Nepostojanje sistemskih mehanizama u BiH, koji će sprječavati blokade i onemogućavati bezakonje,, u oblasti šumarstva rezultirala je 15-ogodišnjim nepostojanjem Zakona o šumama u Federaciji BiH.
Naime, otkako je Ustavni sud 2009. godine stavio van snage tadašnji Zakon o šumama, a onda, 2010. i Vladinu Uredbu sa zakonskom snagom, ocijenivši da su neustavni i da njihova primjena ne obezbjeđuje provođenje zakonitosti u oblast šumarstva, ova je oblast u zakonskom vakuumu.
Predlagana su rješenja, ali sve do sada nije došlo do usvajanja, jer je bezakonje odgovaralo političkim akterima, kao dodatni garant nekažnjivosti za pljačku šumskog bogatstva koja je provođenja pod njihovim pokroviteljstvom ili u organizaciji. Prema određenim podacima, naime, preko 50% posječene šumske građe, posječeno je nelegalno, odnosno ukradeno, a stručnjaci procjenjuju da je Federacija BiH oštećena za milijarde KM. Što se sve, naravno, nije moglo desiti bez “aminovanja” ili direktnog učešća vlasti, odnosno vladajućih stranaka i njihovih čelnika.
Kako se pljačka šumskog blaga i u drugom entitetu procjenjuje na milijarde KM, i kako se i za nju optužuju vladajuće stranke, očito je da postojanje Zakona nije garant zaštite šuma – jer, u Republici Srpskoj, Zakon postoji. Ključni problem je nefunkcionisanje pravne države, usljed stranačke kontrole nad policijsko-pravosudnim aparatom. (A kad smo kod Republike Srpske i pljačke šumskog bogatstva, spomenimo da je vladajuća koalicija godinama, kršeći zakon, sprječavala čak i parlamentarnu raspravu o revizorskom izvještaju o stanju u JP “Šume Srpske”).
No, zakoni su, svakako značajni. Kao preduslov za rješavanje predmetnog problema i nužni korak ka pravnoj državi. Naime, generatori korupcije i pljačke, u najmanju ruku, moraju biti zabrinuti za svoju budućnost, nakon gubljenja vlasti i kontrole nad represivnim aparatom. Jer “Pravda je spora ali dostižna”. Ili tako bar kažu optimisti i oni kojima je nada u bolju budućnost jedina ostala.
S druge strane, neophodno je konačno, prije nego dođe do nepopravljive štete, prekinuti sa trendom posmatranja šuma kao plijena iz koga treba izvući što više novca i početi ih tretirati kao obnovljivi prirodni resurs sa ogromnim značajem za društvo u cjelini.
U tom kontekstu treba posmatrati i najnoviji Zakon o šumama, koji je Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva 20.06. predstavilo javnosti na konferenciji “Zakonski okvir za očuvanje šuma: Izazovi i perspektive” u Sarajevu.
Na konferenciji, na kojoj su se okupili predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, akademske zajednice, privrede i sindikata, te nevladinog sektora koji u posljednje vrijeme vrši snažan pritisak za konačno donošenje ovog zakona, raspravljano je o dugoročnom upravljanju šumama u Federaciji BiH, kao i o ulozi društva kroz partnerski odnos institucija i različitih nivoa vlasti, a radi očuvanja šuma kao prirodnog bogatstva.
“Pripremili smo sveobuhvatan, pravedan i moderan zakon o šumama. Vjerujem da dijelimo zajednički cilj, a to je što hitnije donošenje zakona o šumama kako bi se šumama gospodarilo na odgovoran i održiv način. Nastojimo da zakon bude rezultat širokih konsultacija s relevantnim stručnjacima, organima uprave, privrednim društvima, akademskom zajednicom, nevladinim sektorom i ostalim zainteresiranim stranama. Opredijeljeni smo za transparentan i javan rad a dokaz tome je i ova konferencija – kazao je Federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i sumarstva Kemal Hrnjić, u obraćanju učesnicima konferencije. Dok je Premijer FBiH Nermin Nikšić istakao da “Zakon o šumama u Federaciji BiH je nužan kako bi se uveo red i šumama upravljalo na transparentan, planski i održiv način”.
Učesnici konferencije istakli su i potrebu postizanje ravnoteže između ekoloških, ekonomskih i socijalnih aspekata šumarstva kako bi dugoročno bila osigurana korist za sve učesnike uključujući i zaštitu biodiverziteta, održavanje eko-sistema i podršku lokalnom razvoju.
No, čini se da je smisao konferencije manje transparentnost u procesu usvajanja zakona, a više pokušaj pridobijanja javnog mnijenja, kao oblik pritiska na koalicionog partnera, koji to usvajanje, zapravo, čitavo vrijeme opstruira. I čiji “rezrvisan” stav se mogao isčitati i iz izlaganja Predsjednice FBiH Lidije Bradare, koja je, uz kurtoazno pozdravljanje “nastojanja resornog federalnog ministarstva, ali i ostalih učesnika konferencije u namjeri da bude usvojen novi zakon koji će omogućiti poboljšanja u sektoru šumarstva te doprinijeti boljem razvoju Federacije BiH”, naglasila:
“BiH je složena zemlja podijeljenih nadležnosti i važno je poštovati iste. Zakon o šumama mora biti okvirni, donesen u skladu s ustavnom procedurom bez diranja specifičnosti i nadležnosti kantona. Također, javna rasprava mora biti široka i kompromisna i početak tog procesa je nadam se i današnja rasprava na ovoj konferenciji.”
Dakle, što se tiče Predsjednice i njene stranke, nakon 15 godina bez Zakona, mi smo i dalje na početku procesa širokih i kompromisnih javnih rasprava. A ne pred utvrđivanjem Zakona, javno predstavljenog 06.10., na Vladi i njegovim skorim usvajanjem u Skupštini, podržanim (i) od nevladinog sektora.
Iz Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT, koja je bila jedna od učesnica Konferencije, ipak su izrazili nadu da će ovaj treći pokušaj usvajanja Zakona biti uspješan, jer “naše šume više ne smiju čekati”.
U međuvremenu, dok čekamo procjenu političkih moćnika koliko im dalje provociranje javnosti stimulisanjem bezakonja može štetiti na izborima i koliko dugo još mogu to bezakonje prodavati pod zaštitom nacionalnih interesa, medijima i nevladinim organizacijama ostaje da nastavljaju upozoravati na nagomilane probleme u ovoj oblasti – na bespravnu sječu šume i bespravno zauzimanje državnog šumskog zemljišta, smanjeni prihodi od šuma, selektivna primjena kantonalnih zakona, nepoštivanje planiranog i obaveznog ulaganja u obnovu šuma, ugrožena stabilnost šuma, kontinuirano smanjuje zaliha kvalitetne drvne mase u šumama, nepostojanje osnova za prikupljanje novih sredstava za finansiranje projekata u oblasti šumarstva, nemogućost usvajanja šumarskog programa Federacije BiH, a samim tim i nemogućnost pristupa finansijskim sredstvima iz različitih EU fondova koja se dodjeljuju pod povoljnim uslovima.
