Skoro punih 20 mjeseci od posljednje sjednice Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju Federalnog parlamenta iz prethodnog saziva, konačno je – 25.06.2024. – održana prva, i zasad jedina, sjednica ove komisije u novom sazivu.
Podsjećamo radi se o komisiji koja je u prethodnom sazivu imala još veću pauzu – dok nije konačno konstituisana, u septembru 2020., nije radila čak 31 mjesec.
Pri tome, tadašnji predsjedavajući Predstavničkog doma i jedan od najodgovornijih za tu ogromnu pauzu, u vrijeme njenog trajanja, na novinarska je pitanja odgovarao da se radi o “radnom tijelu koje je neophodno za funkcionisanje Parlamenta i sistema i samog instituta revizije”. Ne objašnjavajući kako je moguće da tako značajno tijelo (“neophodno za funkcionisanje Parlamenta i sistema”) ne radi tako dugo, niti kako je moguće da zbog toga niko – uključujući i njega – ne osjeća odgovornost i ne podnosi ostavku, bar “iz moralnih razloga”.
A kako tada tako i sada.
Razlozi enormnog vakuuma u radu Komisije i u aktuelnom mandatu, kao i u prošlom, su bili u političkim opstrukcijama i blokadama i stavljanju uskostranačkih i ličnih interesa ispred interesa društva i države. Ali, niti ko pokazuje namjeru da preuzme odgovornost za to, niti sama Komisija u novom sazivu, svojim ponašanjem, pokazuje da je svjesna neprihvatljivosti toga što se desilo i potrebe da svoj rad počne sa izvinjenjem građanima Federacije (kad se već niko drugi ne pokazuje namjeru izviniti) a onda sa ubrzanim, efikasnim i transparentnim radom kojim bi se bar donekle amortizovale posljedice prethodnog dvadesetomjesečnog nerada.
Ne. Komisija se ponaša kao da sa radom počinje neposredno nakon implementacije rezultata izbora iz oktobra 2022. i izbora rukovodstva Parlamenta. Pa se, u toj postizbornoj, konstitutivnoj političkoj gužvi baš ne snalazi najbolje. Kao ni administrativno joj osoblje.
Pa, niti je prva(!) sjednica Komisije (nakon 20 mjeseci!) adekvatno najavljena, niti su na nju pozvani mediji, nvo, pa ni Ured za reviziju. Niti postoji stenogram ili snimak sjednice. Niti je sa nje objavljeno neko saopštenje za javnost, u kome bi se toj javnosti nešto poručilo, najavilo, obećalo.
Naprotiv, tek je, naknadno nekad, objavljen šturi izvještaj o sjednici, koji umjesto nade – da će sad kad je Komisija konačno konstituisana krenuti ozbiljan, posvećen rad na analizi preko 250 nagomilanih izvještaja iz 3 godine rada Ureda, te, javna saslušanja na još višem nivou od onih iz prethodnog mandata, uz pritisak na odgovorne za realizaciju revizorskih preporuka i otklanjanje uočenih nepravilnosti, grešaka i nezakonitosti – odiše razočaravajućim naznakama namjere nastavka nerada ili rada nedovoljnog intenziteta, ponavljanja grešaka iz prošlosti, pa čak i potencijalnog sukoba sa Uredom za reviziju (mada se u vezi ovog posljednjeg “toplo nadamo” da se radi o pogrešnom utisku zbog šturog i loše napisanog zapisnika sa sjednice).
Uglavnom, umjesto pretrpanog jula, u kome bi se, prije kolektivnog godišnjeg odmora, pokušao odraditi bar dio saslušanja koja se odnose na finansijsku reviziju za 2021. i nekoliko značajnih revizija učinka, pa da se nakon godišnjeg istim tempom nastavi sa finansijskim revizijama za 2022., te finansijskim revizijama za 2023. i revizijama učinka iz posljednje tri godine, Parlamentarna komisija odgovorna za reviziju je na svojoj prvoj, konstitutivnoj sjednici, odlučila da će se izvještajima i saslušanjima baviti – u septembru 2024. Valjda, nakon što se odmore od 20 mjesečnog nerada i naporne konstitutivne sjednice?
Pritom, po svemu sudeći, nemaju namjeru odustati od načina rada na saslušanjima koji je već, ranijih godina, izazvao burne negativne reakcije i nevladinog sektora i medija, pa i neslaganje Ureda za reviziju.
Naime, umjesto da se saslušanja predstavnika revidiranih institucija vrše pred čitavom četrnaestočlanom komisijom, dajući im i time na značaju i efektu (a i poštujući propise, u krajnjoj liniji), Komisija, vadeći se na to da su to neki u ranijem periodu tako osmislili, saslušanja vrši tako što se podijeli u grupe od tri do četiri člana, odgovorna za određene revizije i 4-5 saslušanja u jednom danu, što u praksi znači da umjesto čitavu sedmicu rade samo jedan dan, a pritom saslušanjima često prisustvuje tek jedan ili dva člana Komisije. Pa kvalitet saslušanja zavisi isključivo od individualnih kvaliteta za njega zaduženog člana Komisije, njegove pripremljenosti, elokvencije i stranačke pripadnosti i interesa. Što znači da su ponekad odlična, najčešće osrednja a povremeno i sramotna – kad se voditelj saslušanja pretvori u branioca, od revizora, institucije na čijem je čelu partijski mu kolega, a na saslušanju nema drugih članova Komisije koju bi tu sramotu kompenzirala svojom kritičnošću.
Najsporniji momenat održane sjednice, prema šturim javno dostupnim informacijama je, ipak, iniciranje, od strane predsjednika Komisije (Damir Džeba, HDZ), diskusije “o revizorskim standardima na koje se Ured za reviziju institucija poziva prilikom sačinjavanja svojih izvještaja”! Na netransparentnoj sjednici, bez prisustva predstavnika Ureda za reviziju, na tački dnevnog reda “Tekuća pitanja”??? Prema zapisniku, članovi Komisije su iznijeli svoje prijedloge, primjedbe i sugestije (koji nisu objavljeni!), na ovu temu, i usvojili zaključak kojim se za narednu sjednicu upućuje poziv predstavnicima Ureda za reviziju institucija u FBiH.
Za nadati se da ovo ne znači da Komisija propituje revizorske standarde (koji, inače, nisu standardi Ureda za reviziju institucija u FBiH, nego standardi INTOSAI-a) i da se nema namjeru miješati u rad Uredu, čija je nezavisnost od političkih uticaja garantovana zakonom (a samo zato što se kod nas opstruira i uslovljava svako mijenjanje Ustava, ne i Ustavom). No, “Kog’ su guje jele taj se i guštera boji”.
Ured za reviziju institucija u FBiH posljednjih je godina izrastao u krucijalno značajnog, nezavisnog, argumentovanog kritičara negativnih društvenih pojava, koji se ne ustručava ni direktnih konfrontacija sa vlašću, koja je u više navrata javno atakovala na njegovu nezavisnost, protestovala zbog ocjena svog rada, koristila neprimjerene uvrede i apsurdne optužbe, negirala njegovo pravo da se bavi određenim temama, i čak (javno) zahtjevala cenzuru njegovih izvještaja i onemogućavala mu pristup informacijama. Uredu neprijatelja u političkom životu Federacije, dakle, ne manjka. Kao ni zainteresovanih da mu propisuju “nove standarde”. Ali…
Svako narušavanje dostignutog nivoa profesionalnosti, nezavisnosti i kritičnosti Ureda, a pogotovo od Parlamenta i njegove komisije (koji su se u prošlosti u par navrata pokazali kao branitelj tih vrijednosti – podsjetimo da je svojevremeno odbijanje nekih institucija da sarađuju sa revizorima i da dopuste vršenje revizije nazvano rušenjem pravnog sistema i poretka, nepoštivanjem procedura i zakonskih propisa i privatizacijom institucija i preduzeća koji su u vlasništvu Federacije BiH) bio bi težak udarac. Za čitavo društvo.
