima te suočavanju s prošlošću dovesti do iscjeljenja društva.
“Sad, nažalost, vjerujem previše tom drugom stajalištu, naprosto zato što nigdje nas nije odvelo”, zaključio je on na konferenciji u organizaciji UDIK-a, Fondacije “Friedrich Ebert” i forumZFD-a.
Za ubistva počinjena na Kazanima te neprijavljivanje krivičnog djela i počinilaca tokom i neposredno nakon rata osuđeno je 14 pripadnika Desete brdske brigade Armije BiH.
Komandant ove jedinice Mušan Topalović “Caco” ubijen je u Sarajevu 26. oktobra 1993. godine tokom akcije hapšenja.
Iz jame na Kazanima nakon rata su, u više ekshumacija, izvađeni posmrtni ostaci 23 žrtve, od kojih je 15 identifikovano, a prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, riječ je o pet žrtava ženskog spola i deset muškog, starosti od 27 do 66 godina. Dvije žrtve su ukrajinske nacionalnosti, dvije hrvatske, jedna žrtva bošnjačke nacionalnosti i deset žrtava srpske nacionalnosti.
Tačan broj ubijenih i bačenih u jamu na Kazanima do danas nije utvrđen.
