U eksploziji, podmetnutoj ispod automobila kojim je upravljao, u Banjaluci je 6. novembra 2007. godine, oko 20:45 sati, smrtno stradao Milan Vukelić, zaposlen u Zavodu za izgradnju Banjaluka (ZIBL). Još dva lica, Slava Pepinović i Tomislav Dobrnjac, koji su se u trenutku eksplozije nalazili s njim u autu, teško su povrijeđeni. Zločin se dogodio u neposrednoj blizini zgrade u kojoj je sjedište Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS).
Izvršioci i nalogodavci ovog zločina ni do danas nisu pronađeni, a i istraga, po svemu sudeći, više od deset godina tapka u mjestu.
Ubistvo Milana Vukelića, inžinjera i sudskog vještaka građevinske struke, dogodilo se nakon što je javno progovorio o sprezi politike i tajkuna bliskih vlasti i, kako je tvrdio, pljački miliona maraka javnih sredstava. Sve što je govorio, Vukelić je i dokumentovao. Trpio je prijetnje i ucjene onih čija imena je doveo u vezu sa korupcijom i kriminalom, nazivajući ih “građevinskom mafijom”. Primao je i anonimne prijetnje, o čemu je uredno obavijestio policiju. Umjesto da ga policija zaštiti, doživio je pritiske, pa i prijetnje od visokih policijskih službenika.
Nedugo poslije ovoga ubistva predsjednik vladajuće stranke u RS, Milorad Dodik, izjavio je da niko od članova i simpatizera SNSD-a nije učestvovao u ubistvu. Dodik nikada nije odgovorio na pitanje na koji način je došao do takvog saznanja.
Tadašnji načelnik uprave Kriminalističke policije MUP-a RS, Gojko Vasić, u medijima je iznio mišljenje “da je Vukelić očigledno dirnuo određene ljude koji su nedodirljivi i da su se oni odlučili na ovakav surov čin”.
Ko su ti “određani ljudi koji su nedodirljivi”, policija ni tužilaštvo nisu nikada otkrili.
Vukelić prozivao “nedodirljive”
Milan Vukelić se nije ustručavao da javno prozove mnoge “nedodirljive”.
Sve što je govorio argumentovao je obiljem dokumentacije koju je posjedovao i pokazivao novinarima. Rijetki mediji su željeli da objave njegova svjedočenja o kriminalu i korupciji.
Po funkciji koju je obavljao u ZIBL-u, Vukelić je vršio nadzor građevinskog dijela radova koji se finasiraju iz budžeta grada Banjaluke. Bio je jedan od članova komisije ZIBL-a koja je vršila “prijem radova”. Bez njegovog potpisa prijem radova pa samim tim ni upotrebna dozvola i sve što slijedi da bi se neki objekat mogao staviti u funkciju nije bio moguć.
Posao koji je obavljao istovremeno mu je omogućavao i pristup obilnoj dokumentaciji kojom je raspolagao, iznoseći informacije o kriminalu i korupciji.
Odbio je da potpiše prijem radova nakon rekonstrukcije parka “Petar Kočić” u Banjaluci, u ljeto 2006. i zbog toga je došao u otvoreni sukob sa tadašnjim direktorom ZIBL-a, Čedom Savićem.
Odlučno se suprotstavio pritiscima koji su nakon toga uslijedili,odlučivši da o svemu javno progovori. Zbog toga se mnogima zamjerio.
Vukelić je u ZIBL-u slovio za nepotkupljivog čovjeka, koga direktor ne može kontrolisati.
Sukob s direktorom Savićem je otpočeo 20. marta 2006. godine, u vrijeme kada su radovi na rekonstrukciji parka privođeni kraju. Direktor ga je taj dan optužio da je tužilaštvu dostavio neku kompromitujuću dokumetaciju koja služi u istrazi protiv njega i ZIBL-a. Vukelić je negirao da je to učinio.
Nakon žučne rasprave i na direktorov izričiti zahtjev, Vukelić je tada pristao da ode na godišnji odmor.
Po povratku sa odmora mu je bilo jasno zašto je Savić baš tih dana nastojao da ga udalji iz firme.
Po povratku na posao poturen mu je “Zapisnik o konačnom obračunu” rekonstrukcije parka, a od njega je ultimativno zahtijevano da ga potpiše. Odbio je, uz obrazloženje da zna da su tokom tog posla počinjene brojne nepravilnosti.
Kada je i sutradan od njega zatražano isto, jasno je odbrusio: “Neću da budem lopov ni za sebe ni za direktora!”
Milan Vukelić
Nastupio je period prijetnji i pritisaka.
Protiv njega je vođen i neuspješan disciplinski postupak, a bio je prinuđen čak i na psihijatrijsko vještačenje.
Prave nevolje za Vukelića počeće 4. decembra te, 2006. godine. Taj dan je pozvan u policiju prema prijavi Čede Savića da mu je prijetio smrću i to “od aprila do oktobra” te godine. Zbog ove prijave je izvršen i pretres njegovog stana. Inspektori su rekli da traže oružje. Ništa nisu našli.
Smatrao je da je time, kako je govorio, farsa u režiji direktora Čede Savića završena.
Međutim, pritisci u ZIBL-u nisu popuštali, a direktor sada nije mogao oprostiti Vukeliću ni to što je Odjeljenju za prostorno uređenje grada Banjaluke uputio zahtjev za zabranu izdavanja upotrebne dozvole za pilanu “Jovir” u selu Gornja Bistrica kod Banjaluke. U zahtjevu je, između ostalog, naveo i da postoje osnovane sumnje da je u pomenutom predmetu Savić počinio više kriminalnih radnji. Slučaj pilane “Jovir” dospio je i pred istražne organe.
Prijetnje u sjedištu MUP-a
Već 14. decembra iste godine, Vukelića je pozvao policijski inspektor Saša Stupar, na čiji poziv je došao pred Centar javne bezbjednosti Banjaluka. Sjeo je u auto zajedno sa Stuparom i još jednim inspektorom, koji su ga obavijestili da će zajedno otići u zgradu MUP-a RS, gdje bi trebalo da dā izjavu u vezi sa ranijom prijavom Čede Savića.
Do tada, a ni poslije ovog slučaja nije poznato da je policija nekoga saslušavala u samom sjedištu MUP-a!?
Sa inspektorima je došao u kancelariju Dragog Miloševića, tadašnjeg zamjenika načelnika Uprave kriminalističke policije. (Osim Miloševića, u kancelariji je bilo još jedno službeno lice, za koje je Vukelić najprije pomislio da je Gojko Vasić, načelnik Uprave kriminalističke policije (UKP) MUP-a RS, pa je to greškom naveo i u svojoj predstavci nadležnim institucijama. Poslije se sam uvjerio da je napravio grešku i da je to bio Mile Šušljik, savjetnik ministra unutrašnjih poslova.)
Vukelić je u MUP-u doživio neviđene neprijatnosti i uvrede od strane dvojice pomenutih službenika.
Milošević ga je vrijeđao govoreći da “nije normalan”, da je “za zatvora”, da je “za psihijatrije”… Optuživali su ga, između ostalog, da piše pisma i letke protiv direktora, što je on negirao.
Međutim, pravi šok je doživio na kraju “razgovora” kada mu je Milošević doslovno rekao: “Prestani da pišeš, imaš ženu i dvoje djece!”
O onome što je doživio u sjedištu MUP-a RS, Vukelić je dopisom obavijestio direktora policije RS, OHR, SIPA-u, Ombudsmana i Narodnu skupštinu RS.
Iz policije su negirali da je u ovom slučaju prekršen zakon. Načelnik UKP Gojko Vasić, međutim, priznao je da je Vukelić saslušan u sjedištu MUP-a, te da je samo “upozoren”!
“To je, po meni, radnja koja je najviše išla u prilog njemu da shvati da se tako ne smije igrati, da to može dovesti do posljedica; da on kad prijeti oružjem može naići na nekog ko se plaši oružja pa da on s druge strane iskoristi oružje protiv njega da nastane opet posljedica gdje bi on bio oštećen”, rekao je Vasić u izjavi medijima.
Nedugo nakon torture koju je doživio u MUP-u, nastavljni su i pritisci na poslu.
Tadašnji tehnički direktor ZIBL-a Aleksandar Cvijanović (suprug aktuelne predsjednice Vlade RS), 25. decembra 2006. mu je, kako je tvrdio, prijetio otkazom, ako ne potpiše sporni dokument o rekonstrukciji parka.
Uz konstataciju da nedostaci nisu otklonjeni i da ga zbog toga ne može potpisati, tada je svojim nadređenima otvoreno rekao da smatra da se radi o kriminalu i da će slučaj park završiti pred tužilaštvom.
Zapaljeni kuća i auto
Policija koja je tako “predano” radila da zaštiti Čedu Savića od navodnih Vukelićevih prijatnji koje nikada nisu dokazane, nikada nije otkrila pod kojim okolnostima je izgorio Vukelićev automobil “ford fokus”. Požar se dogodio u noći između 6. i 7. maja 2007. godine. Vukelić je tvrdio da je te noći nešto iza ponoći čuo zvuk sličan razbijanju stakla u blizini svog automobila, ali se nije usudio izaći napolje. Ujutru je mogao vidjeti uništen automobil. Shvatio je to kao prijetnju i opomenu.
Tri mjeseca poslije, 8. avgusta te godine, izgorjela je kuća u kojoj živi Vukelićeva majka u banjalučkom naselju Novoselija. Staklo na prozoru je bilo razbijeno, a i vatrogasci su konstatovali da požar nije mogao izbiti od električnih instalacija. Policija opet ništa nije utvrdila.
Krivična protiv Savića
Prethodno je 19. juna 2007. protiv direktora Čede Savića podnio krivičnu prijavu Okružnom tužilaštvu Banjaluka.
Vukelić je iznio niz činjenica kojima je Savića optužio za zloupotrebe službenog položaja, reketiranje firmi i pojedinaca sa kojima je ovo preduzeće poslovalo, kao i za pritiske koje vrši na njega lično.
U prijavi se navodi i niz nezakonitih radnji kao što su reketiranje investitora pilane “Jovir”, kompanije “Subašić”, te kriminalne radnje prilikom rekonstrukcije parka “Petar Kočić” i Trga Krajine, izgradnje kolektora.
Savić se, između ostalog, tereti i da je raznim subjektima pod čudnim okolnostima posuđivao novac Zavoda za izgradnju.
Savić je, kako se navodi u prijavi, odgovoran za lažiranje brojnih tendera, odnosno kršenje Zakona o javnim nabavkama. Ova krivična prijava upućena je i SIPA-i i Specijalnom tužilaštvu BiH.
Do dan-danas na nju nije uslijedio nikakav odgovor.
Istraga
Istraga o ubistvu Milana Vukelića i nakon više od deset godina, po svemu sudeći, nije maknula sa mrtve tačke. Da se to zaključiti i iz odgovora Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka, koji smo dobili 18. aprila ove godine.
“Predmet Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka u vezi sa počinjenim krivičnim djelom teško ubistvo na štetu Milana Vukelića i još dva lica koja su tada zadobili teške tjelesne povrede opasne po život se nalazi i dalje u fazi istrage, protiv za sada nepoznatog/nepoznatih lica.
Tužilaštvo zajedno sa policijskim službenicima PU Banja Luka provodi i dalje istragu.
U pomenutom predmetu prikupljeni su svi materijalni dokazi, urađena su brojna vještačenja, saslušano je preko stotinu svjedoka međutim, do sada Tužilaštvo nije došlo do počinioca tj. počinilaca krivičnog djela.
U međuvremenu pojavile su se brojne spekulacije u javnosti koje su dodatno, svojim postupcima, podgrijavali upravo visoki policijski službenici.
Tako je tadašnji direktor policije, Uroš Pena 25.decembra 2008. godine novinarima rekao da je policija “riješila slučaj ubistva Milana Vukelića”.
Pena je objasnio da “policija RS ima saznanja o ubicama i naručiocima ubistva, ali da je trenutni problem dokazivanje njihove krivice”.
Početkom novembra 2008. godine u Banjaluci su uhapšeni Borislav Popović, Đorđe Ćulum i Aleksandar Macanović, zbog postojanja osnovane sumnje da su prijetili Milanu Vukeliću, te da su zapalili njegov automobile i kuću njegove majke. Nakon kraćeg zadržavanja u policiji, pušteni su na slobodu zbog nedostatka dokaza.
Policija je 28. januara 2009. godine u Banjaluci uhapsila Enesa Džanića, pod sumnjom da je naručio Vukelićevo ubistvo. Ovu vijest mediji su prenijeli kao udarnu, pod naslovom “Uhapšen ubica Milana Vukelića”. Dan poslije, Džanić je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Enes Dažnić je komšija Vukelićeve majke, s kojim je on od ranije privatno bio u sukobu. Međutim, on je odmah nakon ubistva dao izjavu medijima da s Vukelićem nije bio u dobrim odnosima, ali da nikada nešto takvo ne bi uradio. Prema saznanjima, Džanić je odmah nakon ubistva saslušan, a prošao je i test na poligrafu.
U “Glasu Srpske” je 29. januara u tekstu pod naslovom “Uhapšen Enes Džanić, ubica Milana Vukelića”, iznesena i tvrdnja, da je “prema saznanjima” ovog lista ubistvo navodno “priznao izvršilac, koji se nalazi u zatvoru u jednoj susjednoj državi”. Navodno je taj “izvršilac” označio Džanića kao naručioca ubistva.
Ovakve neprovjerene informacije objavljene u pojedinim medijima, mogle su samo dodatno baciti sjenu na slučaj ubistva Milana Vukelića. To je mnogima sigurno i bila želja. U godinama koje su uslijedile informacija pa i spekulacija o ovom zločinu bilo je sve manje, a očito i interesovanja nadležnih organa koji do danas ništa konkretno nisu učinili da se ovaj zločin rasvijetli. Uostalom nikada nisu rasvijetljene ni procesuirane ni kriminalne radnje za koje je pokojni Vukelić optuživao “nedodirljive” moćnike.
