Učesnici oba protesta bili su penzioneri. Doduše, prvi protesti se njih i tiču, ali od ispunjenja zahtjeva protesta ispred OHR-a zavisi u kakvoj će zemlji živjeti generacije koje dolaze.
Penzionerka Ajša iz Sarajeva za BUKU kaže da je iznenađujuće da omladina nije zainteresovana za proteste.
“Šta će sutra njihova djeca? Šta će oni biti? Jeftina radna snaga u EU. Zar to našim ljudima nije jasno? Šta treba da se uradi da im bude jasno”, pita se Ajša.
Nezadovoljna je što na protestima nema studenata jer, kako kaže, radi se o njihovoj budućnosti. U vrijeme kada je bila mlada, prisjeća se, studenti su bili aktivniji i zainteresovani za društvena dešavanja.
“Ali i tada je bila jedna partija i jedna ideja i to se slijedi, ali pošto su te ideje bile humane, ljudske, pristajali smo na to”, prisjeća se Ajša.
Rasema Martinović vjeruje da je njen izlazak na proteste bio uzaludan. Razlog za to je što se na protestima ispred zgrade OHR-a pojavilo tek oko 100 ljudi. Ljuta je što su mladi i studenti odabrali da sjede kući, igraju igrice ili objavljuju sadržaje na društvenim mrežama.
“Ne tiče ih se, da ih se tiče bili bi ovdje gdje je i ova starija generacija. Nijednog studenta, nijedne referentne ustanove nema ovdje, ne znam da li se osjećaju kao građani, jer ovo je građanski poziv, ili su svi seljaci, pa ostali kući. Ne mogu da se orijentišem”, pita se Rasema.
Svjesna je da 100 ljudi ne može pokrenuti promjene.
“Oni ako misle da će ovi starci na svojoj grbači izvući njih, grdno se varaju. Mi umiremo, generacija iz rata umire”, dodaje Rasema.
Nezadovoljna je jer smatra da se glas penzinera ne čuje, a njihove pokušaje naziva pozorištem bez ulaznice.
“Šokirana sam. Reći uzeću pasoš, otići ću, to je najlakša opcija. A kome ostaje ova zemlja? Mafiji koja je vodi. Mafiji koja nas je dovela u rat. Nije rat bio zato što se Vi i ja ne volimo. Ja Vam ni imena ne znam. Moje komšije, ko god je bio, imena sam im znala i obožavala sam ih. I danas ih volim i Zorana, i Petru, i Radeta i Muhameda i Rabiju. Nema nikakve razlike. Razlika je što neko ima mafiju i pare, a mi evo stojimo na protestima”, razočarano nam govori Rasema.
Mladi zainteresovani za kurseve stranih jezika
Sociologinji Smiljani Vovni nije teško da pronađe uzrok pasivnosti mladih. To je zato, kaže ona, što mladima bunt i protesti nisu prioritet.
“Oni imaju prioritetnije stvari sada za uraditi. To je učenje jezika i traženje viza za dobijanje posla u zemljama Evrope. Nisam vidjela, a ni doživjela sve ove godine neki agresivniji vid borbe mladih ljudi, uglavnom da li zbog nezainteresovanosti za politiku ili čekanje na to – ima neko ko će to sve posložiti i popraviti umjesto nas”, vjeruje Vovna.
Odgovornosti nije samo na mladima, njihova nezainteresovanost donekle je, ocjenjuje Vovna, posljedica što stariji nisu dali prostora mladima da budu aktivni u politici, jer nije lako odreći se privilegija.
“Tako se krug zatvara, stariji su tu jer su iskusniji, a mlađi su pomjereni na margine. Bojim se da su odustali od države, jer ne vide način na koji mogu promijeniti stvari i lakši vid je pobjeći odavde glavom bez obzira”, kaže Vovna za BUKU.
Penzioneri su ljudi bivšeg sistema koji još uvijek vjeruju u pravdu i socijalnu državu i, nažalost, vide da, ako oni ne odreaguju, niko drugi to neće uraditi za njih, smatra Vovna. Problem je i u dekadenciji predstavničke funkcije političkih partija, politika se svela na skupljanje političkih poena i rijetki vjeruju u koncept političkog predstavljanja. Zato jedini koji vjeruju u promjene jesu penzioneri.
“Njihova ugroženost je neupitna, ali više je dostojanstvo u pitanju, jer to su ljudi koji ne mogu ostati nijemi na sva dešavanja u državi”, ocjenjuje Vovna.
Sve ovo navodi je do zaključka da smo kao društvo izgubili pravu kritičnu masu. Inteligencija se povukla, jer ne želi da učestvuje u prljavoj političkoj igri koja je prisutna sve ove godine.
“Izgubile su se ideologije jer svako sa svakim po potrebi koalicija može. Nažalost, lideri stranaka su ljudi koji nisu svoj patriotizam pokazali tokom agresije na BiH nego su iskoristili sistem i situaciju da se obogate na razne načine. Isplivali su oni sa kupljenim diplomama bez imalo stručnosti i znanja i prioriteti su što više dobijem, bez obzira i na posljedice, to je bolje. Kada doživimo da se cijeni stručnost, a ne podobnost, onda možemo očekivati i boljitak u zemlji. Ovako članska karta je iskaznica za napredak, mladi ljudi odoše, a penzioneri kao posljednji bastion ostaju da vade kestenje iz vatre koju su naložili etnonacionalni lideri i samo je još više potpaljuju”, zaključuje Vovna.
