Rashodima u okviru zajedničke poljoprivredne politike podržavaju se poljoprivreda i ruralni razvoj u EU, i to: direktnim plaćanjima koja se dodjeljuju poljoprivrednicima uglavnom na temelju površine poljoprivrednog zemljišta kojom pojedini korisnik raspolaže; poljoprivrednim tržišnim mjerama kojima se pomaže poljoprivrednim sektorima EU da se prilagode promjenama na tržištu i nacionalnim i regionalnim programima ruralnog razvoja država članica kojima se podržava društveni i ekonomski razvoj u ruralnim područjima i pruža podrška na temelju kriterija povezanih sa životnom sredinomi klimom.
U razdoblju 2018. – 2020. direktna plaćanja u 27 država članica EU iznosila su u prosjeku 38,5 milijardi eura godišnje, a tržišne mjere i rashodi u području ruralnog razvoja u prosjeku su iznosili 13,1 milijardu eura.
Revizori su ispitali obrasce prevara u programima plaćanja u okviru ZPP-a analizom mjera koje se finansiraju sredstvima u okviru ZPP-a pod podijeljenim upravljanjem (direktna plaćanja, tržišne mjere i ruralni razvoj) i pregledom podataka iz programskih razdoblja 2007. – 2013. i 2014. – 2020.
Glavni rizici koje su revizori utvrdili povezani su s time da korisnici prikrivaju slučajeve kršenja uslova prihvatljivosti te su povezani sa složenošću finansiranih mjera i nezakonitim oblicima jagme za zemljištem.
„Prevara šteti finansijskim interesima EU i sprečava ostvarivanje cilja politike koji se nastoji postići sredstvima EU”, izjavio je Nikolaos Milionis, član Suda koji je predvodio ovu reviziju. „Smatramo da bi EU trebala učiniti više kako bi se uklonio rizik od prevara u rashodima u području poljoprivrede. Očekujemo da ćemo ovim izvještajem pomoći Komisiji i državama članicama da razviju svoje kapacitete za borbu protiv prevara u okviru nove zajedničke poljoprivredne politike za razdoblje 2023. – 2027.”
Rashodovna područja na koja se primjenjuje više složenih pravila izložena su većem riziku, npr. mjere ulaganja u ruralni razvoj. Takođe, neki programi plaćanja u okviru ZPP-a usmjereni na podršku određenim kategorijama korisnika pokazali su se podložnima prevari jer neki podnositelji zahtjeva propuštaju objaviti relevantne informacije ili vještački stvaraju uslove za ispunjavanje kriterija prihvatljivosti i neopravdano ostvaruju korist od podrške u okviru ZPP-a. To se, na primjer, može dogoditi u slučaju podrške poljoprivrednim „MSP-ovima” koji nisu objavili svoje veze s drugim preduzećima ili u slučaju neprihvatljivih korisnika koji podnose zahtjev za plaćanja kao „mladi poljoprivrednici”.
Komisija je agencijama za plaćanja nedavno izdala određene smjernice povezane s jagmom za zemljištem i pojmom „zemljišta na raspolaganju poljoprivredniku”.
Jagma za zemljištem može uključivati prevarne radnje kao što su krivotvorenje dokumenata, prisila, upotreba političkog uticaja ili povlaštenih informacija, manipuliranje postupcima ili podmićivanje. Istragama koje su proveli Evropski ured za borbu protiv prevara (OLAF) i nacionalna tijela utvrđeno je da su toj vrsti prevarne aktivnosti najizloženija zemljišta u javnom vlasništvu ili privatna zemljišta s nejasnim vlasničkim statusom. Počinitelji prevare takođe mogu pokušati steći zemljište – na zakonit ili bilo koji drugi način – isključivo u svrhu primanja direktnih plaćanja, a da pritom ne obavljaju nikakvu poljoprivrednu djelatnost. Rizik je veći za određene pašnjake i planinska područja u kojima je agencijama za plaćanja teže provjeriti obavlja li se ondje zaista potrebna poljoprivredna djelatnost, kao što je ispaša.
Budući da je Komisija 2016. posljednji put ažurirala svoju analizu rizika od prevara u okviru ZPP-a, jedna je od preporuka revizora da bi Komisija trebala ažurirati svoju procjenu izloženosti različitih programa potrošnje riziku od prevara i procjenu razmjera u kojem se mjerama država članica protiv prevara mogu otkriti, spriječiti i ispraviti prevare. Revizori takođe preporučuju Komisiji da preduzme potrebne mjere za ublažavanje ključnih rizika od prevara i da promoviše mogućnosti koje tehnologije, na primjer rudarenje podataka, mašinsko učenje, satelitsko snimanje i tumačenje fotografija, nude u borbi protiv prevara, podstičući države članice da preduzmu korake u tom smjeru.
U poljoprivrednom sektoru EU prisutne su znatne razlike u pogledu vrsta korisnika, veličine poljoprivrednih domaćinstava i oblika posjeda poljoprivrednog zemljišta. Zbog toga je teško osmisliti pravila i sisteme kontrole koji odgovaraju svim scenarijima. Korisnici koji primaju podršku u okviru ZPP-a kreću se od pojedinaca do zadruga, preduzeća i tijela javnog sektora. U finansijskoj godini 2020. otprilike 6,2 milijuna korisnika primilo je direktna plaćanja, 3,5 milijuna korisnika (obično i primatelji direktnih plaćanja) primilo je plaćanja u okviru mjera ruralnog razvoja, a njih 102.000 primilo je podršku za tržišne mjere.
Kad je riječ o strukturi poljoprivrednih domaćinstava, 67 % poljoprivrednih domaćinstava u EU raspolaže površinom manjom od 5 hektara, dok 3 % njih raspolaže površinom većom od 100 hektara. Situacija se razlikuje među državama članicama. Na primjer, u Malti i Rumuniji više od 90 % poljoprivrednih domaćinstava ima površinu manju od 5 hektara, dok je u Danskoj i Finskoj tom kategorijom obuhvaćeno samo 4 % njih. Postoje i razlike u pogledu raspodjele poljoprivrednog zemljišta. U Slovačkoj je 9 % poljoprivrednih domaćinstava veće od 100 hektara i pokriva 89 % nacionalne poljoprivredne površine, dok u Sloveniji takva poljoprivredna domaćinstva zauzimaju samo 7 % poljoprivrednog zemljišta. Kad je riječ o posjedu poljoprivrednog zemljišta, 82 % poljskih poljoprivrednika vlasnici su svojeg zemljišta, 78 % malteških poljoprivrednika zakupljuje ga, a u Grčkoj zajedničko zemljište čini jedna trećina poljoprivredne površine.
Zajednička poljoprivredna politika oduvijek je bila jedno od glavnih područja pažnje Evropskog revizorskog suda, posebno kad je riječ o provjeri zakonitosti i pravilnosti rashoda u području poljoprivrede. U okviru svojih revizija u svrhu davanja izjave o garanciji za razdoblje 2018. – 2020. Sud je obavio reviziju 698 plaćanja u okviru ZPP-a i utvrdio kvantificirane pogreške u 101 slučaju. U 17 od tih slučajeva Sud je sumnjao na povezanost pogrešaka s prevarama. Sud nema ovlaštenja istraživati prevare, ali kada na njih sumnja, revizori upućuju predmete OLAF-u ili Uredu evropskog javnog tužioca (EPPO) radi daljnje istrage.
