Od lokalnog do entitetskog nivoa sve se radi u korist tajkuna koji bez dozvola i planova grade kako im se prohtije u Banjaluci. Ovakva praksa je na sceni godinama, a nekoliko megalomanskih projekata koji su u nekoj od faza realizacije otvorili su pitanje u čijem interesu rade institucije…
Odnosno, zašto je privatni interes postao važniji od opšteg?!
Prema mišljenju naših sagovornika, pomenuti primjeri su najbolji pokazatelj kako lokalne vlasti pod pokroviteljstvom Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju radi u službi moćnika bliskih vlasti.
U stvari, sve je podređeno interesu nekolicine tajkuna koji grade po Banjaluci kako hoće, a da ih niko ne može ili ne želi zaustaviti.
Takav slučaj je sa izgradnjom zgrada u Picinom parku, takav slučaj je sa Bijelim dvorom u centru, takav slučaj je i Kino Kozara, a možda najbezobrazniji od svih jeste slučaj Kajak terase, koja je izgrađena na gradskom zemljištu i bez potrebnih dozvola.
Ipak, ono što je najbizarnije jeste trud i zalaganje resornog ministarstva u odbrani neodbranjivog, odnosno u pokušajima da se na štetu javnog interesa pogoduje investitorima.
Kao produžena ruka privatnog interesa, javne institucije stavile su se u službu moćnika, sakrivajući se iza investicija i punjenja budžeta. Koliko je sve to nenormalno i kontra zdravog promišljanja pri izgradnji jednog grada objašnjava nam Milica Malešević, viša asistentkinja na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu u Banjaluci na predmetima Arhitektonsko projektovanje, Zaštita graditeljskog nasljeđa i Revitalizacija graditeljskog nasljeđa. Ona kaže da je u Banjaluci već odavno termin „planski“ obesmišljen, kada uzmemo u obzir da posljednji usvojeni Urbanistički plan grada datira iz davne 1975. godine.
“Sve ovo što se dešava u zadnjih nekoliko godina, pa možemo reći i decenija, a po pitanju usvajanja određenih planskih regulativnih akata, kada je u pitanju urbanistička politika Banjaluke, jeste u najvećoj mjeri tzv. investitorski urbanizam. Dakle, sprovođenje određenih, prije svega materijalnih interesa investitora, na štetu javnog interesa i dobrobiti lokalne zajednice i njenih građana. Svemu ovome, dakako, pogoduje i ‘nemar’ ili apatija samih građana Banjaluke, koji, što iz nezainteresovanosti, što ponekad iz nemoći, neznanja, straha, opterećenosti svakodnevnicom i ko zna čega sve još, najčešće su samo pasivni posmatrači svih promjena koje im postepeno razaraju životno okruženje, kreiranjem nehumanih prostora, koji u svakom smislu utiču na naše fizičko i mentalno zdravlje”, rekla je za BUKU Malešević.
Na pitanje kolika je uloga Ministarstva građevinarstva RS u pogodovanju investitorima da nekontrolisano grade u centru Banjaluke, naročito u slučaju Picinog parka, Bijelog dvora, Kozare, Integrinog hotela, pa čak i u manjim slučajevima poput Kajak terase, Malešević kaže da je ona i i te kako značajna, ali nažalost u čitavom ovom sistemu, ispostavilo se da je i Ministarstvo samo produžena ruka investitora.
“Porazno je, zaista, da se gotovo sva ulaganja, a najčešće ona dolaze od strane lokalnih investitora, stranci su odavno digli ruke od nas, vide isključivo kao produktivna za budžet, i razne privredne grane, te im se ne smije ‘prigovoriti’ za bilo šta, jer tobože, treba da budemo srećni što neko uopšte još ulaže novac i održava našu ekonomiju na taj način. To što svakodnevno svjedočimo da ‘investitori’ gledaju da sa što manje ulaganja ostvare što veći profit, na uštrb kvaliteta, kako projektne dokumentacije, tako i izvedenih radova, a da Ministarstvo i ostale nadležne institucije nijemo sve to posmatraju, jasno nam ukazuje na činjenicu da oni igraju timski”, ističe Malešević koja nam govori i o jednom svježem primjeru:
“Ovih dana svjedočimo brojnim aferama koje sve ovo prethodno navedeno potvrđuju. Imala sam nedavno i priliku, baš po pitanju planirane izgradnje kompleksa Bijelog dvora, razgovarati sa Gradonačelnikom i njegovim saradnicima, kao i predstavnicima investitora. Nama, koji smo pozvani i došli na taj razgovor, kao savjesni građani koji se ujedno i bave ovim temama u okviru svog angažmana na AGGF- u, vrlo brzo je bilo jasno da se, ipak, i dalje sve čini da se ‘opravda’ prvobitno ponuđeno idejno rješenje za kompleks Bijelog dvora, o čijoj pojavnosti se već dosta pisalo, iako su prekršeni osnovni uslovi u proceduri koju je trebalo ispoštovati da bi bili izdati lokacijski uslovi od strane Ministarstva. Da pojasnim, Grad je u okviru Regulacionog plana za predmetnu lokaciju propisao izradu određenog dokumenta, investitor to nije priložio, Ministarstvo to nije zamjerilo. Grad, tj. njegova ‘prethodna administracija’, uputila je negativne Dopise po tom pitanju, ali i dalje se Ministarstvo na to nije obaziralo. Pitali smo ujedno Gradonačelnika, zbog čega se ne traži preispitivanje nečije odgovornosti, jer je u pitanju nepoštovanje trenutno jedinog važećeg planskog dokumenta, međutim, ostali smo uskraćeni za odgovor. Kako onda sve to drugačije shvatiti, nego da i jedni, i drugi, i treći imaju određeni interes u ovim prostornim mahinacijama”, kaže Malešević.
Dodaje da se postavlja pitanje na koji način investitori dobijaju dozvole koje skoro uvijek budu sporne i ko omogućava naknadne legalizacije i odobrenja za gradnju već izgrađenih i nepredviđenih dijelova objekata.
“Koliko nadležni, a posebno Ministarstvo građevinarstva, vodi računa o ambijentalnoj cjelini prilokom davanja saglasnosti i dozvola za gradnju ili se može reći da Ministarstvo pogoduje pojedincima. Dakle, da sumiramo…investitori, zahvaljujući podršci pojedinaca raspoređenih na rukovodećim mjestima u nadležnim institucijama (Grad, Ministarstvo, Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa RS), ostvaruju svoje interese, već jednom uhodanom shemom. Pokretanje izmjena Regulacionih planova je postala njihova i naša svakodnevnica, a uglavnom im to zbog prethodno spomenute letargije građana, prolazi bez nekih većih problema. Ukoliko se i pojavi neka sporadična smetnja, ne ustručavaju se oni niti početi sa gradnjom bez prikupljenih svih dozvola, a nekada su toliko osioni da smatraju da im za određene prostorne poduhvate iste i nisu potrebne. Zaista se i ispostavila kao ‘pametnija’ i isplativija varijanta u prethodnih nekoliko godina, da prvo ipak izgradite objekat bez dozvole, pa da ga naknadno legalizujete. Žalosno, ali je istinito. Međutim, zaista je veliki bezobrazluk, ako to sve još učinite na zemljištu čiji niste vlasnik, što smo ovih dana imali priliku vidjeti u slučaju ‘Kajak’ terase”, ističe naša sagovornica i posebno naglašava da rok za legalizaciju objekta nije propisan.
Dragan Kabić, koordinator programa Transport iz Centra za životnu sredinu, kaže da je u Banjaluci na djelu neplanska gradnja koja pogoduje isključivo investitorima, i to već decenijama.
“Takvom izgradnjom kvalitet života opada, budući da dobijamo skučene javne prostore između objekata, a koji ne mogu ponuditi niti smislenu zelenu površinu, niti dovoljno svjetlosti. A sve to dalje vodi ka opterećenjima u saobraćaju. Koja dalje vode gužvama u saobraćaju, ilegalnom parkiranju, zagađenju bukom, zagađenju vazduha i slično”, rekao je Kabić za BUKU.
On kaže da Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske očigledno dozvole izdaje i mijenja po osnovu privatnih veza i ličnih interesa šake oligarha u pokušaju, pa čak i presuđivanih kriminalaca.
Sjajan primjer toga, smatra Kabić, jesu upravo i objekti Lamela 1 i Lamela 2 u naselju Nova Varoš, investitora ,,Grand trade” d.o.o. Banja Luka.
“U ovom konkretnom slučaju, Centar za životnu sredinu uputio je zahtjev za izvršenje inspekcijskog nadzora nad ovim objektima 15. 5. 2020. Urbanističko-građevinskoj inspekciji Grada Banjaluka. Ovaj zahtjev je od strane Grada proslijeđen Republičkoj upravi za inspekcijske poslove Inspektorata Republike Srpske 18. 5. 2020. Budući da Centar nije dobio nikakav odgovor od strane ove institucije, Centar upućuje urgenciju Inspektoratu Republike Srpske za postupanje po ovom slučaju 1. 2. 2021. Centar dobija odgovor 12. 2. 2021. da je izvršena izmjena građevinske dozvole od strane Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske 7. 12. 2021. za pomenute objekte. Dakle, možemo zaključiti da pojedini miljenici kao ‘investitori’ mogu de fakto da (g)rade kako hoće, pa da naknadno privatnim vezama budu pokriveni i de jure od strane pomenutog Ministarstva. Nažalost, ovaj primjer nije slučajnost, već gotovo pravilo”, ističe Kabić, a što se tiče tiče vođenja računa o ambijentalnim cjelinama, o tome tek ne treba trošiti riječi: “Dovoljno je samo reći – Bijeli dvor”.
Kajak terasa u Banjaluci
Advokat iz Banjaluke Dario Sandić kaže da se u Banjaluci od 1990. godine gradi neplanski, odnosno ne gradi se planski.
“Obzirom da svakodnevno niču zgrade, onda znači da se ipak gradi, ali u potpunosti neplanski, a u velikom broju slučajeva i nezakonito. Nisam građevinske struke, pa ne bih mogao da govorim o stručnosti u pogledu projektovanja i izvođenja građenja, ali mogu reći da se gradi protivno zakonskim odredbama u pogledu propisa koji definišu gabarite, prostorno uređenje, sigurnost, odobrenja za građenje, upotrebne dozvole, lokacijske uslove, imovinskopravne odnose i sve drugo. Kada znate da zakon propisuje da 20 odsto površine mora biti zelena površine, onda je dovoljno da imate oči koje ne gledaju očima investitora ili onoga čije oči investitor izdašno ‘maže’, pa da vidite da skoro i nemamo zelenih površina”, kaže za BUKU Sandić.
Dodaje da je Ministarstvo drugostepeni organ i ono faktički kontroliše rad gradske uprave u pogledu izgradnje i urbanizma.
“Ministarstvo je u potpunosti potčinjeno volji vladajuće stranke i novca. Možete da izgradite, odnosno mogli ste do smjene gradonačelnika 2020. godine, gdje god želite objekat u Banjaluci ako to podržava vladajuća stranka i/ili ako ste platili ‘piksu’ nekome u ministarstvu/gradu. To potvrđuju skoro sve građevine izgrađene poslije 1996. godine na teritoriji Banjaluke. Ne radi se tu o pogodovanju investitorima, već o izvršavanju naredbi vladajuće stranke, uzimanju mita i korupciji. Ako pogledate postupak oko kafane koja je izgrađena na zemljištu koje je u vlasništvu grada i ponašanje Ministarstva, sve će vam biti jasno. Zamislite da neko na Trgu Krajine izgradi vikendicu – e pa to vam je ista situacija. Ako imate u vidu da je donesen zakona o eksproprijaciji da bi se samo omogućilo građenje u Picinom parku, da bi kasnije taj zakon bio utvrđen kao neustavan, jasno vam je o kakvim se poduhvatima radi”, ističe Sandić.
On kaže da investitori dobijaju dozvole na način da podnesu zahtjev nadležnom organu, međutim, sporno je, ističe Sandić, pitanje promjene i donošenja regulacionih planova.
“Tu je pravi problem ovakve izgradnje. Regulacione planove donosi gradska skupština, a po nalogu investitora ili nekoga kome je u interesu gradnja. Dovoljno je da samo određeni broj odbornika podigne ruku za određeni regulacioni plan i on je odobren. E to se radilo poslednjih 25 godina. Nakon toga, sve ide po ‘zakonu’. A ako neko ospori gradnju, onda se dovodi u opasnost da grad mora da nadoknadi štetu investitoru, jer je on radio ‘sve po zakonu’ i po instrukcijama iz gradske uprave. Takođe, imali smo zakona o legalizaciji koji su omogućavali da se sve i svašta legalizuje. Sada je to ograničeno samo na objekte koji su izgrađeni do juna 2018 godine, ali vidite da i tu ima prostora manipulacijama. Jedino nam još preostaje da se uzdamo u pravosuđe i njihovu kontrolu akata koje donosi Ministarstvo”; kaže naš sagovornik.
Zemljište u centru nakon rušenja Kina Kozara
Ognjen Šukalo, docent sa Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta, kaže nam da se u cijelom poslijeratnom periodu Banjaluka gradi, praktično, bez krovnog „pregleda igre“, bez javnog razgovora o tome i bez ključnih strateških dokumenata koji bi trebalo da formulišu idejni smijer i pravila ponašanja.
“Kod nas bi takav dokument trebao da bude urbanistički plan. Prostorni plan, donesen prije nekoliko godina, ne može, po svojoj prirodi, pokriti mnoge od najvažnijih urbanističkih pitanja. Prethodni ubranistički plan iz 1975. godine izgubio je svoju suštinsku validnost, kako protokom vremena, tako i temeljnom promjenom u društveno-eonomskom sistemu, ideologiji i praksi upravljanja gradskim zemljištem i prostorom. Već par decenija, građevinskom aktivnošću se upravlja kroz regulacione planove kojima, jednostavno, nedostaje šira vizija i širi orijentir. Pomoću njih uvijek možete podesiti pravni okvir na korist privatnog kapitala – naročito ako dopustite česte parcijalne izmjene, kao što je to u Banjaluci (bio) slučaj”, kaže za BUKU Šukalo.
Dodaje da se grad trenutno nalazi u procesu izrade novog urbanističkog plana i od ogromne važnosti je da stručna i šira javnost odigra adekvatno svoju ulogu, jer ne možemo se pouzdati samo u institucije.
Naš sagovornik smatra da mnogo toga jeste zaista podešeno u skladu sa zahtjevima privatnog kapitala, a ne prema potrebama zajednice i građana.
“Jasno je kolika je uloga korupcije i prosto političkog i kulturološkog uticaja koji je kapital kod nas akumulirao u ovih kratkih dvadesetak godina. Međutim, ovdje bih pokušao da adresiram jedan drugi argument koji često možete čuti u samoj administraciji, a to je da je investitorska izgradnja važan ekonomski proces, od kojeg se puni ‘gradska kasa’, iz koje se, potom, ‘grade škole, vrtići i putevi’ itd. Taj argument dolazi iz nepotpuno definisane ekonomske jednačine. Jednačini nedostaje da se prepoznaju prostorni resursi. To je ono, da pojednostavim, kad imate neke kvalitete zbog kojih će neko željeti da vam plati toliko-i-toliko za stanove koje ste izgradili na nekoj lokaciji. Te prostorne resurse je, gradnjom, moguće degradirati ili unaprijediti. Možete ih unaprijediti adekvatno očuvanim ili uspostavljenim elementima prirode (‘zelenila’ kako se kaže), možete ih unaprijediti dobrom arhitekturom, dobrom urbanističkom strukturom, možete ih unaprijediti kvalitetom samih stambenih jedinica. Kad se prostorni resursi održavaju ili unapređuju, iz toga slijedi čitav niz pozitivnih društvenih – i ekonomskih – posljedica”, kaže Šukalo.
Dodaje da tako postajete (ili ostajete) grad u kojem više ljudi želi da ostane da živi i da se bavi nekim privređivanjem.
“Postajete grad u kojem ima manje nesigurnosti na ulici. Postajete grada u kojem se ljepše i bolje odrasta. Kod nas se, posljednjih dvadeset pet godina, gradi skoro isključivo tako da se prostorni resursi degradiraju. Lokacija je lošija i nižeg potencijala nakon gradnje, nego prije nje. Uzeta je prostorna vrijednost, zarađen je profit (u konačnici često i iznesen iz zemlje), a da ništa prostoru i zajednici nije vraćeno. To nije dobar i održiv ekonomski model; to je rasprodaja javnih resursa”, ističe Šukalo.
Politički analitičar Velizar Antić čitavu priču oko prekomjerne izgradnje u centru Banjaluke vidi u kontekstu:
1. opšteg pada osnovnih vrijednosti u društvu,
2. nepostojanja pravne države i
3. time da živimo u društvu koje bi se moglo nazvati prvobitna akumulacija kapitala ili početna faza kapitalizma gdje je vlasnicima kapitala sve dozvoljeno.
“U društvu u kome su osnovne vrednosti na nižem nivou nego pre 30 godina, sasvim je jasno da se i pojave kao što su prekomerna gradnja u centru i betonizacija grada, a na štetu zelenih površina, mogu posmatrati kao sasvim normalna pojava. Ljudi nisu svesni da se takvom praksom u velikoj meri narušava kvalitet njihovog života. Međutim, narod je nemoćan, a institucije su se povukle i ne rade svoj posao. U uređenom sistemu, gde se poštuju pravila, ova pojava ne bi mogla da se događa. Kod nas postoje pravila, ali se ta pravila ne poštuju. Ili se, sa druge strane, pravila prilagođavaju “investitoru”, pa imate pojavu da se regulacioni planovi stalno menjaju. I na kraju, mi smo kao društvo jako brzo prešli iz jednog socijalističkog sistema u kapitalističko društvo. Međutim, tu promenu smo sasvim pogrešno shvatili. Ona je shvaćena na taj način da oni koji imaju novac i kapital mogu da rade šta god požele. I upravo se to i dešava u našem društvu. Dok u razvijenim kapitalističkim i demokratskim društvima, postoji jaka pravna država i vladavina prava koja onemogućava pojave da oni koji imaju kapital i novac mogu da menjaju i pravila igre. Jednostavno živimo u društvu koje još uvek nije izgradilo jake i nezavisne institucije koje bi bile snažne da se suprotstave onima koji imaju novac. Takođe, politička kultura naroda je na jako niskom nivou, pa se i ne dešavaju neke veće demonstracije i protesti po ovim ili sličnim pitanjima”, zaključio je Antić.
