21.10.2024., nakon pauze od 25 dana, nastavljena su saslušanja pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju, u Parlamentu FBiH.
Podsjećamo, zbog političkih blokada u radu Parlamenta, Komisija nije radila 20 mjeseci (od 04.11.2022. do 25.06.2024.), a onda joj je trebalo još tri mjeseca da (23.09.2024.) počne da vrši saslušanja javnih institucija i preduzeća u Federaciji BiH koja od Ureda za reviziju nisu dobila pozitivno mišljenje za obje komponente finansijske revizije – i finansijske izvještaje i usklađenost poslovanja sa zakonima i drugim propisima. U međuvremenu, „pred vratima“ Komisije nagomilalo se preko 300 izvještaja o provedenim finansijskim revizijama za 2021., 2022. i 2023. godinu. i revizijama učinka, iz posljednje 4 godine, od 2021. do 2024. Spomenimo i da na prva 4 dana saslušanja (od 23. do 26.09.) nisu bili prisutni predstavnici Ureda za reviziju, zbog, nazovimo to tako, „problema u komunikaciji“. Novo rukovodstvo Komisije, naime, i pored ogromne pauze u radu i i pored dosad uobičajene prakse, te, u krajnjoj liniji, i pored elementarne logike (da pristojnost ne spominjemo), nije, nakon početka rada Komisije (koji se temelji na radu Ureda!), stupilo u kontakt sa Uredom za reviziju i organizovalo sastanak, da bi zajednički analizirali trenutno stanje i vidjeli koje je najbolje rješenje za izlazak iz problema nastalog dugotrajnim neradom Komisije, za koje vremene je Ured postizao rekordne rezultate. Ovakvo ponašanje Komisije, uz činjenicu da je početak saslušanja zakazan u vrijeme kad Ured finalizira svoj rad na realizaciji planiranih finansijskih revizija i tradicionalno ulaže maksimalne napore kako bi ispunio planirano do zakazanog roka (31.09.), rezultirao je revoltom čelnog čovjeka Ureda i odlukom da se obavještenje o održavanju sjednice ne shvati kao poziv (jer, ono to, formalno bar, i nije). Epilog je bio 4 dana saslušanja na izuzetno niskom nivou, na kojima je došla do izražaja neozbiljnost parlamentaraca, članova Komisije, njihovo neznanje, nepripremljenost i neprofesionalnost. A uz to i bezobrazluk, jer su odbijajući da u čitavoj situaciji vide svoju grešku i odgovornost (očito je prenaivno očekivati od naših političara samokritičnost), 4 dana „prozivali“ Ured zbog neprisustva saslušanjima, uz uvrede koje su kulminirale optužbom da je Generalni revizor – kidnapovao revizore.
No,… iako se, u međuvremenu, od pomenute “talačke krize”, u ponašanju Komisije ništa nije promijenilo, Generalni je revizor, valjda po onoj „pametniji popušta“ (a i, prethodnih je dana uspješno okončan rad na svih planiranih 107 finansijskih revizija i obavljeni prateći izvještaji o njima), odlučio izignorisati neprihvatljivo ponašanje parlamentaraca iz Komisije i, u vjerovatno posljednjim danima svog mandata, sa svojim saradnicima, doći na zakazani nastavak saslušanja.
Pa su ona, u ponedeljak, 21.10.2024., ponovo bar podsjećala na ono kako bi saslušanja, zapravo, trebala da izgledaju.
Istini za volju, pored nekih polemičkih momenata Generalnog revizora (koji nije dozvolio neargumentovano pravdanje predstavnika revidiranih subjekata i relativiziranje datih revizorskih ocjena), kvalitetu saslušanja doprinijeli su i članovi Komisije koji su im prisustvovali i u njima učestvovali. Na, žalost, samo njih četvero od 14 koliko ih je u Komisiji (Što je nastavak neprihvatljivog ponašanja i sklonosti neradu i neizvršavanju svojih obaveza, parlamentaraca iz Komisije odgovorne za reviziju, koji to pravdaju nekakvim „dogovorom“ i „podjelom posla“).
Naročito su značajne bile intervencije poslanice Mirjane Marinković-Lepić, koja je oštro reagovala na bahatost i omalovažavanje revizora od strane sekretara jednog od Federalnih ministarstava (bez čega se saslušanje moglo, kao u nekim ranijim slučajevima, pretvoriti u svoju suprotnost). A takvom se stavu pridružio i predsjedavajući sjednicom, podvukavši „Naša obaveza je da kažem da su preporuke revizora obavezujuće“.
Međutim u državi u kojoj političari ne poštuju ni zakone i ustav i na svaki način opstruiraju uspostavu pravne države, naravno da je i poštovanje rada nezavisnih kontrolnih mehanizama države nerealno očekivati. I da se obaveze u tom kontekstu relativiziraju ili čak odbacuju. Pa i ne shvataju.
Jedan od, na saslušanju, prisutnih članova Komisije (Muamer Zukić) je, tako, pokazao i neshvatanje vlastite i uloge komisije čiji je član. „Ja sam ovu našu ulogu kao komisije shvatio da je ona neka vrsta medijacije, da tako kažem. I da više prostora, upravo, damo da ovako, poslušamo stavove i revizora i odgovore i obrazloženja od strane svih aktera i današnjih saslušanja i svih drugih.“
Pa valjda bi se onda to zvalo Medijacija, a ne Saslušanja(!) pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju. A Ured za reviziju bi bio neka nevladina organizacija a ne nezavisno kontrolno tijelo Parlamenta, koje mu služi da bi nadzirao javne ustanove i javnu potrošnju. A Komisija, u tom slučaju, na bi ni postojala, jer medijacije nikom ne trebaju, nego društvu treba postreviziono disciplinovanje institucija, kako bi, efikasnom realizacijom revizorskih preporuka, otkonile uočene nedostatke, greške i nezakonitosti u poslovanju, te, na taj način povećale kvalitet svog rada i utroška javnih sredstava, a posljedično i kvalitet života građana, kao krajnji cilj cijele te priče.
Ali, ovo nerazumijevanje je zapravo plod višegodišnjeg obavljanja Ureda za reviziju posla Komisije, na ovim saslušanjima. Jer je Generalni revizor, zapravo, uz izuzetke od pravila u Komisiji, bio taj koji je održavao stručnost i kritički nivo saslušanja, neophodan da bi se ona uopšte tako mogla tretirati. A poslanici, članovi Komisije, pogotovo oni iz vladajućih stranaka, su bili skloni nezamjeranju, intimiziranju sa objektima svojih saslušanja ili čak odbrani stranački instaliranih marioneta po javnim institucijama i preduzećima, od kritike i loših ocjena revizora.
Na kraju, u kontekstu neprihvatljivog i neshvatljivog neprisustva svih 14 članova Komisije (svim) saslušanjima, spomenimo da je kraj saslušanja, 21.10., u Parlamentu Federacije dočekalo sedam predstavnika saslušavanog Ministarstva finansija, tri predstavnika Ureda za reviziju i – jedan član Komisije. I to je nekome normalno? I umjesto javnog izvinjenja, ostavki i promptne promjene postojeće prakse, nastaviće da nas ubjeđuju da to tako treba?
