Dvadeset mjeseci nerada zajedničke Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju, oba doma Parlamenta FBiH – uzrokovanog svojevrsnom blokadom rada parlamenta, HDZ-ovim insistiranjem da se nastavi tradicija biranja podobnih a ne sposobnih u Ustavni sud BiH – rezultiralo je ponovnim gomilanjem revizorskih izvještaja, kao i u prvoj polovini prethodnog mandata i ponovnim obesmišljavanjem redovnog, posvećenog i kvalitetnog rada Federalnih revizora.
Podsjećamo, Federalni je Ured za reviziju za 5 godina, od 2016. do 2021. udvostručio broj finansijskih revizija koje radi u toku godine – sa 51 na 102 – a u nastavku održava nivo iznad 100 izvještaja godišnje, što je i najveći broj revizija koje radi jedna VRI u BiH. Istovremeno, svojim profesionalnim odnosom, kritičnošću i nezavisnošću u radu, nametnuo se kao vrlo značajan kontrolor vlasti i kritičar njenog rada, što ga je učinilo predmetom ozbiljnih napada iz te vlasti, sve do navjerovatnih zahtjeva za cenzurom njegovih izvještaja, političkom kontrolom ove institucije, čija je nezavisnost garantovana zakonom i do apsurdnih optužbi da pokušava preuzeti ingerencije vlade i da uništava privredu.
Društvo, međutim, od sretne okolnosti da je, u ovom periodu, imalo jednu takvu instituciju, sa takvim rezultatima i takvim odnosom prema radu, nije imalo previše koristi. Najviše zbog nefunkcionalnosti parlamenta, njegove neotpornosti na ucjene i blokade, izmještenosti moći iz demokratskih institucija u stranačke centrale, ali i zbog – nesklonosti parlamentaraca radu.
Zbog svega toga, naime, izostala je redovna reakcija – praćenje, analiza, zaključci i djelovanje – i manje više obesmišljene godine rada revizora, od strane Parlamenta, a onda i drugih institucija, na koje bi parlament trebao da utiče svojim zahtjevima u pravcu otklanjanja od strane revizora uočenih nepravilnosti, grešaka i nezakonitosti, a sve s krajnjim ciljem poboljšanja rada institucija, uspostave vladavine prava i, posljedično, povećanja kvaliteta života građana.
No, i u prošlom i u aktuelnom mandatu, gotovo polovina mandata protekla je bez postojanja Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju, a što u praksi znači, bez pravovremene analize izvještaja Ureda, bez saslušanja institucija pred Komisijom i bez razmatranja revizorskih izvještaja na Parlamentu.
Rezultat i u prošlom i u ovom mandatu su višegodišnje gomilanje revizorskih izvještaja “pred vratima” nepostojeće Komisije odgovorne za reviziju. I njeno suočavanje sa stotinama izvještaja nakon što konačno biva konstituisana.
U aktuelnom mandatu, Komisija Parlamenta čiji je saziv izabran na opštim izborima 2. oktobra 2022., je svoju prvu, konstitutivnu, sjednicu imala tek 25. juna 2024. I dočekalo ju je preko dvije stotine izvještaja – iz finansijske revizije za 2021., finansijske revizije za 2022. i finansijske revizije za 2023., koja je još u toku, te, iz revizija učinka iz 2022., 2023. i 2024. godine.
No, i pored tolikih nagomilanih obaveza, te, i pored činjenice da Komisija nije radila 20 mjeseci, a i da je rad Parlamenta, u dosadašnjem periodu, bio više nego skroman, članovi četrnaestočlane Komisije su umjesto da iskoriste juli da završe sa saslušanjima i analizom vezanim za revizije iz prethodne dvije godine, te da u septembru počnu raditi na “svježim” izvještajima iz finansijske revizije za 2023., odlučili nastaviti “raditi” dosadašnjim tempom. I protratiti juli, održavši u njemu tek zadnji dan sjednicu bez značaja (na kojoj su razmotrili tabelarni pregled pristiglih izvještaja i “plan” saslušanja, što im je sekretarijat, da nemaju identičnu (ne)radnu etiku, mogao pripremiti već za prvu sjednicu, ne čekajući da im se nešto što se podrazumijeva zatraži).
A, onda, nakon 20 mjeseci nepostojanja Komisije i mjesec nerada konačno konstituisane, ne uradivši praktično ništa – otišlo se na godišnji odmor. (Odmor od čega???) Odloživši ozbiljan rad na nagomilanim obavezama (uključujući zaostatke iz prethodnih godina) za septembar. A i to ne za prvu sedmicu – jer im nakon odmora valjda treba odmor od odmora.
Pritom, po svemu sudeći, odnosno po napravljenom rasporedu, imaju namjeru i da, kad konačno počnu sa radom, nastave sa skandaloznim smanjivanjem svojih obaveza na minimum. Odnosno da se umjesto u punom četrnaestočlanom sastavu (kako bi to trebalo i moralo biti), saslušanja vrše pred tročlanim grupama članova Komisije, zaduženim za dio institucija koje će biti saslušavane određeni dan. Ljudi naprosto neće da rade čak ni jednu sedmicu svaki dan, nego si namještaju posao tako da moraju doći jednom ili eventualno dvaput na ta saslušanja.
Pa je i vrijeme predviđeno za pojedina saslušanja neprihvatljivo kratko. I u neskladu sa dosadašnjim iskustvom. I prijeti da saslušanja pretvori u brzinska otaljavanja obaveze, bez fokusiranja na suštinu.
Pri čemu se, za neupućene, saslušanja održavaju kao javna zahvaljujući lobiranju i pritisku iz civilnog društva, a ozbiljnost i potreban nivo i dignitet im održava uglavnom Generalni revizor i njegov tim revizora, koji su prisutni na svim saslušanjima i često vode oštre polemike sa predstavnicima revidiranih subjekata. A koji, navedimo i to (kao ni predstavnici NVO i medija) nisu uopšte pozvani na prve sastanke Komisije (obavijene velom apsurdne netransparentnosti), koja nesumnjivo ima potrebu da joj revizori objasne neke stvari, i načelno i u vezi izvještaja koji će biti predmet saslušanja.
No,… koga briga za posao, koji se ionako radi pod pritiskom, a ne zbog duboke svijesti o značaju revizije. Vrijeme je tako potrebnog odmora. Jer ništa tako ne umara kao nerad. I političare i aparat koji ih opslužuje.
