Kada joj se suprug razbolio davne 1999. godine i morao ležati u krevetu, Selma je znala da će se suočiti sa dugotrajnim i skupim liječenjem. Ali nije očekivala da će za liječenje gotovo nepokretnog supruga novac morati davati ljekarima za nešto što je već plaćeno kroz zdravstveno osiguranje. Njihova agonija, koja traje pune dvije decenije, pretvorila se u konstantno traženje i davanje novca doktorima koji bi liječili njenog supruga.
“Mi smo faktički krivi, krivi su ljudi koji imaju malo više novaca i oni to mogu platiti, a oni koji nemaju novaca oni faktički umiru na takav način, jednostavno nemaju odakle dati to mito, to je mito”, kaže Selma.
To nije njeno pravo ime i ona je pristala na razgovor pod uslovom zaštite identiteta, jer se plaši kako bi ubuduće ljekari koji su tražili i dobili mito mogli liječiti njenog supruga.
Ona je do trenutka dok nije izgovorila da je to mito, davanje novca doktorima nazivala poklonom. Prvi put se sa traženjem novca suočila kada je njen suprug trebao na prvu operaciju. Tada joj je medicinska sestra saopštila na koji način njen suprug može dobiti termin za operaciju.
“Mi nismo nikoga znali i onda smo već, kad se nije moglo ništa, tražili neke veze, pa smo došli do te medicinske sestre koja je radila s tim doktorom i ona je nama donijela informaciju sutradan da trebamo dati hiljadu maraka. Međutim, mi nismo imali ni blizu toliko, pa smo odustali, morali smo odustati i onda patnja se nastavila”, prisjetila se Selma.
Njen suprug je danima dovožen u bolnicu na nosilima, jer zbog bolova kičme nije mogao samostalno hodati, niti obavljati svakodnevne životne potrebe. Uprkos tome, ona kaže da je vraćan na kućno liječenje, a operacija im je tada bila “misaona imenica”.
“Bolovi su bili toliko neizdržljivi, da su svi koji su prolazili putem pored naše kuće čuli njegove jauke, nesnošljivi su bili bolovi. Kad god bi ga dovezli u bolnicu, on je u ležećem položaju bio, nije mogao ni hodati, mi bi njega unosili u bolnicu. Imao je negdje oko 53 kilograma težine, čovjek od dva metra visine”, opisala je ona stanje svog supruga prije prve operacije.
Kada nisu uspjeli skupiti dovoljno novca da omoguće operaciju bili su prinuđeni tražiti “veze” kako bi se suprug izliječio. Tada su preko poznanika došli do drugog doktora koji ga je pristao operisati, bez da je tražio novac.
Prema anketi među građanima, rađenoj za USAID, čiji su rezultati objavljeni 2017. godine, građani su od svih zanimanja najčešće morali mito dati doktoru ili medicinskoj sestri kako bi dobili bolju uslugu. Gotovo 30 posto građana je navelo da su morali dati poklone ili neku uslugu kako bi od doktora dobili bolji tretman.
Selma kaže da je uz pomoć “veze” preko poznanika dobila termin za suprugovu operaciju kod doktora koji nije tražio novac za tu uslugu. U dogovoru sa suprugom oni su se uprkos tome odlučili da određen iznos novca dadnu kao poklon doktoru iz zahvalnosti zbog toga što je “izašao u susret”.
“Doktor koji ga je operirao svaki put nije nam tražio nikad novac, ali mi smo u znak zahvalnosti, njemu eto tako na kafu jednostavno, smatrali smo da bi bilo uredu (…) Nije nikad gledao koliko mu damo novaca, a nije ni odbijao”, prepričala je Selma.
Njen suprug je od 1999. godine svakih nekoliko godina morao na novu operaciju zbog ozbiljnosti bolesti. Za svaku od njih davali su po nekoliko stotina maraka kao poklon.
Selma ove odluke sada smatra pogrešnim. Ali u vrijeme kada se sve dešavalo i kada je za voljenu osobu potrebno dati novac bila je spremna na sve pa i da dadne mito. Ona se danas nada da će se građani uspjeti izboriti protiv korupcije.
“Ovo je jedan od najvećih problema u našem društvu. Ako mi sami ne pokrenemo, neće se ništa uspjeti, ali ne znam na koji način”, kazala je Selma.
Drugi oblik direktnog traženja novca ona je doživjela kada je njen sin zbog povrede završio u bolnici i kada mu je trebala operacija. Nakon desetak bolničkih dana bez operacije, zbog stanja u kojem se sin nalazio, ponovo je odlučila potražiti pomoć kako bi skratila čekanje.
Ona je tada, ponovo preko medicinske sestre, dobila informaciju da ode do hirurga, ali da treba znati “kako to ide”, na što je ponovo pristala, pripremila novac i dogovorila susret sa doktorom.
“Ja sam izvadila pare, čovjek je podigao laptop, ja sam ih stavila ispod”, ispričala je ona, dodajući da je operacija nakon toga urađena i da se sin oporavio.
Zbog toliko rasprostranjene korupcije u zdravstvenim ustanovama koje se finansiraju iz zdravstvenog osiguranja, posljednjih godina ona i drugi članovi njene porodice sve preglede obavljaju privatno i plaćaju ih transparentno, a ne ispod laptopa.
Ona slučajeve davanja novca ljekarima nije nikada prijavila pravosudnim institucijama, jer smatra da ne bi postupali po njenoj prijavi, a i u tim trenucima joj je bilo važno da njeni članovi porodice dobiju zdravstvenu zaštitu.
“Znate li vi ikoga da je kažnjen zbog toga? Ja ne znam, zato nisam prijavila”, ispričala je ona.
________________________________________________________________
Tekst je nastao u okviru projekta „Transparentnošću protiv korupcije u pravosuđu“ uz finansijsku podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), i predstavlja dio šireg projekta “Podrška građanima u borbi protiv korupcije”, koga implementiraju Centri civilnih inicijativa, kao vodeći partner. Sadražaj teksta je isključiva odgovornost BIRN-a BiH i ne mora nužno odražavati stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
