Macdonald kaže kako ne postoji zvanična definicija govora mržnje u međunarodnom pravu o ljudskim pravima. Međutim, potaknut sve raširenijim obrascima govora mržnje širom svijeta, generalni sekretar UN-a je 2019. godine predstavio Strategiju i plan djelovanja UN-a o govoru mržnje, ključni referentni dokument kojim UN podržavaju napore država članica u borbi protiv govora mržnje, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
“Ova Strategija definiše govor mržnje kao „svaku komunikaciju u usmenom i pisanom obliku ili ponašanju, kojom se napada ili u kojoj se koristi pogrdan ili diskriminatorni jezik usmjeren na osobu ili grupu osoba zbog toga što jesu, drugim riječima, na osnovu njihove vjeroispovijesti, etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, boje kože, porijekla, spola ili drugih faktora identiteta”, kao što su seksualna orijentacija, zdravstveno stanje, društveni status ili profesija”, kaže Macdonald.
Po njenim riječima, govor mržnje može se prenositi kroz bilo koju formu izražavanja. Dakle, to može biti govor, pjesma, grafit, mural, fotografija ili video zapis. Može se distribuirati online ili offline.
Bez obzira na formu, govor mržnje može biti problematičan, posebno ako je diskriminatoran. Često je simptom duboko ukorijenjene diskriminacije, ksenofobije, rasizma ili mizoginije.
“Izražavanje govora mržnje koji predstavlja poticaj na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje strogo je zabranjeno međunarodnim pravom o ljudskim pravima, kao i zakonodavstvom BiH. Kako bi pomogli u procjeni da li određena izjava dostiže nivo potreban za podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, UN su podržale razvoj „Rabatovog“ testa praga u vezi sa podsticanjem na mržnju. U njemu se navodi šest kriterija za procjenu da li govor mržnje predstavlja zabranjeni, posebno opasan oblik podsticanja na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje – rekla je Macdonald, navodeći kako to uključuje utjecaj autora govora mržnje, obim diseminacije, namjeru/motiv govora, sadržaj i kontekst, kao i vjerovatnoću nastanka povrede.
Rabat test je koristan alat koji može, primjerice, pružiti smjernice pravosuđu u suočavanju sa slučajevima podsticanja na mržnju.
“Razlika između govora mržnje i slobode govora nekim ljudima može biti nejasna ili tanka. Ipak, u UN-u jasno ističemo da rješavanje govora mržnje ne podrazumijeva ograničavanje slobode izražavanja. Umjesto toga, fokus je na tome kako spriječiti eskalaciju govora mržnje u nešto opasnije”, istaknula je.
Globalno gledano, širenje zakona o govoru mržnje koji se zloupotrebljavaju protiv novinara i branitelja ljudskih prava gotovo je jednako viralno kao i samo širenje govora mržnje, kao što je nedavno naglasio šef Ujedinjenih naroda za ljudska prava Volker Türk. Široki zakoni – koji dozvoljavaju državama da cenzurišu govor koji smatraju neugodnim i da prijete ili pritvaraju one koji dovode u pitanje vladinu politiku ili kritikuju zvaničnike – krše prava i ugrožavaju suštinsku javnu debatu. Umjesto da kriminaliziramo zaštićeni govor, potrebno nam je da države – kao i kompanije preduzmu hitne korake pri bavljenju poticanjem na mržnju i nasilje, rekao je Türk.
Ujedinjeni narodi smatraju da je svaki oblik govora mržnje zabrinjavajući, jer je govor mržnje sam po sebi diskriminatoran, odražava nedostatak poštovanja, ili odbacuje i dehumanizira određene grupe na osnovu faktora identiteta. Nadalje, govor mržnje može eskalirati u podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, posebno kada dolazi od uticajnih ličnosti, kada se ponavlja i toleriše.
“Mnogi od nas se mogu prisjetiti govora mržnje u regionu prije i tokom sukoba 1990-ih. U Ruandi je govor mržnje podstakao genocid. U Mijanmaru smo nedavno, 2018. godine, vidjeli kako govor mržnje na društvenim mrežama doprinosi nasilju velikih razmjera. Stoga je ključno pozabaviti se ovom pojavom sa ljudsko-pravaškim pristupom”, kaže Macdonald.
Govor mržnje u BiH često cilja pojedince ili grupe na osnovu njihove etničke pripadnosti, vjeroispovijesti ili spola.
Macdonald kažea da svakodnevno vidimo žene, posebno javne ličnosti, izložene značajnom stepenu govora mržnje i zlostavljanja, posebno u online sferi.
“Zabrinjavajući je i govor mržnje zasnovan na seksualnoj orijentaciji, kao što smo nedavno imali priliku vidjeti homofobične komentare političkih lidera i šire, pozive na nasilje i prijetnje smrću na društvenim mrežama”, naglasila je.
Po njenim riječima, tokom pandemije COVID-19, talas govora mržnje bio je usmjeren na osobe koje preporučuju vakcinaciju, posebno na žene koje su javne ličnosti, kao i na naučnu zajednicu, ljekare i druge zdravstvene radnike.
I pojedini novinari se suočavaju s govorom mržnje, posebno nakon što ih javno targetiraju političari.
“Još jedan široko rasprostranjen oblik govora mržnje u BiH je grubo minimiziranje i negiranje ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida počinjenih tokom sukoba 1992-1995. godine, utvrđenih od međunarodnih sudova, i veličanje pojedinaca osuđenih za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid pred međunarodnim i domaćim sudovima. Oba oblika govora mržnje zabranjena su Krivičnim zakonom BiH. Osim podrivanja međunarodne pravde, to predstavlja i negiranje nenadoknadive patnje žrtava, preživjelih i njihovih porodica. Takav govor žrtve dehumanizira i neprekidno održava traumu i strah dok sadi sjeme za potencijalno ponavljanje.
Ono što me zabrinjava u BiH je što neki lideri, uključujući istaknute političke ličnosti, prakticiraju govor mržnje i ponavljaju to godinama, bez ikakvih posljedica. Širom svijeta vidimo da govor mržnje, posebno kada se ponavlja i neprovjerava, ima dubok utjecaj na podjele u društvu. Ovdje se često povezuje s istorijskim revizionizmom i potkopavanjem ili stigmatizacijom različitih zajednica”, kaže Macdonald.
Takvi diskursi koji igraju na emocije i strah, nastavila je, sredstvo su za podsticanje ili održavanje nepovjerenja i podjela u političku korist. Takav trend uočavamo tokom izbora, kada se govor mržnje koristi kao sredstvo za privlačenje glasača podsticanjem osjećaja straha.
“Malo je kandidata na proteklim općim izborima govorilo o ekonomskom i socijalnom stanju građana ili jačanju institucija, kada bi to trebali biti osnovni prioriteti svih političkih aktera, pogotovo što se BiH suočila s rekordnom inflacijom i iseljavanjem mladih. Ponovna izgradnja povjerenja je od suštinskog značaja za državu i zajednice kako bi mogli krenuti naprijed”, rekla je ona.
Upitanja kako se nositi s govorom mržnje političara, posebno imajući u vidu učinak na proces pomirenja koji i dalje traje u BiH, navela je da je činjenica da BiH ima zakone na državnom i entitetskim nivoima koji zabranjuju najteže oblike govora mržnje.
“Nažalost, zabrinuti smo zbog nedostatka provedbe. Uloga institucija kojima je povjerena zaštita ljudskih prava, uključujući borbu protiv govora mržnje, ključna je kako bi se osigurala odgovornost i eventualno smanjilo i preveniralo ponavljanje govora mržnje i njegova eskalacija. Nekažnjivost govora mržnje političara ima tendenciju da širi i hrani ovu pojavu, da ju normalizuje. Političari imaju odgovornost da se suzdrže od upotrebe govora mržnje i da osude njegovu upotrebu, ma od koga takav govor dolazio”, rekla je.
Navodi da kodeksi ponašanja npr. u zakonodavnim tijelima, političkim strankama, javnoj službi i u privatnom sektoru mogu biti korisni, posebno ako postoji neki mehanizam nadzora koji vodi računa o upozorenjima i adekvatnim sankcijama, uporedno u potpunosti štiteći slobodu izražavanja.
Monitoring od nadležnih institucija, uključujući Ombudsmana za ljudska prava, Regulatornu agenciju za komunikacije, Centralnu izbornu komisiju, i nezavisne aktere civilnog društva je, također, od suštinskog značaja za praćenje različitih oblika i evoluciju govora mržnje i za pomoć u rješavanju ove pojave.
Istaknula je da je govor mržnje posebno rasprostranjen na društvenim mrežama, a kako su mladi glavni korisnici takvih medija, to ih posebno izlaže govoru mržnje.
“Edukacija u najranijim fazama, uključujući medijsku pismenost na društvenim mrežama, kao i edukacija o građanskim i ljudskim pravima koja promoviše nediskriminaciju ključna je u svakom društvu. Sve počinje od riječi. I dobro i zlo. Ako se smatra prihvatljivim govoriti s mržnjom, postoji rizik da će postati prihvatljivo djelovati s mržnjom”, kazala je Macdonald.
Borba protiv govora mržnje je dugoročan i kontinuiran proces. Kao što je generalni sekretar UN-a Antonio Guterres rekao: „Mržnja predstavlja opasnost za sve – i zato borba protiv nje mora biti posao za sve.”
“Dakle, to je dužnost cjelokupnog društva koja mora obuhvatiti političke i vjerske lidere, obrazovni sistem, medije, kulturu, sport, porodice. Kako se svi moraju kontinuirano boriti protiv diskriminacije po bilo kojem osnovu, svi se moraju suprotstaviti i njenim manifestacijama u vidu govora mržnje”, smatra rezidentna koordinatorica UN-a.
Jedna od tema razgovora bilo je i to kkav je stav UN-a prema najavama ponovne kriminalizacije klevete u Republici Srpskoj i sankcionisanja širenja lažnih vijesti i govora mržnje u Kantonu Sarajevo. Ovom pokušaju snažno se protivi medijska zajednica širom zemlje koja se plaši da neće moći da adekvatno radi svoj posao.
“UN ima jasan stav o ovim zakonodavnim inicijativama i čvrsto stojimo uz novinare i druge aktere civilnog društva koji pozivaju protiv usvajanja takvog zakona. Dva specijalna izvjestitelja UN-a o pravu na slobodu mišljenja i izražavanja i pravu na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja, Irene Khan i Clement Voule, vodeći svjetski stručnjaci za ova pitanja, izdali su saopštenje o nacrtu izmjena i dopuna Krivičnog zakona Republike Srpske. Oni su pozvali na povlačenje nacrta amandmana, jasno se izjašnjavajući protiv ponovne kriminalizacije klevete. Također su ukazali na različite nedostatke nacrta, posebno upotrebu nejasnih termina koji bi mogli biti predmet proizvoljnog tumačenja. Naglasili su da bi ovi amandmani, ako budu usvojeni, potkopali slobodu izražavanja – ne samo slobodu medija – širom i izvan Republike Srpske. Ovaj zakon može imati utjecaj na bilo koju osobu u BiH. Nadalje, upitna je neophodnost ovakvih zakonodavnih inicijativa. Doista, širom BiH postoji zakonodavstvo koje zabranjuje podsticanje na mržnju, neprijateljstvo i nasilje. Stoga dodatno zakonodavstvo u ovim oblastima nije opravdano”, kazala je Macdonald.
Značajan broj tužbi za klevetu protiv novinara već pokazuje zabrinjavajući trend koji se može smatrati strateškim tužbama protiv učešća javnosti.
Macdonald kaže da je kriminalizacija dezinformacija rizična i u mnogim zemljama smo vidjeli kako se zakonodavstvo u tom pogledu koristi za ograničavanje slobode izražavanja, posebno glasova koji su kritični prema vlastima.
“I kao što je već spomenuto, uloga institucija, uključujući pravosuđe i institucije za zaštitu ljudskih prava, ključna je u zaštiti i održavanju prava na slobodu mišljenja i izražavanja od bilo kakvih neprikladnih ograničenja koja bi ugrozila sigurno, slobodno i legitimno ostvarivanje ovog prava, imajući u vidu javni interes i opšte dobro”, kazala je u intervjuu za Fenu rezidentna koordinatorica UN-a Ingrid Macdonald.
